U svim kalkulacijama, predviđanjima i analizama, startna utakmica Europske lige protiv Hapoela označena je kao „čisti zicer”, kao idealno europsko otvaranje. Izraelski je prvak, domaćin na neutralnom terenu u Bukureštu, po maksimirskim parametrima, bio proglašen najslabijim od svih osam suparnika Plavih i očekivalo se da će Dinamovi nogometaši u novu europsku pustolovinu startati s tri boda.
I možda to doista i jest tako, možda Hapoel na papiru i izgleda najslabije u usporedbi s budućih sedam protivnika hrvatskoga prvaka (Anderlecht, NEC Nijmegen, Sunderland, Bayer Leverkusen, Rennes, AZ Alkmaar i Sturm), no zaboravilo se da se nešto u cijeloj priči „pita” i – Dinamo. Odnosno da na travnjaku treba potvrditi optimistične papirnate procjene.
A Dinamo je u Bukureštu odigrao jednu od najlošijih utakmica u bližoj povijesti. Bio je, naime, apsolutno podređen, bez žara i energije, bez momčadske discipline i samo zahvaljujući objektivnoj kvalitativnoj limitiranosti suparnika, ostao je neokrznut. No, i takav, skromni Hapoel, izgledao je protiv našeg prvaka kao momčad iz najviše europske klase. Teško se sjetiti kad je bilo toliko nereda u Dinamovoj igri, nepoštivanja nekih temeljnih zakonitosti (energija, trčanje, disciplina, borbenost, hrabrost…), kad smo vidjeli toliko malo samopouzdanja kod Plavih.
I nema to više nikakve veze sa sustavom i sistemom igre, budući da nikakvog sustava nije ni bilo. Dinamo je protiv Hapoela izgledao kao slučajna momčad i stoga je zapravo logično bilo oduševljenje jednoga od autora ovoga Dinama, trenera Marija Kovačevića, uhvaćenim plijenom:
– Prezadovoljan sam bodom! S obzirom u kakvom smo stanju, dali smo svoj maksimum, tražio sam da budemo kompaktni i čvrsti, to smo ispunili. Hapoel je odlična momčad – uz ostalo je nakon utakmice rekao Kovačević.
Naravno da je ta izjava „na prvu” izgledala šokantno i valjda je strateg Plavih jedini čovjek na ovom svijetu koji je iskazao „prezadovoljstvo” nakon mizerne partije svog sastava. Za razliku od svih medija, koji su objektivno i realno ocijenili loš Dinamov nastup, a da ne govorimo o brutalnim negativnim kritikama navijača na društvenim mrežama.
Međutim, „u zraku” su ostali neki odgovori. Primjerice, zašto je Dinamo u „takvom stanju”, kako je to rekao trener? I nije to bio samo Bukurešt, osim suverenog prolaska u doigravanje Lige prvaka preko slabašnog Žalgirisa, Dinamo se u svakoj ovosezonskoj utakmici mučio. A nije igrao protiv suparnika iz gornje klase, nego protiv Thuna, Vikinga (nikad lakši ždrijeb za ulazak u Ligu prvaka!), a ni u domaćoj ligi nije briljirao. To je „stanje”, dakle, ovoljetna konstanta…
Sad je, jasno je to, najlakše udarati po treneru. Naravno da Kovačević ima golemu odgovornost i goleme „zasluge” za ovo sivilo Plavih i prvi je na udaru, što je u momčadskom sportu uobičajena pojava kad ne ide onako kako se željelo. Jer, igrače ne možeš promijeniti, imaš u svlačionici ono što imaš, a klupsko vodstvo još nikad nije sebe smijenilo zbog lošijih igara i rezultata. Očito je toga svjestan i prozvani trener, postao je nervozan i proziva novinare i javnost za „nedostatak poštovanja”. Jer, osvojio je dvostruku krunu…
Nismo baš pronašli temelje toj tezi o nepoštivanju u medijima, a možda bi Kovačević više razloga vlastitoga nepoštivanja pronašao u nedavnom posjetu klupskoga predsjednika Zvonimira Bobana svlačionici, tijekom kojeg je prvi maksimirski čelnik zaobišao trenera i razgovarao s trojicom starijih igrača o kriznome trenutku. A za trofeje je Kovačević bio hvaljen i nitko nije umanjivao njegovu važnost u tom uspjehu. No, što je trener kluba s godišnjim proračunom (oko 75 milijuna eura), gotovo identičnim ukupnom proračunu svih ostalih klubova SHNL-a, trebao napraviti nego osvojiti naslov prvaka? U sve slabijoj ligi. Dakle, napravio je očekivano, zbog toga je i doveden i sjajno plaćen…
Očekivao se, dakako, europski iskorak, ali dogodila se neka čudna pojava uoči uzvrata s Vikingom. Naime, nakon maksimirskih 2:2, u javnost su „iz klupskih izvora” gurane teze da je „Dinamo svoje napravio plasmanom u Europsku ligu, a uđe li se u Ligu prvaka, bit će to samo bonus”. Kao da se igralo protiv Barcelone ili Liverpoola, a ne protiv Vikinga, apsolutno neiskusnog u europskim nadmetanjima. Umjesto da je taj uzvrat bio proglašen utakmicom godine i da se mobilizirao i, kako je to Ćiro znao reći, galvanizirao svaki klupski djelatnik u tom pohodu na bogatu Ligu prvaka, od koje se živi, ponuđeno je razmišljanje da je utakmica u Stavangeru samo još jedan običan dan u uredu…
Tek se naknadno shvatilo kakva je prilika zapravo propuštena, pa je slom u Stavangeru okarakteriziran neuspjehom, što objektivno i jest. Veliki neuspjeh. Koji je, što je i logično, ostavio duboki trag, pa su posljednje Dinamove igre ispod svake pristojne razine, a sve je kulminiralo mizernim izdanjem u Bukureštu. I unatoč „prezadovoljstvu” osvojenim bodom (ili su, možda, izgubljena dva boda?) i sačuvanom čistom mrežom u Bukureštu, Kovačević ima još kako mnogo razloga za zabrinutost. Trener bi se, naime, morao upitati zašto mu je gotovo svaki igrač daleko od željene forme (a sasvim je druga tema imaju li baš svi igrači u svlačionici potrebnu kvalitetu za igranje u Dinamu) i zašto Dinamo ne izgleda kao ozbiljna momčad.
U nogometu ne postoji čarobni štapić, ne može se očekivati da će samo tako, preko noći, Dinamo odjednom zablistati i pokazati moć. Teren je uvijek zrcalo rada, teren na kraju sve pokazuje. A ta slika s terena svakako nije dobra i ne pronađu li u Maksimiru izlaz iz ovoga sve dužeg tunela, zapast će u još veće i ozbiljnije probleme od ovih u kojima su sada. To je, uostalom, pokazao i osječki teški poraz, nakon kojeg Plavi više nisu bauk ni u domaćoj ligi.
U nedjelju je Dinamo domaćin Lokomotivi, bit će to iskušenje s imperativom pobjede, možda čak i svojevrsna „kvalifikacijska” utakmica za Kovačevića. Jer, iako je Boban dosad čvrsto čuvao leđa treneru kojeg je izabrao, svako strpljenje ima svoj kraj. A ovaj Dinamo trenutačno izgleda sasvim suprotno od onoga kakvoga je Boban najavljivao dolaskom u Maksimir. Nakon dvoboja s Lokosima, slijedi trotjedna prvenstvena stanka, bit će, dakle, dovoljno vremena za osvježavanje momčadi i pronalaženje prave staze za izlazak iz ove očite krize. Ili, pak, za pronalaženje novoga lica na uvijek vrućoj, ali neodoljivo privlačnoj, plavoj klupi…
