Prije sedam dana Osijek je ‘rasprodao sve što vrijedi‘, kako su neki opisali prodaju Jakupovića, Omerovića i Jurišića, prije tri dana Osijek je dobio porciju i ispao iz Kupa porazom od drugoligaša Segeste 3:1, a onda je na svojoj Opus Areni (ne ispunjenoj do kraja!) matirao Dinamo. Pobijedio, šokirao, nadigrao, razbio, nokautirao…, ma čak i posramio! Koliko god rezultat 4:2 to ne sugerira.
Dinamova je igra bila očajna, grozna, kriza je debelo uzdrmala temelje maksimirske vizije, a kad je tako, zna se tko je prvi na udaru.
Ne, Zvonimir Boban nije ‘lak na okidaču‘, Mariju Kovačeviću oprostio je krizu prošle jeseni, dao mu je kredit nakon poraza od Lokomotive, Vukovara i Istre, i pogodio. Ali sada, deset mjeseci kasnije, pomaka nema. Ili ima, ali unatrag.
Dinamovi su rezultati u posljednje vrijeme bolji nego igra. A ni oni nisu bogznašto. Plavi su ispali iz Lige prvaka od Vikinga, koji nema bolje igrače, ali ima bolju momčad (a to ide na dušu treneru), izvukli bod protiv Istre (2:2) pa iščupali ‘na mišiće‘ trijumf nad fenjerašom Goricom (1:0), a sad je tome došao kraj. Kao i nizu od 28 prvenstvenih utakmica bez poraza.
U Puli se Zvonimir Boban spustio među igrače, razgovarao s nekima pojedinačno, pa s članovima stožera nakon ispadanja od Norvežana, ali nije upalilo. I njegova mantra da rezultati nisu presudni nego je važan napredak u igri dovela ga je do toga da mora razmišljati o tome može li Kovačević još jednom izvući momčad iz krize.
Da, četiri dana prije početka Europske lige i okršaja s Hapoelom u srijedu na stol je Bobanu i društvu došla tema povjerenja treneru. Treba li nastaviti s Kovom ili potražiti drugo rješenje?
