Rat oko Tjesnaca Hormuz, koji traje od veljače 2026. godine, uz golem ljudski i gospodarski danak ostavlja i sve dublji trag na okoliš. Napadi na tankere, izlijevanja nafte i mjesecima nepokretni brodovi pretvorili su jedan od najprometnijih pomorskih prolaza svijeta u poprište ekološke krize koja se odvija usporedo s vojnim sukobom.
Ovaj esej donosi pregled onoga što o toj krizi pišu novinari, znanstvenici i nevladine organizacije, oslanjajući se na nedavne izvještaje i komentare.
Napadi na tankere i izravni rizik od izlijevanja
Sredinom noći 31. kolovoza 2026. dva su supertankera, saudijski Sidr i liberijski Senegal Prosperity, pogođena neidentificiranim projektilima dok su napuštala Tjesnac Hormuz u blizini Omanskog grada Khasaba. Prema izvještajima pomorskih obavještajnih tvrtki Marisks i Kpler, svaki je brod prevozio oko dva milijuna barela sirove nafte iz saudijske luke Juaymah. Iako je priopćeno da posade nisu ozlijeđene i da izlijevanja nije bilo, incident je prema riječima analitičara pokazao da ni takozvani “Omanski koridor” nije siguran prolaz, te da se napadi mogu dogoditi “koordinirano i u brzom slijedu”.
Ovakvi napadi nisu izolirani slučaj. Međunarodna pomorska organizacija (IMO) zabilježila je 65 incidenata u Tjesnacu Hormuz i širem području Bliskog istoka od početka ožujka 2026. godine. Sredinom kolovoza Al Jazeera je izvijestila o izlijevanju nafte koje je doseglo obalu Omanskog otoka Qeshma, pogodivši plaže i osjetljivu mangrovsku šumu; iranske su vlasti izvor curenja (Oil spill) pripisale stranom brodu za rasuti teret, ne navodeći njegovo ime.
Zarobljeni brodovi i prijetnja “super širiteljskog” događaja
Osim izravnih napada, rat je stvorio i posredan, sporiji oblik ekološke opasnosti. Zatvaranje Tjesnaca Hormuz 28. veljače 2026. ostavilo je oko 1500 brodova zarobljenih u Perzijskom zaljevu, uz još nekoliko stotina usidrenih u Omanskom zaljevu. Prema članku objavljenom 22. srpnja 2026. u znanstvenom časopisu Biological Invasions, dugotrajna nepokretnost brodova dovodi do intenzivnog obraštanja trupova algama, rakovicama i drugim organizmima – pojave poznate kao biofouling.
Vodeći autor studije, profesor Mario Tamburri sa Sveučilišta Maryland, upozorava da je riječ o “scenariju najgoreg mogućeg slučaja”: brodovi obično u luci ili sidrištu provode svega nekoliko dana, a mnogi od zarobljenih tankera nepomični su već mjesecima, u toplim i hranjivim vodama Zaljeva koje pogoduju brzom rastu organizama. Kad se ti brodovi napokon vrate u globalnu plovidbu, prijete da će diljem svijeta prenijeti invazivne vrste u nove ekosustave, s mogućim posljedicama za lokalnu floru, faunu i ribarstvo. Perzijski zaljev već je dom za više od 50 stranih morskih vrsta, a znanstvenici upozoravaju da bi područja sličnih klimatskih uvjeta, poput jugoistočne Azije i Indije, mogla biti najizloženija riziku.
Glasovi upozorenja: Od Greenpeacea do novinara
Nevladine organizacije komentiraju krizu jednako oštro. Greenpeace Njemačka, koji satelitskim snimkama i simulacijama prati desetke tankera zarobljenih u Zaljevu, ocijenio je situaciju “ekološkom katastrofom koja čeka da se dogodi”. Prema izjavi njihove predstavnice Nine Noelle, samo jedno izlijevanje moglo bi nepovratno oštetiti krhki morski okoliš pun koraljnih grebena, mangrova i livada morske trave, dodajući patnji koju je rat već nanio lokalnim zajednicama.
I mediji koji prate temu naglašavaju da se rasprava o Tjesnacu Hormuz prečesto svodi na barele, tankere i cijenu nafte, dok se zanemaruje da je riječ o živom ekosustavu – domu kitova, dupina, dugonga, morskih kornjača, morskih pasa kitovki i brojnih komercijalno važnih vrsta riba.
Komentatori poručuju da hitnost energetske i vojne krize ne smije zasjeniti dugoročnu ekološku štetu koja će, kako upozoravaju, nadživjeti sam sukob.
Zaključak
Rat u Tjesnacu Hormuz pokazuje da suvremeni sukobi oko energetskih koridora nose i skrivenu, sporiju cijenu: onečišćenje mora izravnim napadima na tankere te dugoročnu prijetnju širenja invazivnih vrsta uslijed mjesecima nepokretne flote.
Komentari znanstvenika, nevladinih organizacija i novinara slažu se u jednom – bez hitne međunarodne koordinacije oko čišćenja trupova, praćenja izlijevanja i zaštite osjetljivih staništa, ekološke posljedice rata mogle bi trajati znatno dulje od samog vojnog sukoba.
Milo Miklaušić, kap.
