U dramatičnoj noći velikog požara koji je sredinom kolovoza zahvatio omiško područje, dok su brojni stanovnici i turisti pokušavali pronaći sigurno mjesto, u Tugarama se dogodila jedna od onih priča koje u kaosu gotovo prođu nezapaženo.
Dok se vatra širila, a ljudi napuštali ugrožena područja, mještani Tugara nisu sazivali sastanke niti čekali da im netko kaže što trebaju napraviti. Vidjeli su ljude kojima je potrebna pomoć i jednostavno im otvorili vrata.
A gotovo mjesec dana poslije stigla im je zahvala iz Poljske.
Sedmeročlana obitelj Wójcik, koja se tijekom požara zatekla na odmoru u Hrvatskoj, obratila se počasnom poljskom konzulu s posebnom molbom – željeli su da mladim ljudima iz Tugara prenese njihovu iskrenu zahvalnost za ono što su za njih učinili tijekom 13. i 14. kolovoza.
Pred Domom ugledali automobile sa stranim registracijama
Ivan Petričević iz Mjesnog odbora Tugare prisjeća se da je sve počelo sasvim spontano.
Bilo je oko ponoći kada su ispred Doma u Tugarama primijetili nekoliko automobila sa stranim registracijama. Ljudi koji su se ondje zaustavili bili su, kaže, potpuno izgubljeni. Nisu poznavali područje, nisu znali kamo bi mogli otići ni gdje će provesti ostatak noći.
Među njima je bilo i male djece.
Mještani su tada otvorili Dom. Ubrzo se počelo donositi ono što bi ljudima koji su pobjegli pred vatrom moglo zatrebati – piće, posteljina i ležajevi. Ono što je počelo kao pomoć nekolicini ljudi pretvorilo se u improvizirano utočište za one koji su se tijekom noći zatekli na putu iz ugroženog područja.
Kako je noć odmicala, pristizali su novi ljudi. Prema Petričevićevim riječima, kroz Dom je te noći prošlo oko 70 osoba.
Neki su se samo nakratko zaustavili, drugima je trebalo mjesto na kojem će dočekati jutro. Bili su to ljudi koji su nekoliko sati ranije bili na odmoru ili u svojim kućama, a sada su se našli u nepoznatom mjestu, ne znajući što će ih dočekati sljedećeg dana.
Mještani počeli nuditi i vlastite kuće
Među pristiglima je bila i obitelj s trudnicom i malom bebom. Kada su mještani shvatili da im Dom nije najbolje mjesto za provesti takvu noć, počeli su nuditi i vlastite kuće.
Trudnica i njezina obitelj tako su smješteni kod jedne od obitelji iz Tugara.
Nije, međutim, riječ samo o krovu nad glavom. U pismu koje je poslije stiglo iz Poljske obitelj Wójcik posebno ističe neposredan odnos ljudi koji su im pomagali.
Petričević o svemu govori gotovo kao da nije riječ ni o čemu posebnom. Te su noći, iz njegove perspektive, vidjeli ljude u nevolji i napravili ono što je trebalo napraviti.
Za jednu poljsku obitelj to očito nije bilo nešto što se lako zaboravlja.
Evakuirani iz Lokve Rogoznice, potom i Omiša
Wójcikovi su u Hrvatsku stigli na odmor, ali ih je požar natjerao na evakuaciju. U pismu navode da su prvo morali napustiti Lokvu Rogoznicu, a potom i Omiš. Put ih je tijekom noći doveo do Tugara, gdje su se zaustavili i naišli na skupinu mladih ljudi koja je već organizirala pomoć za one koji su pristizali.
Dobili su utočište, hranu i piće. No iz njihova pisma jasno je da nisu zapamtili samo ono što im je bilo ponuđeno, nego i ljude koji su uz njih ostali tijekom cijele noći i sljedećeg dana.
Posebno su istaknuli da je pomoć bila pružena iz iskrene želje da se pomogne ljudima koji su se našli bespomoćni i bježali pred požarom te da im je mnogo značio osobni i neposredni kontakt s ljudima koji su pomoć organizirali.
“Ostat će nam trajno u sjećanju”
“I danas smo duboko dirnuti i pod snažnim dojmom zbog nesebičnosti i humanosti mladih ljudi iz ovog mjesta”, napisala je obitelj.
Požar im je prekinuo odmor u Hrvatskoj, ali ono što su doživjeli u Tugarama očito je postalo jedna od uspomena koje će ponijeti kući.
“Nesebičnost i humanost” riječi su kojima su opisali ljude koji su im pomogli, dodajući kako će im njihova srdačnost, pomoć i solidarnost ostati trajno u sjećanju.
Na kraju pisma poželjeli su da taj plemeniti čin postane još jedan dio prijateljstva i bliskosti hrvatskog i poljskog naroda.
I možda upravo činjenica da ljudi koji su te noći otvarali Dom, donosili posteljinu i nudili vlastite kuće danas o tome govore kao o nečemu sasvim običnom najbolje objašnjava zašto se jedna obitelj, nakon povratka u Poljsku, potrudila pronaći način da im još jednom kaže – hvala.
Emotivno pismo
Razmjere kaosa te noći najbolje pokazuje podatak da je zbog požara evakuirano oko 2.500 ljudi, dok je vatra zahvatila približno tisuću hektara. U takvim okolnostima mnogi nisu znali kamo otići ni gdje će provesti noć.
Za sedmeročlanu obitelj Wójcik odgovor na to pitanje slučajno su postale Tugare. Ono što je mještanima bilo spontano i gotovo samorazumljivo – otvoriti Dom, donijeti hranu i piće, pronaći ležajeve, a nekima ponuditi i vlastiti dom – ljudima koji su bježali pred vatrom značilo je mnogo više.
Zato se njihova priča nije završila kada je požar ugašen i kada su se vratili u Poljsku. Dva tjedna poslije pronašli su način da zahvala stigne do ljudi čija imena možda nisu ni znali.
U pismu su poručili kako će im srdačnost, pomoć i solidarnost ljudi iz Tugara ostati trajno u sjećanju te poželjeli da taj čin bude još jedan dio prijateljstva i bliskosti hrvatskog i poljskog naroda.
A ljudima iz Tugara, čini se, sve je bilo puno jednostavnije: te je noći nekome trebala pomoć pa su pomogli.
Moja reakcija na članak je…
