– „Jadran“ je ostao, a Crna Gora je nestala. Vrijeme je da brod vratimo Hrvatskoj, a Crnu Goru vratimo sebi. Ne iz neprijateljstva prema Crnoj Gori, ne iz nepoštovanja prema Tivtu i Boki, već zato što vjerujem da patriotizam bez pravičnosti postaje demagoško čuvanje posjeda. Crna Gora neće dokazati svoju državnost time što će pod svaku cijenu zadržavati brod nastao u državi u kojoj ona nije postojala kao samostalni subjekt i koji je kod nje ostao u vrijeme raspada Jugoslavije i rata protiv Hrvatske – piše književnik, publicist i kako sam kaže borac za prava Hrvata u Crnoj Gori, Božidar Proročić.
Za mene, piše Proročić, „Jadran“ nije autentičan simbol crnogorske pomorske državnosti. Kada je građen, samostalne Crne Gore nije bilo.
– Kada je ostao u Tivtu, crnogorsko rukovodstvo politički je podržavalo pohod JNA na dubrovačko područje. Brod nije napadao Hrvatsku.
Nije granatirao Dubrovnik, nije prevozio jedinice prema Konavlima i njegova posada nije bila dio ratnih operacija. Bio je rastavljen u tivatskom Arsenalu. Ali njegovo zadržavanje poslije remonta ne može se odvojiti od istorijskog trenutka u kojem se dogodilo. Dok je „Jadran“ bio u radovima, gorjeli su Konavli, granatiran je Dubrovnik, pljačkana je hrvatska imovina, odvođena stoka, demontirana oprema i razarano povjerenje između Crne Gore i Hrvatske.
Kada je rat završen, brod nije vraćen u operativnu bazu iz koje je upućen na remont. Ostao je pod kontrolom Savezne Republike Jugoslavije, a nezavisna Crna Gora ga je 2006. prihvatila kao dio svoje vojne imovine – navodi dalje ovaj crnogorski književnik i česti gost naših rubrika.
Tako je, kaže, posljedica raspada i rata pretvorena u državni posjed, a neriješeno pitanje u nacionalni simbol.
“Ne tvrdim da jedan jedrenjak može nadoknaditi ratnu štetu. Ne prihvatam ni kolektivnu krivicu crnogorskog naroda. Tvrdim nešto drugo. Država koja želi da bude moralno zrela mora razlikovati ono što kontrolira od onoga što joj povijesno i etički pripada. Crna Gora će više dokazati povratkom spornog broda nego njegovim zadržavanjem pod svaku cijenu,” piše Proročić.
Neraskidiva hrvatska veze s “Jadranom”
Proročić dalje podsjeća na povijesni kontekst i piše kako je inicijativu za nabavku školskog jedrenjaka pokrenula „Jadranska straža“, organizacija osnovana u Splitu, u kojem se nalazilo i njeno sjedište. Brod je projektirao inženjer Josip Škarica iz Rijeke. Svečana predaja održana je u Splitu 6. rujna 1933. godine.
– Financiranje nije bilo isključivo hrvatsko. Novac je prikupljan u različitim krajevima Kraljevine Jugoslavije, dok je najveći dio sredstava osigurala tadašnja država. Tu činjenicu treba priznati. Međutim, novac nije jedino mjerilo povijesne pripadnosti jednog školskog broda. Brod ne čine samo čelični trup, jarboli i račun iz brodogradilišta. Njegov identitet stvaraju luke iz kojih plovi, škole kojima služi, nastavnici koji na njemu prenose znanje i generacije pomoraca koje na njegovoj palubi odrastaju – navodi ovaj crnogorski književnik.
– „Jadran“ je desetljećima bio vezan za pomorske vojne škole i ustanove u Gružu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama i Splitu. Na njegovoj palubi nisu se školovali samo Hrvati, već pitomci iz različitih dijelova Jugoslavije. Ipak, njegovu obrazovnu i operativnu biografiju u najvećoj mjeri oblikovale su institucije na današnjoj hrvatskoj obali. Neposredno prije odlaska na posljednji jugoslovenski remont brod je bio baziran u Lori kod Splita.
Proročić napominje kako su tivatski inženjeri, brodograditelji, električari, stolari, meštri i mornari više puta produžili život „Jadranu“, no to ne poništava činjenicu da je “Jadran” u srži hrvatski.
– Njihov doprinos mora ostati trajno zabilježen i poštovan. Ali zasluga za obnovu i održavanje ne poništava hrvatski pomorski kontinuitet. Tivat zaslužuje zahvalnost. Hrvatska zaslužuje povratak broda – jasno poručuje ovaj crnogorski publicist.
Hrvatska je branila svoj dom
Proročić naglašava kako „Jadran“ ne povezuje sa Dubrovnikom da bih od broda napravio ratnu odštetu. Povezuje ih zato što se njegov ostanak u Tivtu dogodio u vremenu kada je crnogorska državna politika doživjela moralni slom.
– Poštovati Hrvatsku znači priznati jednostavnu istinu. Hrvatska na dubrovačkom području nije napadala Crnu Goru. Branila je svoju teritoriju, stanovništvo, Konavle, Dubrovnik i kulturnu baštinu svjetskog značaja od formacija JNA koje su prema njoj krenule i sa crnogorske teritorije.
Sa teritorija Crne Gore prema Konavlima i Dubrovniku upućene su jedinice JNA popunjene i rezervistima mobiliziranima u Crnoj Gori. Komisija eksperata Ujedinjenih nacija dokumentirala je da je bataljon JNA raspoređen na položajima iznad Dubrovnika imao približno 800 do 1.000 pripadnika. Oko polovine činili su rezervisti iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ta jedinica opsežno je učestvovala u bombardiranju Dubrovnika 6. decembra 1991. godine.
Odnošenje imovine sa Ćilipa, iz Konavala i dubrovačkih naselja nije neodgovornost nekoliko vojnika bez značenja za državu iz koje su došli – nastavlja Proročić.
Bitno je, tvrdi Proročić naglasiti kako je u Crnoj Gori bilo ljudi koji su odbili
mobilizaciju, protivili se ratu, protestirali i sačuvali ljudsko dostojanstvo u opasnom vremenu. Upravo zbog njih današnja Crna Gora tvrdi mora govoriti otvoreno.
“Isprika ima snagu tek kada ga prati postupak. Povratak „Jadrana“ ne bi izmirio ratni dug, ali bi pokazao da Crna Gora razumije hrvatsko stradanje i okolnosti u kojima je brod ostao na njenom teritoriju. Primopredaja bi mogla biti održana u Tivtu, gradu koji je brod čuvao, a doček u Splitu, gradu iz kojeg je potekla inicijativa i iz čije je Lore brod krenuo na posljednji jugoslavenski remont.
To ne bi bila ceremonija pobjednika i poraženih. Bila bi potvrda da Hrvatska i Crna Gora mogu riješiti teškom pitanje bez poniženja, ucjene i neprijateljstva,” završava ovaj crnogorski književnik.
Mislite li da su njegove ideje utopija ili realna mogućnost?
J.T.
