Negdje u sredini ‘K und K lige‘, iza Sturma, Salzburga, praške Sparte i Viktorije Plzen, a ispred Ferencvarosa, Celja, Lecha iz Poznana i Jagiellonije Bialystok smjestio se Dinamo u tablicama bookmakera na startu nove sezone Europske lige. Kladionice oprezno mjerkaju izglede plavih da nakon osam ligaških kola uskoče u vlak za proljeće. Hrvatski prvak pleše na donjoj strani granice od 24 momčadi koje nastavljaju natjecanje u nokaut-sustavu.
Ovakav suzdržan stav prema klubu koji je devet puta igrao skupinu Lige prvaka može vam se učiniti podcjenjivačkim, ali zapravo nije lišen logike. Dinamo je prošle sezone u ovom istom natjecanju vrlo zorno pokazao gdje su mu granice: društvu iz ‘liga petice‘ (Celta, Real Betis, Lille) nije znao parirati, ponekad bi to izgledalo kao da Španjolci i Francuzi igraju neki drugi sport, dok je na drugoj strani imao recept za Izraelce i Rumunje. Putovanje je prvak završio u neizvjesnom mačevanju sa sastavom iz sredine ljestvice belgijske lige. Genk je u produžecima bio spremniji i spretniji.
Skrolanje kroz tablicu s favoritima natjecanja ostavlja dojam da je EL ove sezone otvoreni poziv nekim zapuštenim velikanima da se vrate za trofejni stol. Prije svih ovo se odnosi na Juventus i Milan, koji su posljednjih sezona zapeli u dalekim bespućima tranzicije i trenutačno nemaju konkurentne momčadi za Ligu prvaka, a njihovi su navijači razmaženi uspjesima i računaju da su im klubovi pretplaćeni na srebrninu. I generalno su Talijani autsajderi u ovom natjecanju.
Otkako je 2009. godine zaživjela pod današnjim nazivom, zamišljena kao neka vrsta ‘Lige prvaka za siromašne‘, Europska liga vidjela je samo jednog talijanskog šampiona. Bila je to Atalanta 2024. godine, nakon čega su štafetu preuzeli engleski klubovi (Tottenham i Aston Villa). Nije pogrešno kazati da Englezi i Španjolci kao duopol vladaju na ovom polju, budući da su osvojili čak 14 od dosadašnjih 17 EL-a. Tijekom tog razdoblja EL je prerasla u dnevni boravak Seville, momčadi koja je sedam puta podizala pehar.
Pored Juventusa i Milana na međunarodnu trofejnu mapu voljeli bi se vratiti i Benfica, Marseille, Celtic i Anderlecht, ali u konkurenciji engleskih ‘new money‘ utvrda (Sunderland, Crystal Palace, Bournemouth) izgledi za neki veliki rezultat blijede im u startu. Podatak da je finale zakazano na Waldstadionu u Frankfurtu motivirajuće djeluje na Bayer Leverkusen i Hoffenheim. U dnu piramide od 36 sudionika našlo se mjesta i za nekolicinu internacionalnih debitanata. Ararat-Armenia se provukao kroz playoff pored Universitatee učinivši tako Armeniju 40. zemljom sudionicom ovog natjecanja. Senzacionalni pothvat izveo je portugalski drugoligaš Torrense kada je proljetos osvojio nacionalni kup i na taj način sebi osigurao priliku da ove jeseni igra sa Sunderlandom, Celticom, Olympiacosom i Realom Sociedadom. Prošlo je jedanaest godina otkako je jedan drugoligaš (Zürich) stigao ovako daleko.
Koliko je EL slabija/manje atraktivna od Lige prvaka? Ako se oslonite na najsigurniji mogući kriterij, onaj monetizacijski, onda je Champions league četiri do pet puta atraktivnije natjecanje. Dok Uefa u svoj platinasti proizvod godišnje upumpava 2,5 milijarde eura nagradnog novca, Europska liga raspolaže s proračunom od 565 milijuna eura. Plasman u ligu jamči 4,3 milijuna eura, pobjeda donosi 450 tisuća, a remi 150 eura.
Momčadi koje ligu završe u top 8 klubu bivaju dodatno stimulirane za visoki plasman, dok one između 9. i 24. mjesta računaju na neku vrstu novčane alimentacije za sudjelovanje u doigravanju. Dinamo je lanjsku kampanju EL završio bogatiji za 15-ak milijuna eura.
