„Gospodin Zelenski mora učiniti jednu stvar. Gospodin Zelenski mora učiniti jednu stvar. Gospodin Zelenski mora učiniti jednu stvar. Mora prestati paralizirati proizvodnju dizelskog goriva u Rusiji. Neka napada ciljeve, ali ne dizelsko gorivo, jer stvara nestašicu dizelskog goriva. Ovo se ne događa zbog Bliskog istoka. Ovo se događa zbog onoga što se događa s Rusijom i Ukrajinom. Dakle, razgovarali smo s gospodinom Zelenskim o tome. Postoje mnogi drugi ciljevi. Nemojte napadati dizelsko gorivo, jer šteti cijelom svijetu. Ne želimo da napada dizelsko gorivo“, rekao je prije dva dana američki predsjednik Donald Trump na društvenoj mreži Truth Social.
Samo dan kasnije ponovio je optužbe protiv službenog Kijeva rekavši slijedeće:
„Problem koji imamo s Ukrajinom i Rusijom je taj što većina dizelskog goriva dolazi iz Rusije, i to je ono što uzrokuje skok cijena, a ruske rafinerije su pogođene od Ukrajine. I zamolio sam predsjednika Zelenskog da ne napada rafinerije dizela. … Rast cijena dizela je zato što postoje poteškoće s njegovom nabavom odande. A to utječe na cijeli svijet. Moramo to zaustaviti.“.
Kasnije te večeri, Trump je napisao kako je između dviju zaraćenih država postignut dogovor o energetskom primirju.
„Ukrajina je pristala da neće napadati ruska energetska postrojenja. Rusija je pristala učiniti isto! Rast globalnih cijena dizela prvenstveno je posljedica rata između Rusije i Ukrajine, a ne Irana“, rekao je Trump.
„Tjesnac suza“: Trump lije krokodilske suze
Ovdje odmah valja naglasiti kako ni Moskva ni Kijev nisu potvrdili Trumpove riječi. Štoviše! Usudio bih se reći da ih nisu ozbiljno niti razmatrali jer imaju preča posla od gubljenje vremena s Trumpovim – pokazalo se (barem za sada), redovito propalim mirovnim inicijativama. Zato su odmah i nastavile s međusobnim napadima, a Rusija ih već više od mjesec dana izvodi danonoćno – bez prestanka (o tome više kasnije u tekstu).
Trump je suočen s velikim domaćim problemima i nezadovoljstvom građana (glasača) zbog ponovnog naglog povećanja cijena goriva u SAD-u, dok su predizbori za Kongres svakim danom sve bliže (4. studenog) i prijete pravim potopom Republikanske stranke na čijem je čelu. Već je sad sigurno da će republikanci uvjerljivo izgubiti Zastupnički dom, dok imaju šanse zadržati većinu u Senatu. Zato Trumpu sada, usprkos postojećim američkim, i općenito zapadnim sankcijama na rusku naftu i prijetnjama Moskvi novim „sankcijama iz pakla“ sekundarnog karaktera koje bi udarile na zemlje koje su najveće uvoznice ruske nafte – ruski dizel itekako treba da bi pale njegove globalne cijene a time i one u SAD-u. Bez ruske se nafte, pokazalo se – u svijetu jednostavno ne može. Poglavito u vrijeme velike bliskoistočne krize s opskrbom energentima zbog Trumpovog i Netanyahuovog pokrenutog rata protiv Irana.
A tamo se puno toga novog, po Trumpa negativnog događa – što je ga je vjerojatno i potaknulo na uvodno objavljenu izjavu o energetskom primirju između Moskve i Kijeva iako on to negira. Naime, jemenski su hutisti (huti) – vojno krilo tamošnje političke stranke Ansar Allah u svega tri dana iznenadne vojne operacije protiv vladinih i saudijskih snaga osvojile čak oko 2600 km2 prostora i praktički fizički potpuno ovladale, uz Hormuški tjesnac drugim ključnim strateškim morskim prolazom, Bab el-Mandebom.
Arapsko ime za potonji tjesnac na hrvatski se jezik može prevesti kao Tjesnac suza. Vrlo prikladno za dočarati kako se zbog ovog događaja sada osjeća Donald Trump. Vjerojatno lije gorke, možda i krokodilske suze. Naime, prolaz naftnim tankerima prema zapadu sada je još teži, a njegov ključni partner u arapskom svijetu – Saudijska Arabija, upravo ozbiljno stradava zbog navedenog vojnog uspjeha hutista ali i njihovih napada na saudijsku energetsku i vojnu infrastrukturu (prije svega na strateški naftovod Istok-zapad koji je izbačen iz stroja).
Službeni je Rijad SAD-u uputio poziv za vojnu pomoć, ali od toga nije bilo ništa. Washington je samo na političkoj tj. deklarativnoj razini iskazao svoju punu potporu Saudijcima, dok se vojno ne namjerava miješati u taj sukob.
A kako i bi? S Iranom mjesecima nikako ne uspijeva postići prekid neprijateljstava i po SAD povoljni sporazum o kraju rata i slobodnoj plovidbi Hormuškim tjesnacem koji je i dalje blokiran za prolaz naftnih i plinskih tankera, samo uz povremene i male iznimke koje ne utječu na promjenu krajnje sumorne energetske slike zaljevske regije a time i čitavoga svijeta.
Osim toga SAD je još prošle godine vodio vojnu operaciju protiv hutista u trajanju od puna 53 dana s korištenjem vojnih brodova i zračnih snaga s konačnim rezultatom – nula. Hutisti niti su bili poraženi, niti su oslabljeni – što upravo sada najbolje i demonstriraju.
Ali vratimo se mi Ukrajini i tamošnjem ratu.
Za Ukrajinu je loše sve
U svojoj nedavnoj analizi pisao sam, između ostaloga i o tome kako se amplitude ukrajinskih uspjeha odnosno neuspjeha i njihovo prikazivanje u zapadnim medijima događaju gotovo u ritmičkim ciklusima. U rasponu od prijetnje da zemlja bude vojno poražena, do onoga da će uskoro prelomiti stanje na bojišnicama i izvojevati veliku pobjedu a Rusiji nanijeti strateški poraz.
Još do prije svega dva-tri tjedna srednjostrujaški su nas mediji sustavno uvjeravali kako je Ukrajina pronašla recept za slamanje Rusije i primoravanje Vladimira Putina za sjedanje za pregovarački stol nakon od ožujka ove godine pokrenute ukrajinske kampanje napada dalekometnim dronovima u dubinu Rusije. Prije svega na njenu energetsku i trgovačku logističku infrastrukturu.
Međutim, nakon što je Rusija s početkom srpnja počela uzvraćati svojim zračnim napadima, nikad većim i intenzivnijim od početka rata po čitavom ukrajinskom teritoriju u režimu 7/24 tj. bez prestanka do današnjega dana, stanje po Kijev postalo je očajno. Ukrajina je odsječena od trgovine preko Crnog mora i dunavskih luka, njena industrijska postrojenja sustavno se uništavaju, kao i trgovačka logistika, mostovi, željeznički objekti a posebno lokomotive. Posebno pati glavni grad Kijev, pri čemu žalosnom stanju pridonose nove i nove političke afere i korupcijski skandali.
Izvrstan tekst, koji sve navedeno najbolje i potvrđuje, objavio je 14. rujna The Washington Post (WP) pišući o svojevrsnoj idealnoj oluji za Ukrajinu, u kojoj sve ide ukrivo.
„Posljednjih tjedana, ukrajinske vojne perspektive su se znatno pogoršale: osim ruskih zračnih napada, Kijev je pogođen ozbiljnom nestašicom novca, optužbama za korupciju, novim domaćim političkim prepirkama… – čak i dok Trumpova administracija pokušava prekinuti zastoj u mirovnim pregovorima. Usred kiše ruskih dronova i raketa, dva nedostatka su najproblematičnija: manjak sustava protuzračne obrane i neočekivani proračunski jaz od 27 milijardi dolara za koji ukrajinski dužnosnici kažu da se mora popuniti do kraja godine.“ – piše WP i podsjeća kako je Trump posljednjih dana pojačao pritisak, pozivajući Volodimira Zelenskog da zaustavi napade na ruske rafinerije nafte zbog rastućih globalnih cijena dizela.
Medij konstatira kako je „od kraja kolovoza, glavni grad Ukrajine pogođen kišom projektila i dronova, zbog čega protuzračna obrana više nije u stanju zaštititi stanovništvo od ogromnog arsenala Moskve“.
I drugi američki srednjostrujaški (dakle Ukrajini posve sklon) medij The Wall Street Journal nije puno optimističniji po pitanju Ukrajine. On 13. rujna piše kako je Moskva promijenila taktiku i razvila novu generaciju naprednog mlaznog oružja, da su “novi dronovi Geran i krstareće rakete Banderol smrtonosni podsjetnik da Rusija ima resurse i lance opskrbe za stvaranje novih prijetnji“, i da je „novo oružje opremljeno naprednom elektronikom i može točno locirati ciljeve i izbjeći presretanje”.
„Mi na Zapadu skloni smo podcijeniti Rusiju, ali Rusi mogu vrlo brzo prijeći s koncepta i testiranja na proizvodnju“, kaže Ekaterina Bondar, viša znanstvena suradnica u Centru za umjetnu inteligenciju Wadhawani pri Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu. „Ovo je ciklus koji bi zapadne vojske trebale slijediti od Rusije.“ – zaključuje WSJ.
Sukob pri vrhu u Ukrajini: Glavni državni odvjetnik optužio šefa antikorupcijskog ureda
Što je cilj?
Da se odmah razumijemo, cilj ovih i sličnih tekstova utjecajnih zapadnih medija nije poticanje zaraćenih strana na put dijaloga i završetak rata, već na nužnost homogenizacije zapada i jačanja isporuka Kijevu novih količina oružja i novca za punjenje opasno ispražnjenog ukrajinskog proračuna.
Međutim, neovisno o tome, ovi tekstovi nam najbolje ukazuju na krajnje složen položaj u kojem se našla Ukrajina i na vojnom planu i po pitanju stanja ukupne infrastrukture zemlje i njenog gospodarstva u cjelini.
Što će iz svega ovoga na kraju izići ne zna nitko, jer ni Rusija ni zapad za sada ne namjeravaju popustiti u svojim stavovima i uvjetima za završetak rata koji su zapravo dijametralno suprotni.
Ali ono što je ipak svima jako dobro vidljivo su dvije stvari:
prvo, najveći stradalnik u svemu tome su Ukrajina i njen narod; i drugo – opasno pogoršanje odnosa na relaciji Europa (NATO)–Rusija koje može prerasti u otvoreni vojni sukob.
Tjedna analiza Zorana Metera: Sueska kriza uništila europske kolonijalne sile, iranska SAD. A Ukrajina?
Naime, sve je veći broj incidentnih situacija koje lako mogu izići iz dosadašnje sfere upravljivosti zbog nastale krajnje naelektrizirane političke retorike koja može rezultirati nervoznim i nepromišljenim potezima nakon kojih više neće biti ni vremena ni prostora za popravni ispit.
