Godinama se među konzervativnim biračkim tijelom u Hrvatskoj zaziva ujedinjenje desnice kao jedini ispravan politički put temeljem kojega bi brojne raspršene frakcije postale relevantan politički faktor koji bi time dobio utjecaj u krojenju nacionalne politike. Ujedinjenje se smatra poželjnim korakom prije svega zbog maksimiziranja političkog utjecaja kroz sami izborni sustav, a onda i zbog sprječavanja rasipanja glasova te zbog stvaranja ravnoteže dominantnom HDZ-u. Kada desnica na izbore izlazi u više frakcija kao što je to do sada uglavnom bio slučaj glasovi se raspoređuju na nekolicinu manjih stranaka koje samostalno nisu u stanju prijeći izborni prag od 5 posto.
Temeljem toga njihovi glasovi propadaju i zapravo se unutar izbornog sustava prelijevaju dvjema najvećim strankama- HDZ-u i SDP-u. S druge strane ujedinjenjem bi se ti glasovi koncentrirali i pretvorili u saborske mandate. Sve dok je desnica rascjepkana na niz manjih opcija ona naprosto ne može ugroziti HDZ-ovu poziciju, a samim time što je možda još i važnije ne može nametnuti svoje politike pa nije teško zaključiti da bi desnica samo kroz jedinstveni blok mogla utjecati na sastavljanje neke buduće vlade. Povijest hrvatske desnice prepuna je međutim primjera gdje su ti pokušaji ujedinjenja propadali ne nužno zbog ideološki nepremostivih razlika već zbog velikog ega pojedinaca i nemogućnosti dogovora oko toga tko će biti kapetan toga političkog broda.
Desnica ima potencijala
Ono što godinama koči ujedinjenje desnice zasigurno su osobni interesi, golemi apetiti pojedinaca, a onda i opstrukcije onih koji preko noći ovisno o društveno-političkoj klimi mijenjaju ideološke dresove kao što je to slučaj sa Mostom koji u politici opstaje kao vječna, populistička i kritički nastrojena oporba koja je u isti mah u dva navrata dovela HDZ na vlast, a koja je ujedno uspjela ostvariti suradnju i sa predsjednikom Zoranom Milanovićem i sa ljevicom kojoj se čelnik Mosta Nikola Grmoja otvoreno nutkao nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Da u postojećem političkom ozračju pa i onom europskom desnica itekako ima potencijala jasno pokazuje i nekolicina europskih primjera gdje desne stranke više nisu samo marginalni prosvjedni pokreti već ključni akteri koji preuzimaju vlast ili predstavljaju ozbiljnu ugrozu tradicionalnog političkog centra. Primjera radi stranka AfD u Njemačkoj bilježi povijesni rast.
Nakon što su na nacionalnoj razini postali druga snaga u državi nedavno su postigli dramatičan uspjeh u saveznoj pokrajini Saska-Anhalt gdje su se približili osvajanju apsolutne većine. U nacionalnim anketama Alternativa za Njemačku bori se za samo čelo s demokršćanskim CDU-om. U Velikoj Britaniji stranka Reform UK koju predvodi Nikol Farage na nedavno održanim lokalnim izborima ostvarila je ogroman uspjeh praktički ugrozivši tradicionalni dvostranački sustav laburista i konzervativaca etablirajući se kao vodeća antimigracijska stranka u zemlji. Slično je stanje i u Francuskoj gdje Marine Le Pen sa svojim RN-om vodi u anketama čime i ona dobiva zeleno svjetlo za kandidaturu na predsjedničkim izborima iduće godine. Desnica dakle više definitivno nije izolirana. Upravo suprotno, opsežno istraživanje projekta The PopuList iz lipnja ove godine pokazalo je da skoro 30 posto Europljana danas svoj glas daje antiestablišmentskim i desnim opcijama. Desne stranke postale su dio vladajućih koalicija ili direktno podupiru vlast u nizu zemalja EU uključujući i Italiju, Finsku, Češku pa i Švedsku. Pri tome i politički analitičari iz Europskog centra za politiku u analizi iz lipnja ove godine objašnjavaju kako je propala teza da će ‘ulazak u vladu uništiti desničare jer će birači vidjeti da nemaju rješenja’. Sve su ovo dakle trendovi koji ukazuju na to da bi desnica i u Hrvatskoj mogla ostvariti golemi utjecaj pod uvjetom da na parlamentarnim izborima koji se održavaju za nešto više od godinu i pol dana ujedini i nastupi pod istim kišobranom, i pod jedinim vođom.
Dolazak Igora Štimca
Priliku za početak ujedinjenja pa i za eventualne razgovore o istom predstavnici desne političke scene u Hrvatskoj dobili su ovih dana u Dubrovniku gdje se održavao treći po redu Europski kongres o obitelji u organizaciji Stranke europskih konzervativaca i reformista. Događaj je to koji sam po sebi privlači veliku pažnju javnosti i medija, ali i događaj kojega je ove godine obilježio dolazak bivšeg nogometnog reprezentativca i izbornika Igora Štimca, koji stasa u ozbiljnog lidera desnice što zbog svoje prepoznatljivosti i nacionalnog naboja, a što zbog svojih sportskih uspjeha, liderskih osobina i neospornih, snažnih retoričkih sposobnosti.
Njegov se dolazak na ovaj dubrovački skup smatra i Štimčevim prvim formalnim političkim sudjelovanjem otkako je koncem kolovoza najavio mogućnost ulaska u politiku. Primjetno je kako je Štimac i sam zainteresiran za ujedinjenje na desnom političkom spektru pa se u Dubrovniku otvoreno pojavio u društvu vodstva stranke DOMiNO. Na kongresu je tako viđen u društvu stranačkog predsjednika Marija Radića, saborskog zastupnika Igora Peternela i europskog zastupnika Stephena Nikole Bartulice koji je na društvenim mrežama objavio zajedničku fotografiju izražavajući zadovoljstvo Štimčevim dolaskom što je ujedno i prvi korak prema bilo kakvoj priči o eventualnom ujedinjenju na desnom političkom spektru.
Štimčev dolazak na skup kao i njegovo druženje s predstavnicima DOMiNA jasan su signal da se on osobno smješta na desnu stranu političkog spektra nakon što je nedavno kritizirao aktualno vodstvo HDZ-a privlačeći veliku pozornost ideološkim sukobom sa Severinom. Kako to obično na desnici biva kada se pojavi naznaka ozbiljnog lidera što Štimac neosporno jest, i kada se pojave kakve, takve naznake mogućeg ujedinjenja pojave se i kukavičja jaja koja i te stidljive pokušaje nastoje dovesti u pitanje ugrožavajući desno jedinstvo neophodno za uspjeh na političkoj sceni. Ovoga puta kao glavni akter opstrukcije nametnuo se Mostov šef Grmoja koji je kako saznajemo zahtijevao da na konferenciji za medije i panelu na sudjeluje sa čelnikom DOMiNA Marijem Radićem.
Grmoja želi srušiti priču
Priča međutim na tim sumanutim zahtjevima nije stala već je Grmoja usplahireno i u velikom strahu nazivao medije nastojeći omalovažiti i srušiti priču o velikom okupljanju desnice kojemu se izgleda usprotivio i nezavisni zastupnik iz Mostova kluba Josip Jurčević postavljajući pitanje- kuda ide Igor Štimac. ”Ako se postupa stručno lako je i jednostavno prepoznati pozadine i buduće perspektive različitih političkih, društvenih, gospodarskih i ostalih interesnih procesa u RH jer smo iznimno korumpirano društvo i država pa su nam stoga javne i privatne institucije sve nestručnije, statičnije i nerazvojnije. Tako nam je prvenstveno zbog neprekidne negativne kadrovske politike. S toga motrišta je u vezi ubacivanja Igora Štimca u politički prostor najvažnije prepoznati komunikacijsko-medijski model po kojem se to događa te interes i osobe koje su u pozadini”, napisao je Jurčević na svojem Facebook profilu dodajući da je Štimac hrvatska sportska legenda i domoljub te da on stoga ima potrebnu javno postaviti pitanje s ciljem zaštite domoljubnih interesa pa i samog Štimca- je li Štimcu namijenjena politička uloga Miroslava Škore.
Tekst uvaženog profesora Jurčevića ne doima se međutim poznavateljima političke scene u Hrvatskoj kao zabrinutost za Igora Štimca već kao prozirna propaganda pa i oblik sabotaže za kojim Most godinama poseže kako bi ugasio svaku nadu za ujedinjenjem desnice. Kada Jurčević izražava brigu za Štimčevu sudbinu i zaštitu domoljubnih interesa on zapravo ne štiti ni Štimca, ni Hrvatsku već po svemu sudeći izvršava ono što je Grmoja započeo. Pitanje- je li Štimcu namijenjena Škorina sudbina- ujedno predstavlja vrhunac apsurda pa i svojevrsnog licemjerja jer Jurčević prešućuje povijesnu istinu- upravo je Most bio taj koji je Škoru i DP 2020. i 2021. proglasio ‘tajkunskim projektom’ opstruirajući suradnju da bi se nakon raspada tog projekta brže-bolje udomili i profitirali na njegovim ruševinama što dokazuje sami Jurčević koji je u Sabor ušao na valu Domovinskog pokreta, a danas sjedi u klubu Mosta.
Stoga se usporedba Štimca i Škore ne čini kao stručna analiza već preventivni pokušaj likvidacije Štimca kao lidera desnice prije nego što uopće i stigne ugroziti monopol kojeg Most pokušava izgraditi na desnici nošen anketama koje im daju vjetar u leđa. Jurčević pri tome docira o negativnoj kadrovskoj politici i ubacivanju Štimca u politički prostor. Zanimljivo je kako Mostu nikad ne smeta kada se u politički prostor ubacuju njihovi kadrovi bez političke težine, ali kad se na desnom spektru pojavi Štimac- sportski lider i čovjek s karizmom on odmah postaje sumnjivi proces i projekt. Most očito drži da pravo na domoljublje imaju samo oni koji posjeduju njihovu stranačku iskaznicu.
Mostu to nije u interesu
Dok Jurčević društvo optužuje za korupcije i institucije za nestručnost, sa čime se svaki domoljub mora složiti, suština ovakvih opetovanih opstrukcija zajedništva radi baš u korist tog sustava. Svojim paničnim nazivanjem predstavnika medija Grmoja i Most opet šalju poruku i Plenkoviću, i ljevici da mogu mirno spavati još jednom poručujući i desnom biračkom tijelu da je bolje da desnica ostane slaba i rascjepkana, nego da se ujedini oko ljudi koji su izvan njihove kontrole. Pitanje je stoga jesu li u Mostu zaista zabrinuti za Štimca ili je u pozadini njihova osvrta pokušaj da svakog tko se na desnici pojavi s potencijalom proglasi novim Škorom propitkujući navodne igrače iz pozadine. Ta je knjiga odavno pročitana, a birači desnice zasićeni vječnim moralizatorima koji s distance kritiziraju sve i svakog dok u praksi miniraju svaku priliku za stvarnu promjenu i jedinstvo.
Već se neko vrijeme Most nastoji nametnuti kao predvodnik desne političke scene u našoj zemlji. Svako novo i veće okupljanje desnih, suverenističkih struja baš zato za Most predstavlja izravnu opasnost i pokušaj njihova marginaliziranja. Ako projekt sa Štimcem dobije zamah, što je vrlo izgledno Most gubi značajan dio političkog prostora, a njima takvo nešto nije u interesu. Upravo u tom svijetlu valja sagledati i njihove reakcije na skup konzervativaca u Dubrovniku koje neodoljivo podsjećaju na strategiju koju je Most koristio u izbornim ciklusima 2021. i 2025. godine. Kada je 2021. postojala stvarna šansa da se desnica u Zagrebu i drugim većim gradovima okupi oko zajedničkog kandidata da bi se ugrozio HDZ i stopirao dolazak drugih opcija poput stranke Možemo na vlast Most je bio taj koji je minirao dogovore.
Žele uništiti konkurenciju na desnici
Vodeći se samo i isključivo stranačkim interesom, u strahu od toga da ih veći blok ne proguta inzistirali su na vlastitim, zasebnim kandidatima što je rezultiralo potpunim potopom i rasipanjem glasova, a što je ljevici i HDZ-u širom otvorilo vrata. Ista se priča ponovila i u posljednjem izbornom ciklusu prošle godine. Dok su druge suverenističke, desne opcije pozivale na razum i stvaranje snažne fronte koja bi ponudila autentičnu alternativu Plenkovićevom HDZ-u Most je odlučio odigrati solo igru proglašavajući svaki pokušaj ujedinjenja trgovinom, lažnim domoljubljem i projektom tajkuna u konačnici grčevito braneći vlastite saborske i lokalne fotelje. I ovim posljednjim istupom u Dubrovniku i propitkivanjem Štimca Most pokazuje da mu je primarni cilj uništiti svaku konkurenciju na desnici.
Za njih uspješna, ujedinjena desnica očito predstavlja najveću noćnu moru jer u tako formiranom sustavu Most prestaje biti jedini, nezamjenjivih faktor, a njihovi vođe gube pozicije glavnih medijskih zvijezda. Most se stoga još jednom pozicionira kao glavni kočničar i opstruktor svakog pokušaja širenja desnog bloka u Hrvatskoj znajući da bi sa Štimcem u prvom redu Grmoja i družina izgubili ulogu ekskluzivnog glasnogovornika desnih birača. Kako bi opravdali bježanje od ujedinjenja oni preventive radi napadaju potencijalne partnere koristeći strategiju- svi su drugi osim njih korumpirani. I dok tako desno biračko tijelo traži ujedinjenje i provedbu suverenističkih ideja Mostu je prioritet opstanak vlastite stranačke infrastrukture i zadržavanje saborskih mandata čime direktno štete desnici glumatajući moralne suce što im je izgleda daleko važnije od ujedinjenja političke snage koja bi mogla donijeti toliko željene promjene.
