Početkom studenoga prošle godine Dinamo je na Drosini doživio neugodan poraz od Istre 1961. Tada je također stigao tri dana nakon europskog pada (Celta, 0:3). Ovaj remi (2:2) u subotu došao je manje od tri dana od poraza u Stavangeru te neuspješnog pohoda na LP.
Razlika u odnosu na prošlu godinu jest činjenica da je lani Dinamo stigao u Pulu s teretom triju neočekivanih poraza u prvenstvu. Izgubili su od Gorice, Lokomotive, Vukovara, pa je i četvrti HNL-pad maksimalno negativnim tonovima obilježio početak tzv. novog ciklusa Dinama. Od tog 9. studenoga 2025., koji je izazvao samo resetiranje u svlačionici, Modri do danas nisu izgubili niti jednu utakmicu HNL-a! Upisali su 22 pobjede i četiri remija.
Na subotnje gostovanje na Drosini Dinamo je stigao s tri domaće pobjede, ali i u drilu deset utakmica odigranih u 39 dana. Vrlo intenzivan raspored europskih opterećenja i ambicija, doživljaj imperativa (i) u svakoj HNL-partiji, očito je došao na naplatu na Drosini. Tamo su Modri djelovali kao iscijeđena grupa, čemu je sigurno pridonijelo određeno emotivno pražnjenje nakon zaključenja pohoda na LP.
Ono što se može činjenično zaključiti jest da Dinamo djeluje slabije u ritmu prvenstva i europskih tjednih izazova. Lani su, osim s Goricom (nakon reprezentativne pauze), izgubili s Lokomotivom nakon što su imali dvoboj s Maccabijem (3:1), s Vukovarom nakon gostovanja kod Malmoa (1:1), s Istrom nakon poraza od Celte (0:3). Nakon što su završili europski put, Modri su zaredali s 14 pobjeda i 2 remija, što im je donijelo premoćno naslov i kup.
Ovaj put su nakon 2:2 s Vikingom odmah dobili razigranog Varaždina (3:1), a nakon razočaranja poraza u Stavangeru nisu izgubili u Puli. Pomak se ipak nazire u rezultatskom smislu, ali je svakako dojam opće slabosti na Drosini (iako su dominirali i vidljivo uporno tražili pozitivan rezultat), uparen s činjenično lošim drugim poluvremenom u Stavangeru, rasplamsao uobičajenu turbulenciju oko Dinama.
Sukladno statusu unutar domaćeg nogometa, nametnuta je zbilja da se svaka utakmica HNL-a treba logično pobjeđivati. Kada se to u serijama događa, tada se uglavnom preispituju dojmovi tih pobjeda. Kad se na to nadovežu neuspjesi u Europi, bez obzira na realne odnose kvalitete sa suparnicima, snažno jačaju negativni tonovi oko struke, vrijednosti igrača, klupske politike. Često zone dojmova djeluju prema javnosti snažnije od činjenica. Isto vrijedi i u drugoj krajnosti. Kada se dogode važne pobjede, pogotovo povezane kod kuće i u Europi (kao prošlog ljeta), tada se euforijom potiču velika i neobjektivna očekivanja, glorificiraju pojedinci…
Život Dinama je tako definiran i tko god radi i igra u njemu, bilo mu to pravo ili ne, neće pobjeći od tih zbilja. Dakle, na planu činjenica imamo situaciju da je Dinamo u prvoj sezoni novog kursa osvojio duplu krunu, a u prvenstvu je upisao 21 bod više nego u prethodnom. Nadalje, u Europi su Modri prošli grupu EU lige te su tijesno ispali u kup-sustavu u veljači.
Ovaj rani dio sezone donio je plasman u Europsku ligu kroz kvalifikacije, a realno se moglo ući u LP. S utakmicom manje u HNL-u imaju opciju da opet budu prvi. Sve su to činjenice koje su u skladu s Dinamovim potencijalima i aspiracijama, čije se potvrde očekuju, kao i uvijek, na kraju natjecanja. Eh sada, dojmovi…
U eri Marija Kovačevića, trenera oko kojeg se uvijek lome koplja u maksimirskom okruženju, odigrano je 60 utakmica. Prosjek bodova je 2,20, kao što je to bilo i za Jakirovića, s istim brojkama. Uz aktualnog lidera Hull Cityja, te Zorana Mamića (141 utakmica, 2,23) i Nenada Bjelicu (100, 2,31), Kovačević je četvrti trener po dužini trajanja na klupi Dinama.
Vrlo je vjerojatno da je tomu pridonio atipičan stav za hrvatske prilike, u kojem predsjednik kluba (Boban) u kritičnom trenutku (lanjski poraz u Puli) nije pribjegao smjeni trenera. Takav se pristup pokazao opravdanim jer je uslijedila serija uspješnosti u prvenstvu, osvajanje trofeja, a i časno zaključenje europskog puta.
Sve to vrijeme, međutim, plamti više ili manje jak dojam kako bi Dinamo mogao više i bolje. Nije to logično očekivati u prvoj sezoni nekog novog kursa, klupskog, stručnog i igračkog, tim prije što su modaliteti funkcioniranja klubova generirani obvezom stalnih selekcija i kupoprodaja igrača. Pogotovo je tako za Dinamo, koji mora puniti svoj projicirani (dakle željeni) proračun da bi mogao funkcionirati na standardima koje je dostigao. Ako nema top-transfera, proračun ovisi o europskim rezultatima, i obrnuto.
Ta klackalica “ima se – nema se” bitno utječe na to koliko klub može selekcijski učiniti, odnosno koliko tada trener i momčad imaju potencijala ostvariti realne ambicije. Aktualni Dinamo, nakon godinu dana tog funkcioniranja, sa svim usponima i padovima, realno djeluje nadmoćan u HNL-natjecanju, a istodobno daje naslutiti potencijal da u Europskoj ligi može izboriti prolaz grupe kao prošle sezone i moguće napraviti korak više u kup-sustavu.
Kako govorimo o drugoj sezoni novog ciklusa, dakle i struke, onda je logično očekivati da će Dinamo imati određene napretke u igri i natjecateljskom smislu. Za procjene tih evolucija HNL nije presudan argument. Ključno je vidjeti može li u EL Kovačevićev Dinamo djelovati korak naprijed u odnosu na prošlu sezonu. Uz to ide i važna procjena može li ovaj Dinamo za treću sezonu, kada se objektivno očekuje natjecateljski iskorak (ulazak u Ligu prvaka), imati potencijal da ostvari tu (nužnu) ambiciju.
U tom smislu treba preispitati ide li selekcijska priča (koju vodi klub) dobro u tom smjeru te raste li tehničko-taktička sposobnost igrača i momčadi (što usmjerava trener).
Druga sezona u EL igrat će se s gro kadra iz prošle sezone. Dakle, svi su iskusniji, uključujući trenera. Vijesti ukazuju kako će Dinamo riješiti nekoliko kadrovskih deficitarnih pozicija. Došao je reprezentativni golman (Kotarski), priključio se zanimljivi igrač koji može igrati 6 i 8 (Kravcov), pojačava se konkurencija veze s donedavnim reprezentativcem u potrazi za revitalizacijom karijere (Ivanušec), kao što je učinjeno s Kačavendom, a osvježavaju se i krilne pozicije (Rodriguez, moguće Almena). Važan je i podatak da, osim možda Domingueza, neće biti prodaja igrača koji su ključni (kao Beljo, Stojković…).
Naravno da to sve treba posložiti i da se stvari (forma, zdravlje, sreća…) poklope, ali to su spomenuti selekcijski procesi jednog projekta. Osnova je u tome da trener Kovačević i njegovi igrački i taktički izbori pokažu da su korak naprijed u odnosu na prošlu europsku sezonu. To znači sigurnija izdanja, taktički discipliniranija, uz određene automatizme koji momčadi moraju biti alat sigurnosti kada rezultatski i u dinamici igre trpe podređenost sa suparnikom.
Rezultat je uvijek ogledalo (ne)uspješnosti tih dinamika, ali objektivno je prosudbe donositi na kraju natjecanja i temeljem činjenica. U međuvremenu okruženje i javnost funkcioniraju na dojmovima, ali struka i igrači trebaju imati jasne hodograme kako činjenično (rezultatom) opravdati klupska i druga očekivanja. Aktualna druga faza bit će jasan znak kako se postaviti prema trećoj sezoni, kada više nema prostora za vizije iskoraka, nego je logično očekivati da se isti dogodi…
