Domaći političari vjerojatno ne znaju da je u vrijeme bivše kancelarke Angele Merkel Njemačka uvela zakon kojim se doslovce kriminalizira vrijeđanje političara, jer bi on već vjerojatno bio standard i u Hrvatskoj. Zakon zbog kojeg se u dvama slučajevima sudi za to što su kancelara nazvali Pinocchijem, a ministru komentirali frizuru, u fokusu je rasprave u Njemačkoj. Desni AfD pritom u svojim izjavama ne odražava samo standard koji štite sudovi EU-a nego i stavove većine. Stranka traži ukidanje ovakve prakse jer smatra da političari preuzimanjem javne dužnosti moraju biti spremni otrpjeti kritiku čak i ako je ona uvredljiva ili neutemeljena, dok vladajući tvrde da je cilj zakonske mjere bio zaštititi ponajprije lokalne političare od pritisaka i govora mržnje zbog njihovih odluka.
U Njemačkoj se posljednjih mjeseci tako razvila pomalo bizarna političko-pravna rasprava može li demokratska država građaninu izreći novčanu kaznu zato što je kancelara, a tu dužnost od lani obnaša CDU-ov Friedrich Merz, nazvao “Lügenfritz”, odnosno “Lažljivi Fritz”, dok će za gotovo istu vrstu političkog podbadanja u drugom slučaju zaključiti da je riječ o dopuštenoj kritici. Pitanje je ozbiljno i ima ozbiljne posljedice, pokazuje analiza slučajeva. U proljeće 2026. njemački su sudovi istodobno pokazali koliko granica između dopuštene političke satire i kaznenog djela može biti tanka jer “Pinocchio” je prošao, “Lügenfritz” nije, a za “Lackaffe”, što je pogrdni izraz koji bi se otprilike mogao prevesti kao lakirani ili ušminkani majmun, izdan je zaseban kazneni nalog. Upravo je taj niz slučajeva ponovno otvorio raspravu o paragrafu 188 njemačkog Kaznenog zakona, odredbi koja političarima daje pojačanu kaznenopravnu zaštitu od uvrede, klevete i lažnog optuživanja.
Osnovna tvrdnja zastupnika desno-konzervativnog AfD-a Tobiasa Peterke, koju je nedavno prenio Politico, odražava mišljenje većine građana. Peterka tvrdi da onaj tko dobrovoljno ulazi u politiku i preuzima javnu vlast mora podnositi oštriju, a ne blažu kritiku građana. “To je dio posla političara, odnosno svakoga tko odluči baviti se politikom”, ustvrdio je Peterka.
Alter Schwede 😳
Hört euch das bitte unbedingt an, was Lügenfritz da sagt und womit man erkennt, wo seine Prioritäten liegen.
Alleine für diese Aussage gehört die CDU unter 10% pic.twitter.com/mellSqdZV3— Michael 🇩🇪 (@Bundeskanz50246) June 24, 2026
Sporni paragraf
U svojoj biti ta je tvrdnja vrlo bliska standardu koji je desetljećima razvijao Europski sud za ljudska prava. U predmetu “Lingens protiv Austrije” Sud je još 1986. zaključio da su granice prihvatljive kritike šire kada je riječ o političaru nego kada je riječ o privatnoj osobi upravo zato što se političar svjesno izlaže javnom nadzoru. U kasnijoj je praksi taj standard više puta potvrđen, političari moraju pokazati viši stupanj tolerancije prema javnoj kritici, a kaznenopravne intervencije u političku raspravu moraju biti posebno oprezno odmjerene. Tu je, naravno, načelo slobode govora koje je zaštićeno u svim razvijenim demokracijama, a i Konvencijom UN-a o ljudskim pravima. Slobodno izražavanje stavova spada i u prava koja štite ustavne odredbe mnogih zemalja. Uostalom, sloboda izražavanja i iznošenja stajališta smatra se fundamentalnim elementnom demokracije. Ne treba ići daleko da bi se vidjelo kakve posljedice na demokraciju ostavljaju političari koji zabranjuju kritike, dovoljno je pogledati Srbiju pod vlašću Aleksandra Vučića. On, doduše, nije uveo zakon koji bi ga štitio od kritike, bio je mnogo perfidniji pa je jednostavno preuzeo posredno ili neposredno nadzor nad većinom svih medija u Srbiji, što mu omogućuje da o sebi sluša i čita samo superlative.
Što je onda bilo “u glavama” onih koji su u vrijeme jedne od istovremeno najpopularnijih i najomraženijih njemačkih kancelarki novog doba, Angele Merkel, donijeli zakon kojim se kriminalizira iznošenje neugodnih stavova o političarima? Njemački pravni sustav polazi od nešto drukčije logike od one koju prate druge zemlje. Paragraf 188 ne tvrdi da političar kao privatna osoba vrijedi više od građanina. Takva teza bila bi povratak autokratskim ili drugim autoritarnim režimima. No sporni paragraf pravno je vrzino kolo jer političare ne prikazuje boljima ili vrednijima, nego upravo suprotno, ranjivijim osobama, takoreći žrtvama. Njegova je pravna konstrukcija da politički aktivne osobe zbog svoje javne funkcije trpe veću izloženost napadima na čast te da takvi napadi, ako prijeđu određeni prag, mogu otežati njihovo javno djelovanje i time ugroziti funkcioniranje političkog sustava.
Das poste ich jetzt täglich. pic.twitter.com/Pd9kj7uXeI
— Stefan Martin (@Meinungsfeiheit) June 24, 2026
Stara logika
Krajnje banalizirano, Merz može fokusirano raditi za dobrobit Njemačke ako mu se nadjene nadimak Pinocchio, ali pridjev lažljiv, kada bismo secirali ovaj paragraf, čini ga toliko utučenim da više ne može voditi državu. Iako djeluje šaljivo, upravo je to temelj paragrafa i zato se političarima ne daje samo zaštita njihove osobne časti nego se navodno štiti i njihova sposobnost obavljanja javne funkcije.
Ta je logika stara. Današnji paragraf 188 nastao je preimenovanjem i izmjenama starijeg paragrafa 187a. U Kazneni zakon uveden je 1951. izmjenama kaznenog prava, samo nekoliko godina nakon osnutka Savezne Republike Njemačke. Još važnije, njegov korijen seže u politički kaotično razdoblje Weimarske Republike. Prema obrazloženju prijedloga za njegovo ukidanje koji je sada podnio AfD, prethodnica norme bila je povezana s mjerama za zaštitu “unutarnjeg mira” donesenima 1931. godine, u vremenu u kojem su političko nasilje i radikalizacija javnog života ozbiljno nagrizali weimarsku demokraciju. Činjenica da današnja norma ima povijesnu vezu s tim razdobljem, naravno, ne znači da je riječ o “nacističkom zakonu”, to bi bilo povijesno i pravno netočno. Odredba je u zapadnonjemački Kazneni zakon izričito uvedena 1951., a njezinu je ustavnost već 1955. razmatrao Savezni ustavni sud.
Upravo je odluka Saveznog ustavnog suda iz 1955. važna za razumijevanje današnje rasprave. Sud je odbacio argument da posebna zaštita političara automatski krši načelo jednakosti pred zakonom. Obrazloženje je bilo da zakon ne štiti političare “zbog njih samih”, nego štiti njihovo javno djelovanje. Po tadašnjoj logici, politički angažirani ljudi izloženi su većem riziku od napada na čast, a demokratskom društvu treba zaštita ljudi spremnih sudjelovati u političkom životu.
Obična uvreda
Problem je što se politički i komunikacijski svijet 1951. i 1955. teško može usporediti s današnjim. Tada su se politički napadi uglavnom širili novinama, plakatima, skupovima i političkim govorima. Danas jedan građanin može jednim klikom objaviti komentar koji u nekoliko minuta vidi nekoliko stotina ili nekoliko milijuna ljudi. Njemačka je na taj digitalni svijet odgovorila dodatnim širenjem kaznenog zaštitnog mehanizma. Velika izmjena stigla je 2021. Zakonom o borbi protiv desnog ekstremizma i govora mržnje, donesenim u vrijeme kancelarke Angele Merkel, nakon niza napada na političare i sve ozbiljnije zabrinutosti zbog političkog nasilja i mržnje na internetu.
Do tada je paragraf 188 prije svega obuhvaćao klevetu i lažno optuživanje političara pod određenim uvjetima. Izmjenama iz 2021. izričito je uključena i obična uvreda iz paragrafa 185, a zaštita je proširena sve do lokalne razine. Zakon danas kaže da je riječ o kaznenom djelu ako je uvreda javno iznesena ili objavljena putem sadržaja, ako je motiv povezan s javnim djelovanjem osobe i ako je čin “podoban” da znatno oteža njezino javno djelovanje. Za takvu uvredu propisana je kazna do tri godine zatvora ili novčana kazna. Za klevetu je predviđeno od tri mjeseca do pet godina zatvora, a za svjesno iznošenje neistine šest mjeseci do pet godina.
Za usporedbu, opći paragraf 185 za običnu uvredu predviđa do godinu dana zatvora ili novčanu kaznu, odnosno do dvije godine ako je uvreda javna, izrečena na skupu, putem objavljenog sadržaja ili uz fizički napad. Drugim riječima, politički status žrtve može biti pravno relevantan upravo zato što sporni “188” predstavlja kvalifikaciju osnovnog kaznenog djela.
Još je važnija izmjena procesne prirode. Od 2021. u slučajevima koji su procesuirani po ovom zakonu državno odvjetništvo može pokrenuti postupak i bez klasičnog kaznenog prijedloga političara ako procijeni da postoji poseban javni interes za kazneni progon, dakle, djelo se goni po službenoj dužnosti, a ne prijavi političara. To je ključni razlog zbog kojeg građanin može završiti pod policijskom istragom iako se političar osobno nije odlučio obračunavati s njim. Njemački Zakon o kaznenom postupku u tom smislu ne ostavlja mnogo prostora za političku diskreciju kada policija ili državno odvjetništvo procijene da postoji početna sumnja na kazneno djelo.
Širi štit
I tu dolazimo do paradoksa. Zakon je 2021. pojačan kako bi se zaštitili političari, osobito lokalni dužnosnici, koji su sve češće bili meta prijetnji, uvreda i nasilja. Europski parlament danas potvrđuje da je problem stvaran jer u Njemačkoj je 2024. zabilježeno 4107 politički motiviranih kaznenih djela, najviše otkako se takva statistika sustavno vodi, a među metama su posebno bili nositelji političkih funkcija, stranački predstavnici i kandidati. U jednom istraživanju među gradonačelnicima i čelnicima okruga, 34 posto ispitanih reklo je da je doživjelo neku vrstu zlostavljanja, pri čemu je najveći dio bio verbalni ili pisani. Ali iz toga ne slijedi automatski da je dobro rješenje dati političarima širi kazneni štit. Upravo je u toj pukotini nastao današnji njemački problem.
Najbolji način da se razumije spor nije čitanje zakonskog teksta, nego praćenje slučajeva koji su posljednjih godina jednu relativno nepoznatu odredbu pretvorili u temu nacionalne političke rasprave. Najpoznatiji je slučaj bivšeg ministra gospodarstva Roberta Habecka i 64-godišnjeg muškarca iz Bavarske koji je na društvenoj mreži X objavio fotomontažu Habecka uz natpis “Schwarchkopf Professional”, satiričnu aluziju na naziv proizvođača proizvoda za kosu. Ovaj bivši ministar njemačkoj je javnosti poznat po svojoj “savršeno razbarušenoj” kosi prožetoj pomno raspoređenim pramenovima prosijedosti, no čini se da ga je fotomontaža koja uključuje njegovu kosu uznemirila toliko da više nije mogao obavljati političke poslove. Habeck je podnio kazneni prijedlog, a državno odvjetništvo u Bambergu pokrenulo je postupanje zbog sumnje na uvredu osobe iz političkog života. U studenome 2024. policija je na temelju sudskog naloga pretražila stan osumnjičenika.
Upravo je taj slučaj izazvao golemu javnu reakciju, ali oko njega je nastao i ozbiljan problem s činjenicama. Često se tvrdilo da je muškarac na kraju osuđen upravo zato što je Habecka nazvao “Schwachkopf”. To nije točno. Postupak zbog te konkretne uvrede poslije je privremeno obustavljen, uz obrazloženje državnog odvjetništva da očekivana kazna za taj čin, u usporedbi s drugim optužbama, nije bila od značajne težine.
Muškarac je, naime, poslije osuđen, ali za druga djela. Lokalni sud u lipnju 2025. izrekao mu je 55 dnevnih novčanih kazni po 15 eura, odnosno ukupno 825 eura, zbog korištenja obilježja protuustavnih i terorističkih organizacija u više objava. Presuda se nije odnosila na objavu “Schwachkopf”, no ostaje činjenica da je muškarac kazneno gonjen, te mu je policija upala u kuću i izvršila pretres zbog ne naročito duhovite, ali ni uvredljive šale o ministru.
Drugi je slučaj još čistiji. U listopadu 2025. policija u Heilbronnu objavila je na Facebooku informaciju o posjetu kancelara Friedricha Merza i privremenoj zoni zabrane leta. Ispod objave pojavilo se gotovo 400 komentara. Policija i državno odvjetništvo potom su detaljnije provjerili 38 komentara zbog mogućih kaznenih djela. Među njima je bio i komentar “Pinocchio kommt nach HN”, odnosno “Pinocchio dolazi u Heilbronn”. Utvrđeni su elementi koji krše “paragraf 188”, ali tu je došlo do pravnog obrata.
U veljači 2026. državno odvjetništvo u Heilbronnu obustavilo je taj postupak. Obrazloženje je bilo gotovo školski primjer primjene standarda zaštite slobode političkog govora. “Pinocchio” je ocijenjen kao dopuštena “kritika vlasti”, zaštićena slobodom izražavanja. Logika je bila da se usporedba s drvenim dječakom čiji nos raste kada laže odnosi na političko ponašanje – odnosno na navodnu neistinitost – pa ima dovoljan politički kontekst da ne bude samo osobna pogrda. A onda dolazi “Lügenfritz”. U drugom komentaru istog šireg slučaja jedan je korisnik Merza nazvao upravo “Lügenfritzom”, odnosno Lažljivim Fritzom. Amtsgericht Öhringen izdao je 19. ožujka 2026. kazneni nalog na 30 dnevnih novčanih kazni. Kazna je pravomoćna, a iznosila je 450 eura. Sud je prihvatio argument da izraz nije samo politička kritika nego da može narušiti povjerenje u integritet kancelara i potaknuti dodatnu agresiju prema njemu.
U suludoj komparaciji ovih slučajeva tako imamo policiju koja upada u stan zbog šale o ministrovoj kosi, 38 sudskih procesa zbog toga što je kancelar nazvan Pinocchijem, koje je sud obustavio, ali i jednu osudu za to što je nazvan “lažljivim”, što zapravo nema nikakva smisla. Razlika između “Pinocchija” i “Lügenfritza” posebno je zanimljiva zato što je semantički vrlo mala. U oba se slučaja kancelaru pripisuje neistinoljubivost iako on možda, poput našeg bivšeg ministra, uopće “ne laže, nego samo katkad govori neistine”. U prvom slučaju metafora je ocijenjena kao dopuštena politička kritika, u drugom je riječ procijenjena kao kaznena uvreda. To ne znači da je sud pogriješio. Njemačko pravo doista zahtijeva procjenu konteksta, oblika, cilja i posljedica konkretne izjave. Ali upravo taj primjer pokazuje koliko je širok prostor za pravnu procjenu.
Slika sustava
Još je jedan komentar završio kaznenim nalogom. U svibnju 2026. sud u mjestu Heilbronnu izdao je kazneni nalog na 30 dnevnih novčanih kazni zbog nazivanja Merza “Lackaffeom”. U ovom izrazu očituje se bogatstvo njemačkog jezika koji dopušta tvorbu kovanica po vlastitom osjećaju ako za nešto ne postoji riječ. Stoga je “Lackaffea” teško prevesti, možda kao “ušminkani majmun”. Osumnjičeni je uložio prigovor. Prema državnom odvjetništvu, problem je bio u tome što riječ nije imala dovoljno jasan odnos prema političkom djelovanju kancelara, nego je ocijenjena kao osobni napad na njegovu čast. Nakon prigovora postupak je, prema izvještajima, obustavljen uz novčanu obvezu.
Slučaj “Schwarchkopf” postao je simbol policijske pretrage zbog političkog memea, iako konačna presuda nije donesena zbog tog memea. Slučaj “Pinocchio” postao je simbol pretjeranog postupanja koje je na kraju završilo obustavom. “Lügenfritz” je, s druge strane, postao stvarni primjer pravomoćne novčane kazne za jednu riječ. Kada se sva tri slučaja stave jedan pokraj drugoga, dobiva se slika sustava koji nije nužno represivan prema političkoj kritici, ali jest sustav u kojem se granica dopuštenog ne može uvijek intuitivno predvidjeti. A to je za demokraciju važnije nego što se na prvi pogled čini. Problem nije samo u tome hoće li jedan građanin platiti 450 eura. Problem nastaje ako građani počnu izbjegavati političku kritiku zato što ne znaju gdje počinje kaznena odgovornost. Upravo se taj fenomen u teoriji slobode izražavanja naziva “chilling effect”, odvraćajući učinak prava na govor. Ne moraju se osuditi tisuće ljudi. Dovoljno je da nekoliko javno poznatih slučajeva proizvede dojam da bi se i sljedeća šala mogla pretvoriti u policijski predmet. Nitko ne želi riskirati da ga iz toplog kreveta u gaćama izvuče policija zato što je ministru “uvrijedio” frizuru, što je scenarij dostojan mračnih Orwellovih ili komičnih Kafkinih konstrukcija, jer oba su se autora s podjednakim žarom borila protiv baš takve “demokracije” i apsurdnih birokratskih normi.
Njemačka rasprava zato više nije samo rasprava o Merzu. Ona je postala pitanje treba li u demokratskoj državi političar imati viši stupanj kaznenopravne zaštite od građanina kojeg predstavlja. I upravo se na toj točki sudaraju dva legitimna argumenta. Prvi kaže da političari jesu posebna skupina jer su izloženi posebnim rizicima. Njemački političari, osobito na lokalnoj razini, doista se susreću s prijetnjama, uznemiravanjem i nasiljem. Europski parlament upozorio je da se problem političkog nasilja i zastrašivanja posljednjih godina širi Europom, a Njemačka je među zemljama u kojima je broj takvih kaznenih djela dosegnuo vrlo visoke razine.
Lažljivi Fritz
Internet je učinio vjerojatno najveću medvjeđu uslugu slobodi govora otkako to načelo postoji. Otkako su svi počeli javno izražavati svoje mišljenje, za dio se pokazalo da bi im šutnja stvarno bilo zlato, dok je izražen trend otvorenog vrijeđanja, verbalnog maltretiranja i uistinu užasnih opaski koje “internetski ratnici” često odašilju skriveni iza anonimnosti ili pak ohrabreni spoznajom da ih nitko ne vidi. S te je strane njemački zakon donekle konzistentan i u skladu sa zakonima u drugim zemljama koje reguliraju govor mržnje. No ovaj paragraf čini spornim to što se odnosi samo na političare. Logično je postaviti pitanje kako je moguće da liječnik, policajac, vatrogasac, odvjetnik ili novinar uvrede podnose lakše i mogu se fokusirati na posao, a političari ne mogu. Drugi argument za ukidanje sporne odredbe stoga glasi da zaštita političara ne smije prerasti u zaštitu političara od političkog govora. Ako je cilj zaštititi čovjeka od prijetnje, fizičkog napada, ozbiljne klevete ili svjesnog širenja lažnih tvrdnji, za to već postoje kaznenopravni instrumenti. Ako je cilj zaštititi njegovu osobnu čast od toga da ga netko nazove “lažljivim Fritzom”, problem postaje mnogo ozbiljniji, jer se tada kazneno pravo približava samom središtu političke rasprave. Primjerice, neki Ludwig sasvim se sigurno ne bi trebao osjećati uvrijeđenim što ga zovu Lažljivim Fritzom, no Friedrich bi, a on je još ktomu i kancelar, pa je pitanje, eto, delikatno.
Europski sud za ljudska prava tu je prilično jasan. Političari nisu povlašteni u zaštiti ugleda, upravo suprotno, njihova je tolerancija prema kritici viša samim odabirom posla. U svojem vodiču za primjenu članka 10. Europske konvencije Sud navodi da se javne osobe ne mogu zaštititi od svake kritike, a posebno ističe da vlasti moraju biti suzdržane pri uporabi kaznenih postupaka protiv političkog govora, odnosno kritike vlasti, dužnosnika, njihovih poteza, riječi i pojave, pa ako hoćete – i frizure. Sud je više puta ponovio da je politička rasprava u samoj jezgri demokratskog društva te da su granice dopuštene kritike šire prema političarima nego prema privatnim građanima.
Dodatni uvjeti
Europski standard ne pretvara time javne dužnosnike u osobe bez prava na čast. Sud razlikuje vrijednosne sudove od činjeničnih tvrdnji, uzima u obzir kontekst, osnovu za izrečeni sud, način na koji je nešto formulirano i težinu sankcije. Problem nastaje kada se kazneni zakon koristi tako da stvara nerazmjernu zapreku političkoj raspravi. Sud je u više slučajeva upozoravao da je kaznena osuda sama po sebi ozbiljna intervencija u slobodu izražavanja i da se mora posebno opravdati.
Njemačka, pritom, nije europska anomalija u širem smislu. Kazneni zakoni brojnih europskih država i dalje poznaju kaznena djela uvrede ili klevete, a u nekima postoji i poseban tretman javnih dužnosnika. Francuska, primjerice, još u svojem Zakonu o slobodi tiska iz 1881. poznaje kaznenu odgovornost za klevetu protiv predsjednika, članova vlade, parlamenta i drugih nositelja javnih funkcija, iako je posebno kazneno djelo uvrede predsjednika Republike ukinuto 2013. godine. Za određene oblike klevete protiv javnih osoba zakon predviđa novčane kazne. Francusko pravo posebno razlikuje klevetu, odnosno tvrdnju o činjenici koja može naštetiti nečijoj časti, od uvrede, koja može biti pogrdni izraz bez konkretne činjenične tvrdnje. Njemački zakon pak nakon izmjena iz 2021. izričito uvodi i običnu uvredu kao kvalificirani oblik kaznenog djela kada su ispunjeni dodatni uvjeti. Upravo je zato njemački model predmet tako snažne rasprave.
U Sjedinjenim Američkim Državama situacija je bitno drukčija. Američki ustavni sustav kroz Prvi amandman daje političkom govoru izrazito snažnu zaštitu, a presuda Vrhovnog suda u predmetu “New York Times protiv Sullivana” iz 1964. postavila je visok prag za javne dužnosnike koji traže zaštitu od lažnih tvrdnji. Oni moraju dokazati da je objavljena neistina izrečena sa stvarnom zlom namjerom, odnosno uz znanje da je tvrdnja lažna ili uz bezobzirno zanemarivanje njezine istinitosti. To je jedan od najjačih svjetskih primjera pravnog stava da javna vlast mora podnijeti vrlo širok prostor političke kritike. Njemačka se nalazi negdje između tih modela. Ona nije država u kojoj je politička uvreda automatski kažnjiva, niti je zakon sam po sebi dokaz da je sloboda govora ozbiljno ograničena. Zakon ima dodatne uvjete i sudovi moraju uzeti u obzir slobodu izražavanja. Ali Njemačka istodobno ima kaznenopravnu normu koja političaru u određenim okolnostima daje višu zaštitu nego privatnom građaninu. Upravo ta činjenica čini Peterkin argument pravno ozbiljnim, bez obzira na političku boju njegova predlagatelja, jer AfD nije dio većine.
Mogući kompromis
Njemački Bundestag dosad nije prihvatio njihovo rješenje. AfD je još 2024., a potom ponovno 2025. i 2026., tražio potpuno ukidanje spornog paragrafa zakona. Prvi prijedlog iznesen u novom sazivu Bundestaga odbijen je 29. siječnja ove godine. U poimeničnom glasanju 133 zastupnika bilo je za ukidanje, 440 protiv, a 57 nije glasalo. Svi nazočni zastupnici CDU/CSU-a, SPD-a, Zelenih i Ljevice glasali su protiv prijedloga, dok je AfD glasao za. Netko će reći da je već sama ova rasprava opet povratak Kafki jer političari odlučuju smiju li ih građani uvrijediti i koliko, a onda je očekivano da će odlučiti u korist svoje časti, a ne interesa građana. Demokracija, naročito parlamentarna, ipak tako funkcionira i tu nema pomoći.
Međutim, time rasprava nije završila. AfD je u lipnju 2026. ponovno podnio prijedlog za ukidanje odredbe koji je Bundestag uputio nadležnim odborima nakon prve rasprave. Istodobno su se u drugim strankama počeli pojavljivati prijedlozi za drukčije rješenje, primjerice za sužavanje zaštite na lokalne i počasne političke dužnosnike. Zastupnica Zelenih Lena Gumnior javno je upozorila kako tvrdnja da ovako formuliran zakon zabranjuje bilo kakvu kritiku političara nije točna, ali je istodobno otvorila mogućnost da bi se norma mogla ograničiti na lokalne i volonterske dužnosnike koji su posebno izloženi prijetnjama, dok profesionalni političari imaju znatno više mogućnosti zaštite.
Tu se zapravo nalazi mogući kompromis, smatra Politico. Ne treba nužno birati između potpunog ukidanja i sadašnjeg zakona. Moguće je zadržati stroži kazneni odgovor na ozbiljne prijetnje, klevete i napade koji doista ugrožavaju javno djelovanje, a istodobno suziti prostor za kazneni progon običnih političkih uvreda i satire. Drugim riječima, moguće je zaštititi političara od nasilja, a bez zaštite od ismijavanja. To bi bilo i bliže europskom standardu. Europski sud za ljudska prava ne tvrdi da političari moraju biti bespomoćni pred lažima i ozbiljnim napadima. Tvrdi da, kada netko ulazi u javni život, mora očekivati višu razinu nadzora, oštriju kritiku i veći stupanj političke polemike. To nije kazna za političara, nego cijena javne funkcije.
Zato je možda najvažnija lekcija iz njemačkog slučaja upravo ona koju je izgovorio zastupnik AfD-a, jer je ona posve u skladu s praksom EU-a. Političar koji građanima određuje poreze, šalje ih u ratove, donosi zakone, upravlja milijardama javnog novca i svakodnevno traži njihovo povjerenje ne može imati uži prostor za kritiku od čovjeka koji ga bira. Naprotiv.
