Donald Trump je u razgovoru s novinarima rekao kako je spreman sastati se s Vladimirom Putinom kada dvije strane budu spremne postići mirovni sporazum o Ukrajini. Time de facto ponavlja Putinove riječi izrečene nekoliko dana prije, nakon što je iz Kijeva stigla vijest o mogućem trilateralnom sastanku Trump – Putin – Zelenski vezanom uz postizanje sporazuma o kraju rata. Putin je ubrzo odgovorio kako nikakva sastanka takve vrste neće biti dok se ne usuglase svi stavovi o mirovnom sporazumu na nižim razinama, odnosno u radnim skupinama. Trojica čelnika mogu ga samo svečano potpisati, a ne pregovarati o njegovu sadržaju.
Američki državni tajnik Marco Rubio u intervjuu s novinarom Brianom Kilmeadeom izjavio je da i Sjedinjenim Državama trebaju rakete presretači za sustav protuzračne obrane Patriot. Tako je komentirao zahtjeve Kijeva da im se pošalju te rakete.
“Već smo to pružili. Očito je da svijet trenutačno traži više presretača. To je obrambeni cilj broj jedan, ne samo za Ukrajinu nego i za cijeli planet. Žele ih i zemlje na Bliskom istoku. Znam da bi i Iran želio imati presretače. (…) Podsjetit ću vas da Sjedinjene Države imaju svoje potrebe. (…) Prije nego što pomognemo drugima, moramo osigurati da su naše zalihe dovoljne”, rekao je Rubio i dodao kako bi Ukrajini trebalo nekoliko godina za izgradnju tvornica za proizvodnju sustava Patriot, čak i ako dobije potrebnu licenciju od Sjedinjenih Država.
Donald Trump izjavio je kako želi razgovarati o “mnogim dobrim i produktivnim” temama s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom tijekom njegova posjeta SAD-u 24. rujna.
Želja za pregovorima
Njemačka vlada prošlog je tjedna optužila Moskvu i objavila plan o zatvaranju Ruskog doma u Berlinu i Generalnog konzulata RF-a u Bonnu nakon što je u zračnoj luci Leipzig pronađen dron natovaren eksplozivom, a provedena istraga utvrdila rusku krivnju.
Moskva je promptno odgovorila najavom zatvaranja u svijetu poznate institucije za promociju njemačke kulture, Goethe Instituta, koji ima glavnu podružnicu u Moskvi, kao i kulturne centre u Sankt Peterburgu i Jekaterinburgu. To ruska vlada nije učinila od početka ukrajinskog rata iako su odnosi dviju država i bez toga bili, blago rečeno, vrlo loši. Zapravo najlošiji od kraja Drugog svjetskog rata.
U Moskvi je službeno mišljenje kako su dokazi o navodnoj ruskoj umiješanosti u incident u Leipzigu fabricirani prema modelu iz doba predratne Njemačke, kad su nacisti 27. veljače 1933. zapalili Reichstag i za to optužili komuniste kako bi došli na vlast. Ili pak prema onom insceniranju napada na njemačku radiopostaju na granici s Poljskom 31. kolovoza 1939., koji su zapravo izvršili njemački vojnici preodjeveni u poljske vojne odore, a to je Hitleru poslužilo kao povod za napad na Poljsku idućeg dana, što je bio i službeni početak Drugog svjetskog rata.
Moskva smatra da cijela ova stvar ima prije svega unutarnji politički karakter za kancelara Friedricha Merza, koji se suočava s neviđenom nepopularnošću među građanima jer ne rješava nagomilane velike gospodarske probleme, a to je u svojoj predizbornoj kampanji obećao činiti, pa vladajućoj koaliciji sada prijeti potop od krajnje desne stranke Alternative za Njemačku, i to već na izborima za pojedine njemačke zemlje u rujnu.
Simbolične kazne
U protivnom, smatraju ruski političari i analitičari bliski Kremlju, ako bi stvarno bila riječ o ruskim akcijama subverzivne odnosno terorističke vrste, kazne Berlina prema Rusiji trebale bi biti puno veće od ovih simboličnih kao što su zatvaranje jednog ruskog kulturnog centra i konzulata. Drugim riječima, Moskva smatra da Berlin fingira odlučnost stvarnog suprotstavljanja Rusiji za unutarnje potrebe, i stoga ona ne vuče asimetrične poteze, nego odgovara zrcalno.
Međutim, s obzirom na to da u Njemačkoj incidenti s eksplozivnim napravama i nakon slučaja u Leipzigu rastu kao gljive poslije kiše, Merzova vlada ipak misli drukčije i dugoročnije. Za sve ovo novo što se događa kani također optužiti Moskvu, pa će na kraju posljedica svega toga biti potpuni prekid diplomatskih odnosa između dviju država, a ne simbolične mjere, što ove zapravo jesu. Drugim riječima, Merz će nastaviti podizati stupnjeve eskalacije do onog trenutka kada diplomatski odnosi više ne budu imali smisla zbog tada već potpuno neprijateljskih odnosa između Berlina i Moskve. To će biti vrlo riskantna igra za Njemačku, koja je još daleko od statusa vojne sile, a kamoli nuklearne, pa ovisi isključivo o SAD-u, odnosno o NATO-u, ali Merz i nema drugu zadaću. Kao uvjereni globalist i provjereni kadar vodećih struktura globalizma, njegova je zadaća od samog početka ubrzana militarizacija Njemačke i njezino pretvaranje u vodeću vojnu silu EU-a.
To je pak potpuno u skladu s američkim i britanskim interesima vezanima uz Europu i njezin sukob s Rusijom. Njihov je cilj gurnuti u prvi plan upravo Njemačku, kao zemlju koja je donedavno s Rusijom razvijala snažne, prije svega gospodarske, odnose od obostranog interesa, što je za SAD i Britaniju oduvijek bila zastrašujuća formula – njemačko znanje i tehnologija i ruska radna snaga i sirovine.
Zastarjela formula
No ta je formula sada postala zastarjela. Kina je odavno pretekla Njemačku i u sferi industrije i visoke tehnologije, a umjesto svoje podloženosti zapadnim gospodarskim i trgovinskim interesima, u strateškom se smislu povezala s Rusijom.
Novu bi formulu zato možda pravilnije bilo postaviti na sljedeći način: Rusija je na zapadnim granicama dobila više NATO-a, a na istočnim više Kine, dok je Zapad dobio manje Rusije i manje Kine.
Zapad neće stati na ovom i eskalirat će odnose s Rusijom do maksimuma upravo preko Njemačke. Pojedini visoki predstavnici njemačkog vojnoindustrijskog kompleksa sada već posve otvoreno govore da su “Njemačka i Rusija u ratu”, poput Stefana Thumanna, koji je još dodao kako ratom protiv njegove zemlje “ovdje upravljaju i koordiniraju ruske oružane snage”.
Paralelno s dramatičnim pogoršanjem njemačko-ruskih odnosa, i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski do krajnosti podiže ljestvicu eskalacije.
Čini se mogućim i da Njemačka i Ukrajina koordinirano na ovaj način žele prisiliti SAD da se intenzivnije uključi u ukrajinski rat, bilo u vojnom smislu, bilo u postizanju sporazuma s Rusijom koji bi Ukrajini i Europi išao u prilog.
Rusija je od kraja lipnja počela voditi rat onako kako to njezini građani od Putina traže već gotovo četiri i pol godine. Sustavno, metodički i intenzivno razara ukrajinsku infrastrukturu kao nikad od početka invazije u veljači 2022. Ali ni to nije bila posljedica neke Putinove iznenadne želje za eskalacijom, nego odgovor na isto tako razorne ukrajinske napade u dubinu Rusije po energetskoj i logističkoj infrastrukturi, prije svega na najavu Zelenskog s početka srpnja da će ukrajinski napadi u roku od 40 dana prisiliti Putina da sjedne za pregovarački stol i završi rat.
Međutim, dogodilo se nešto posve suprotno. Umjesto Putinova priznanja poraza, ruski zračni napadi doslovno razaraju Ukrajinu i njezine izvozne kapacitete uništavanjem infrastrukturnih objekata, ali i napadima na trgovačke brodove, čime je de facto uvedena pomorska blokada te zemlje.
Razorni napadi
Rusija koristi i višestruko veći broj balističkih i krstarećih raketa, ponekad i one hiperzvučne, te velik broj dronova, pri čemu se sve više koriste dronovi na mlazni pogon, od kojih se ukrajinska vojska jednostavno ne može zaštititi. Jednako kao što nema zaštite ni od balističkih projektila, s obzirom na kronični nedostatak proturaketa za američki sustav PRO Patriot.
Čini se da je, u svjetlu sve oštrijih političkih sukoba u Kijevu za preuzimanje vlasti, Zelenski odlučio zaigrati na sve ili ništa. Zaustaviti napade na Rusiju ne može jer bi to značilo priznanje poraza, tj. prihvaćanje Putinovih uvjeta za završetak rata. Drugim riječima, Zelenski mora riskirati kako bi pokušao spasiti svoju političku karijeru, ali je problem u tome što time u golemi rizik dovodi i samu Ukrajinu. A Zelenski nije Ukrajina, tj. nije važniji od nje.
Što je to Zelenski javno rekao ukrajinskom i svjetskom auditoriju u večernjem obraćanju 1. rujna?
Rekao je da će ukrajinski dronovi početi napadati ruske zračne luke kako bi paralizirali ukupni zračni promet te zemlje.
“Danas želimo upozoriti svaku zrakoplovnu tvrtku koja koristi ruski zračni prostor, svakog osiguravatelja i sve koji još koriste ključne ruske zračne luke: rusko nebo postaje potpuno opasno. Ukrajina ne predstavlja prijetnju civilnom zrakoplovstvu per se. Samo će dronovi biti prisutni na ruskom nebu i svi toga moraju biti svjesni. Upozoravamo naše partnere: na ruskom nebu više nema sigurnih prostora. Važno je da relevantne zrakoplovne tvrtke koje trenutno lete prema zračnim lukama, poglavito u Moskvi, Sankt Peterburgu i drugim ključnim ruskim odredištima, to čuju. Civilnom zrakoplovstvu nema mjesta među dronovima”, rekao je ukrajinski čelnik.
Već sutradan ukrajinski ministar prometa Kalašnjik poslao je pismo Međunarodnoj organizaciji civilnog zrakoplovstva u kojem predlaže zabranu civilnih letova u Rusiju.
Državni terorizam
Putin je nakon završetka dvodnevnog summita Šangajske organizacije u Biškeku, na noćnoj medijskoj konferenciji, rekao kako prvi put čuje za tu vijest te je odmah odgovorio na najavu Zelenskog sljedećim riječima: “Ako se to izgovori naglas, to je optužba za državni terorizam. Pa ipak traže osobne sastanke, traže nastavak pregovora. Ali ne pregovara se s teroristima.” Ako se ovi napadi dronovima dogode, Rusija će “pronaći alate” za odgovor. “Rekao sam da je ovo primjena državnog terorizma, a ne prijelaz na taj terorizam. A ako do toga dođe, vidjet ćemo kako odgovoriti. Pronaći ćemo alate”, rekao je Putin.
Dronovima se napada civilna infrastruktura rafinerije, benzinske crpke, logistički trgovački centri, trgovački brodovi itd. Ako tomu još dodamo i napade u civilnom zračnom prometu, dimenzija terorizma postaje još naglašenija. Uvijek je sve ono što se odnosilo na prijetnje civilnim zrakoplovima kaznenopravno tretirano kao terorizam, i to kao teži oblik, jer predmnijeva mogućnost smrtnih posljedica velikog broja ljudi u jednom trenutku.
Dakle, ako se na to Ukrajina odluči – što je najavio Zelenski, iako ne izrijekom, ali po posljedicama bi tako bilo – s obzirom na sadašnje stanje među globalno sukobljenim silama, one zapadne to sigurno službeno ne bi tretirale kao terorizam, ali Moskva sigurno bi, i to kao onaj najopasniji, državni terorizam, iza kojeg stoje vladajući režimi. Stoga bi malo tko mogao spriječiti ruske drastične vojne odgovore po Ukrajini ako bi Zelenski izdao zapovijed za izvođenje napada.
Pritom vrijedi spomenuti kako se u toj “svojoj” ideji Zelenski zapravo oslanja na nedavno medijski objavljen plan operacije kodnog naziva “M&Ms”, koji je želio u djelo provesti bivši ministar obrane Fedorov, ali je na kraju zaustavljen. Temeljio se na primjeni umjetne inteligencije u potezima dronova koji bi u rojevima neuhvatljivo letjeli iznad ruskih zračnih luka i precizno birali ciljeve. Fedorov ga je navodno osmislio s američkim visokotehnološkim privatnim kompanijama koje djeluju u Ukrajini – poput Palantira.
Dvostruka mjerila
Uostalom, cijela ukrajinska kampanja dalekometnih udara dronovima po Rusiji od proljeća ove godine počela je tek nakon imenovanja Fedorova ministrom obrane i njemu se osobno pripisuje, kao i zasluge za veliki uspjeh same kampanje, koja Moskvi sada zadaje puno glavobolje.
Putin bi, dakle, napade na ruski civilni zračni promet tretirao kao državni terorizam, što je već i rekao u Biškeku. A kada je to tako, sve su mjere protiv takvih država zakonite i nije potrebno govoriti što to znači.
Možda se samo treba podsjetiti kako je SAD pod istom optužbom srušio talibansku vladavinu u Afganistanu, kao i Irak Saddama Husseina, kao i Libiju Muammara Gaddafija, koji je službeno bio optužen za rušenje američkog civilnog zrakoplova Boeing 747 kompanije Pan Am 21. prosinca 1988., kada je poginulo 270 osoba. Putin sigurno neće čekati da se to dogodi i u Rusiji. Za Ukrajinu bi uistinu bilo bolje da se ne dogodi. Pri čemu Rusija uopće ne bi morala odgovoriti isključivo primjenom nuklearnog oružja.
I tu se onda postavljaju neka ključna pitanja: je li Europa spremna na takav rizik, isto kao i SAD u smislu odlučnosti priskakanja u vojnu pomoć toj istoj Europi u okolnostima koje Rusiju dovode u položaj zemlje stisnute uza zid, gdje više odstupnice zapravo i nema?
Hoće li Merzove optužbe protiv Rusije za subverzivne poteze Moskve u Njemačkoj biti dovoljne da Trump odobri pokret američke vojske na Rusiju, i to u uvjetima krajnje složenog stanja rata s Iranom i činjenice da je Rusija nuklearna velesila, za razliku od Irana, koji nuklearno oružje ne posjeduje? Želi li Trump uvući SAD u drugi rat a da prvi još nije završio i kako bi objasnio Amerikancima da je rat s nuklearnom Rusijom sada novi imperativ?
Pogrešno i opasno
Želja je globalističkih snaga na Zapadu da se nastave zaoštravati odnosi s Rusijom i preko Ukrajine i preko Njemačke, jer su im u slučaju ruskog uspjeha interesi opasno ugroženi. Stoga ništa ne treba a priori isključiti.
To više što zapadne elite ionako već odavno Putinova upozorenja i prijetnje ne shvaćaju ozbiljno, s obzirom na već sve pregažene crvene crte koje je Rusija postavila u ovom ratu. Smatraju ih ili Putinovim strahom ili neodlučnošću, ili i jednim i drugim, što je i pogrešno i krajnje opasno.
Putin primjenjuje tzv. strateško strpljenje, koje je, istina, dosad nezabilježeno kada je riječ o ovako velikim državama, k tome jednoj od dvije nuklearne supersile, i zato ga mnogi ne shvaćaju i ne interpretiraju na taj način. Treba reći da u Rusiji definitivno postoji znatan broj onih koji Putina zbog tog strpljenja kritiziraju. Oni smatraju da njegovo ponašanje negativno utječe na ugled zemlje u svijetu, koja izgleda uplašeno pred združenim Zapadom, te da ruski vojnici nepotrebno ginu dok istodobno postoje razorna oružja koja Putin u ratu ne želi primijeniti.
Putin, međutim, stvar promatra dalekovidnije i strateški dalekosežnije. Spreman je sada žrtvovati ugled zemlje za njezinu buduću samostalnost i samodostatnost, nakon čega će ugled lako ponovno doći, tko god bio na vlasti.
Strateško strpljenje
Putin forsira “strateško strpljenje” prije svega zato da zemljama izvan zapadnog kruga, s kojima Rusija želi ubuduće primarno surađivati, dokaže kako Rusija nije ta strana koja želi eskalaciju i koja budućnost svijeta svojim nepromišljenim potezima želi dovesti u pitanje.
S druge strane, zapadne elite djeluju suprotno od Putinove strategije. One su još moćne i utjecajne i žele sve i odmah. Zato stanje i jest krajnje nepredvidljivo i nezahvalno za konačne procjene. Te elite znaju kako vrijeme nije na njihovoj strani i da više ne mogu oklijevati. Zapravo, vrijeme im je već i isteklo jer je svijet definitivno postao multipolaran, ali još nema usuglašenih pravila ponašanja, što je i rezultiralo sadašnjim krizama, koje, sasvim sigurno, neće biti i posljednje. Jer nitko svoju vlast ne predaje protivniku bez borbe.
Velika je ovo i neviđena globalna geopolitička igra. Prava šahovska partija za prvaka svijeta. Najbolje bi bilo da završi remijem, tj. obostranom spoznajom da u njoj nitko ne može pobijediti i da bi njezin nastavak bio prerizičan za one koji bi to željeli. Pat-pozicija bila bi svojevrsno zamrzavanje stanja na sadašnjim suprotstavljenim pozicijama i razdjelnicama – s uvijek prisutnom mogućnošću izbijanja novog velikog sukoba u bilo kojem trenutku.
