Matjaž Kek nije trener koji dijeli minute da bi igrači bili zadovoljni. Kada pronađe momčad koja mu daje ono što traži, teško ju mijenja. U njegovoj hijerarhiji mjesto se osvaja na treningu i potvrđuje u utakmici, a pobjednički sastav najčešće dobiva novu priliku. Zato se nakon riječkih 4:1 protiv Osijeka nameće pitanje je li Kek na Rujevici pronašao svojih udarnih 11 za cijelu jesen.
Vjerojatno nije. Pronašao je temelj, ali ova Rijeka prvi put nakon dugo vremena ima klupu koja treneru ne služi samo za popunjavanje zapisnika.
Protiv Osijeka od prve su minute krenuli Vekić, Oreč, Majstorović, Husić, Lasickas, Pavić, Ćubelić, Dantas, Vignato, Fruk i Adu-Adjei. Ta je postava odgovorila na sve što Kek traži. Primila je pogodak, nije izgubila glavu, podignula je ritam i agresiju te do odmora okrenula utakmicu na 3:1. Vignato je donio izjednačenje, Adu-Adjei dva pogotka, Fruk je režirao i zabio četvrti. Još važnije: Rijeka je nakon primljenog gola izgledala kao momčad koja vjeruje da je pitanje trenutka kada će slomiti suparnika.
To je bio veći dobitak od samog rezultata. Nakon blijedog izdanja u Velikoj Gorici, govor tijela bio je drukčiji. Bilo je više trke, duela, povratnog pritiska i odlučnosti. To je onaj ratnički DNK na kojem Kek inzistira i prema kojem će, barem u početku, slagati hijerarhiju. Imena mu pritom neće biti važnija od ponašanja. Tko može ponoviti energiju iz utakmice protiv Osijeka, bit će blizu momčadi. Tko ne može, neće ga spasiti ni ono što je napravio prošle sezone.
Tu počinje prava priča o konkurenciji. Niko Janković protiv Osijeka nije dobio ni minutu, a riječ je o igraču koji je u prethodnom razdoblju imao važnu ulogu. Na klupi su ostali i Puljić te Kabadayı, dok su Gojak, Mohebbi, Jurić, Barco i mladi Grulović ušli u nastavku. Gojak je pogodio vratnicu, Mohebbi imao veliku priliku, a Rijeka nakon izmjena nije izgubila kontrolu. Kada se od igrača koji nisu počeli može sastaviti druga ozbiljna momčad, onda više ne govorimo o udarnih 11, nego o najmanje 16 igrača koji s razlogom traže prostor.
Kek je u prvom mandatu nerijetko imao možda i kvalitetniju početnu postavu. Imao je nositelje koji su dugo igrali zajedno, jasnu hijerarhiju i automatizme koje je momčad mogla izvoditi gotovo zatvorenih očiju. Ova Rijeka još nije na toj razini, ali ima nešto što brojne njegove tadašnje momčadi nisu imale: više pravih rješenja s klupe. Nije svaka zamjena pad kvalitete, niti je trener prisiljen čekati da se netko umori kako bi reagirao.
A nogomet se od Kekova prvog mandata promijenio. Pet izmjena nije kozmetika, nego dio pripreme utakmice. Početnih 11 određuje smjer, ali igrači s klupe često odlučuju završnicu. Jedan donosi brzinu, drugi mirnoću, treći duel, četvrti zadnji pas. Trener danas praktički bira momčad u dva vala. Zato pitanje tko počinje više nije jedino važno. Jednako je važno tko može ući u 60. ili 70. minuti i promijeniti ritam utakmice.
Rijeka nema europsku jesen, pa neće biti potrebe za rotacijama kakve bi nametnuo ritam od dvije utakmice tjedno. Kek sigurno neće mijenjati četiri ili pet igrača iz kola u kolo samo zato što ih ima na raspolaganju. To nije njegov način. Ako je postava protiv Osijeka zaslužila novu priliku, vjerojatno će je i dobiti. Ali bilo bi pogrešno jednu odličnu večer pretvoriti u zaključak da su sva mjesta podijeljena do zime.
Uostalom, odigrano je tek pet prvenstvenih utakmica. Prerano je proglasiti udarnih 11, posebno kada trener tek pokušava momčad prevesti iz ideje svojega prethodnika u vlastitu. Neke će uloge ostati iste, neke će se promijeniti, a poneki igrač koji je dosad bio siguran morat će ponovno dokazivati da pripada na teren. Konkurencija neće biti ukras ove momčadi, nego Kekov najjači alat.
Osijek je, dakle, možda otkrio jezgru. Nije otkrio zatvoreni krug. Trener Rijeke će i dalje više vjerovati kontinuitetu nego rotacijama, ali sada ima kadar koji mu dopušta da bude manje predvidljiv. U prvom mandatu utakmice je često dobivao snagom svojih najboljih 11. Ove bi ih sezone mogao dobivati i kvalitetom onih pet koji čekaju njegov znak s klupe.
