- Francuzi prednjače u neposluhu, ali nisu usamljeni: ribari se bune u Italiji, radnici u Njemačkoj. Europa ponovno otkriva ulicu, dok joj elite objašnjavaju kako za posljedice vlastitih geopolitičkih izbora nije kriva ona, nego – dakako – Putin.
- A upravo tu počinje politički problem Europe. Elitama koje su taj rat pretvorile u pitanje vlastitog geopolitičkog kredibiliteta njegov je nastavak postao politički korisniji od priznanja njegove cijene. Sirius Game više nije samo pitanje tko će dobiti rat. Postaje pitanje tko će preživjeti mir – i zašto se elite mira toliko boje.
- „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu; svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ – Tolstojeva je formula obitelji koja vjerno opisuje sadašnji trenutak: europska obitelj još uvijek živi pod istim krovom, dijeli institucije, valutu, tržište i vrijednosti, ali je sve nesretnija – i sve manje dijeli pogled na vlastitu budućnost.
- Žene postaju najprepoznatljivije figure desnice – ne na margini, nego u samom središtu borbe za vlast.
- Mogu li privući dio birača koji ljevicu napuštaju jer više ne prepoznaju svoje interese u njezinu jeziku i političkim prioritetima? Ako je ljevica izgubila radnike, nacionalni interes i pitanje socijalne sigurnosti, desnica je očito naučila govoriti upravo o njima – sa ženama na čelu
Od Giorgie Meloni do Marine Le Pen, između Italije i Francuske oblikuje se nova poveznica europske desnice. Melonijino iskustvo pokazalo je kako nacionalno-konzervativna politika može od izborne pobjede doći do središta europskog institucionalnog sustava – bez odricanja od nacionalnog interesa. Za Marine Le Pen talijanski model otvara mogućnost proboja: iz političke izolacije prema Elizejskoj palači – i novoj ravnoteži europske desnice. U pozadini tog procesa mijenjaju se odnosi između europskih desnih političkih grupacija, granice prihvatljivog pomiču se, a „girls power“ dobiva novu političku dimenziju.
Europa na prekretnici
Račune za geopolitičke izbore europskih političkih elita – koje je moguće sažeti u globalizam i atlantizam – Europljanima je sve teže plaćati. U Italiji je 2025. čak 22,6 posto stanovništva, oko 13,3 milijuna ljudi, bilo izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti (ISTAT, 2026.). U Njemačkoj više od 17,5 milijuna ljudi, odnosno više od petine stanovništva, živi pod rizikom od siromaštva ili socijalne isključenosti (Destatis, 2026.). U Francuskoj je 2024. siromaštvo dosegnulo povijesni maksimum: 9,8 milijuna ljudi, odnosno 15,4 posto stanovništva, živjelo je ispod praga siromaštva, najviše od početka mjerenja 1996. (INSEE, 2026.).
Francuzi bi rado vidjeli Žute prsluke ponovno na ulicama. No legendarni vođe pokreta zasad nisu spremni ponovno stati na njihovo čelo. Značajna figura pokreta, Jérôme Rodrigues, kojemu je policija tijekom prosvjeda 2019. izbila oko, dobro zna cijenu ulične pobune. Njegov je odgovor zato jednostavan: „Revolucija se ne radi s kauča“ – čime aludira na pasivnu podršku građana koju su Prsluci uživali, ali koja – kako to pokazuju citirane statistike – nije polučila željene rezultate.
Ipak, beznađe građana toliko je veliko da su 15. rujna na ulice izašli i francuski ribari, blokirajući zbog eksplozije cijena goriva naftni depo u Fos-sur-Meru. Zabilježeni su prvi sukobi s policijom koja, zasad samo pendrecima, brani demokratski poredak – dakle Emmanuela Macrona. U isto vrijeme policijski sindikati širom zemlje koriste trenutak za vlastite zahtjeve: veći proračun, bolje plaće i naknade za rizik te bolje uvjete rada. Tajming nije nov: isto su učinili i tijekom krize Žutih prsluka 2018., kada su od Macronove vlade izborili značajna povećanja. Dok građani prosvjeduju zbog sve većeg pritiska na kućne proračune, policija i ovaj put bira trenutak za vlastite interese.
Francuzi prednjače u neposluhu, ali nisu usamljeni: ribari se bune u Italiji, radnici u Njemačkoj. Europa ponovno otkriva ulicu, dok joj elite objašnjavaju kako za posljedice vlastitih geopolitičkih izbora nije kriva ona, nego – dakako – Putin.
Financijski pritisak na građane koji rade, ali jedva sastavljaju kraj s krajem, raste. Iako bi jedan neoprezan potez europskih vlada mogao ponovno zapaliti prosvjede, nezadovoljstvo se zasad ne širi jer mnogi očekuju da će ono što ulica nije uspjela postići donijeti značajna politička smjena sposobna zauzdati negativne učinke globalizacije – koja se očekuje. O kojim negativnim efektima se radi?
Globalizacija je proizvodnju selila iz Europe prema prostorima s jeftinijom energijom, radom i sirovinama. Europa je zadržavala potrošnju, financije i usluge – ali gubila tvornice.
Godine 2022., kada je rat u Ukrajini prerastao u međunarodni sukob, Europa je podržala Kijev i odrekla se pristupa jeftinim ruskim energentima, čime je njezina industrija izgubila važnu konkurentsku prednost. Potom su američkom intervencijom u Iranu dodatno poskupjeli nafta, plin i transport, nakon zatvaranja Hormuškog tjesnaca i Bab el-Mandeba. Cijena energije prestala je biti samo trošak. Postala je signal industrijskoga sloma.
Europa energiju plaća skuplje od glavnih konkurenata, a energetski intenzivne industrije gube utakmicu: čelik, kemija, aluminij, cement i staklo – sektori na kojima počivaju ozbiljna proizvodna i obrambena sposobnost.¹ Udio europske industrije u svjetskoj industrijskoj dodanoj vrijednosti pao je s 20,8 posto 2000. na 14,3 posto 2024. godine.² Proizvodnja energetski intenzivnih industrija u Njemačkoj pala je 15,2 posto između veljače 2022. i ožujka 2026., a više od polovice europskog kapaciteta primarne proizvodnje aluminija ugašeno je nakon energetskog šoka.¹ Kemijska industrija radi znatno ispod povijesnog prosjeka, dok Europa gubi tehnološku i proizvodnu utrku s Kinom i postaje ovisna o uvozu ključnih sirovina, komponenti i tehnologija.³ ⁴Za Sjedinjene Države, koje su postale najveći svjetski izvoznik LNG-a, rast cijena energije ima sasvim drukčiju računicu: ono što Europi povećava trošak industrije, američkim proizvođačima istodobno povećava izvozni prihod.
U takvim okolnostima ratna industrija postaje jedan od rijetkih sektora u kojima vlasti još mogu obećavati ulaganja, radna mjesta i industrijski oporavak. No i tu sve ostaje na obećanjima. Realno se gospodarska stagnacija produbljuje: Francuska je za 2026. snizila prognozu rasta na 0,5 posto, Italija očekuje oko 1 posto, a Njemačka 1,4 posto.⁵ Istodobno se države zadužuju po visokim kamatama: Francuska 4,52 posto, Italija 4,42, Njemačka 3,53 posto.⁶
Francuski godišnji trošak servisiranja duga doseže 65 milijardi eura – više nego što država izdvaja za obrazovanje ili obranu.⁷ Macronova vlada zato traži uštede u mirovinama, socijalnim davanjima i zdravstvu.⁸ Namjera je na umirovljenicima i bolesnicima uštedjeti oko 6 milijardi eura – približno koliko Francuska godišnje izdvaja za izravnu pomoć Ukrajini.⁹ Tu ekonomska računica prelazi u političku.
Europske političke elite, okupljene u Koaliciji voljnih, ipak ne odustaju od potpore Ukrajini, koja nastavlja udare na rusku energetsku infrastrukturu. Moskva uzvraća sustavnim napadima na ukrajinsku energetsku infrastrukturu, s još širim posljedicama.
Europske su se elite tako uvukle u svojevrsni Sirius Game – veliku geopolitičku partiju u kojoj rat u Ukrajini nije cilj sam po sebi, nego sredstvo za preoblikovanje odnosa moći u Europi. Ulog nisu samo teritorij i sigurnost, nego energija, industrija, novac i pitanje tko će nakon rata postavljati pravila novog europskog poretka.
A upravo tu počinje politički problem Europe. Elitama koje su taj rat pretvorile u pitanje vlastitog geopolitičkog kredibiliteta njegov je nastavak postao politički korisniji od priznanja njegove cijene. Sirius Game više nije samo pitanje tko će dobiti rat. Postaje pitanje tko će preživjeti mir – i zašto se elite mira toliko boje.
Zato se krivnja za industrijski i ekonomski slom prebacuje na Rusiju. Građanima se istodobno govori da Putin samo što nije napao Europu, iako nije razvidno koji bi mu interes bio to učiniti.
U Francuskoj je antirusizam na vrhuncu. Macronist Gabriel Attal već govori o ruskom pokušaju utjecaja na predsjedničke izbore 2027., dok Raphaël Glucksmann pokušava nametnuti svoju poziciju predvodnika ljevice u borbi protiv Rusije, iako su takvi stavovi na ljevici daleko od većinskih.
Od ruskog utjecaja do ruskog krivca samo je jedan politički korak. Tu Sirius Game dobiva svoju unutarnjopolitičku dimenziju: Putin više nije samo protivnik u vanjskopolitičkoj igri, nego i zgodan alibi za njezine domaće posljedice. Ako izborni rezultat bude nepovoljan, ako građani odbace dosadašnji smjer – što se događa već godinama – ili se otvori pitanje odgovornosti za posljedice geopolitičkih odluka, objašnjenje je već spremno: krivac je Moskva.
Jer priznati da problem možda nije u Putinu, nego u vlastitim političkim izborima, značilo bi otvoriti vrata upravo onome čega se vlast najviše boji – političkom obračunu s vlastitom bilancom. A tada iz ormara počinju ispadati kosturi.
Više se ne raspravlja samo o Putinu, Ukrajini ni o velikoj geopolitičkoj partiji. Na stol dolaze računi: tko je vladao, kako je vladao, kamo je otišao novac – i tko je politički preživio dovoljno dugo da ih ispostavi.
Korupcija kao ogledalo europskih političkih obitelji
„Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu; svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ – Tolstojeva je formula obitelji koja vjerno opisuje sadašnji trenutak: europska obitelj još uvijek živi pod istim krovom, dijeli institucije, valutu, tržište i vrijednosti, ali je sve nesretnija – i sve manje dijeli pogled na vlastitu budućnost. Jedni žele više Europe, drugi više nacionalnog suvereniteta; jedni sigurnost traže preko transatlantskih saveznika, drugi u europskoj strateškoj autonomiji; jedni žele otvorene granice, drugi njihov povratak pod nacionalnu kontrolu.
Ispod te vidljive nesloge krije se politički neugodniji oblik obiteljske nesreće: nejednaki kriteriji prema različitim sastavnicama velike europske političke obitelji.
Kada se pogled s velikih europskih načela spusti na novac, institucije i političku odgovornost, slika je sve samo ne idilična. EPP/Pučani imaju najveći apsolutni broj dokumentiranih korupcijskih i financijskih slučajeva te slučajeva zlouporabe javnih sredstava među europskim političkim obiteljima. To se najčešće objašnjava njihovom veličinom i dugogodišnjom ukorijenjenošću u nacionalne vlade i europske institucije. EPP danas okuplja 82 stranke i partnera iz 44 zemlje te je najveća politička skupina u Europskom parlamentu. Primjeri sežu od afere s tajnim računima i neprijavljenim donacijama njemačkog CDU-a pod Helmutom Kohlom, zbog koje je stranka izgubila oko 21 milijun eura državnog financiranja, preko brojnih kaznenih postupaka povezanih s HDZ-om u Hrvatskoj, do istraga povezanih s europskim sredstvima u Grčkoj. Francuska također ima dugu tradiciju afera povezanih s Pučanima – od Jacquesa Chiraca i Françoisa Fillona do Nicolasa Sarkozyja, osuđenog na zatvorsku kaznu i stavljenog pod elektronički nadzor.
Patriots for Europe (PfE), nasuprot tome, mnogo je mlađi blok s daleko kraćim institucionalnim stažem. Ipak, već je bio izložen financijskim aferama. Njegov politički kontekst pritom je bitno drukčiji: PfE proizlazi iz suverenističke i nacionalno-konzervativne desnice koja se protivi daljnjoj centralizaciji EU-a i želi veće ovlasti vratiti nacionalnim državama.
Etablirane europske političke snage pritom se predstavljaju kao čuvari europske integracije, vladavine prava i stabilnosti europskog poretka – upravo onog poretka koji stranke PfE-a kritiziraju kao pretjerano centraliziran i birokratiziran. Rezultat?
PfE se uglavnom proziva zbog nenamjenskog korištenja novca Europskog parlamenta za financiranje političkog rada na nacionalnoj razini. Pred francuskim su sudovima tako odgovarali članovi Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen, dok su u Mađarskoj Orbánu bliski ljudi iz Fidesza prozivani zbog sustava javnih nabava od kojih su profitirali. Pučani i druge etablirane političke snage također su bili prozivani i osuđivani zbog zlouporabe europskih sredstava, ali i zbog pokušaja blokiranja ili otežavanja postupaka protiv vlastitih članova.
Europska nesreća, dakle, proizlazi i iz dojma da za različite članove iste zajednice ne vrijede uvijek ista pravila. A dok se afere Pučana objašnjavaju njihovom veličinom, dugom vladavinom i institucionalnom moći, afere drugih političkih tabora često se koriste kao dokaz protiv njihova cijelog političkog projekta. Što, dakle, različite političke obitelji trebaju učiniti da bi njihova zajednička europska obitelj ponovno nalikovala sretnim obiteljima koje su nalik jedna na drugu?
Blic analiza Zorana Metera: ‘Idealna oluja’ u Ukrajini i Tjesnac suza u rukama huta. Tko sad gorke suze lije
„Etablirane stare političke obitelji“ protiv populista
Zahvaljujući dugotrajnoj koncentraciji institucionalne i financijske moći, etablirane stare europske političke snage posljednjih se desetljeća uspješno održavaju na vlasti u gotovo svim europskim državama, unatoč lošim rezultatima na biračkim urnama. Kako?
Efikasno se, bez obzira na teoretski ključne ideološke razlike, ujedinjuju lijeve i desne etablirane političke formacije u političke fronte protiv prethodno dijaboliziranih populista – kako često označavaju stranke Patriota. Tako, primjerice, Macron, kao i njegovi prethodnici počevši od Chiraca, svoj drugi predsjednički mandat može zahvaliti tradicionalnom „republikanskom frontu“ u drugom krugu izbora – glasovima ujedinjenog lijevog i desnog političkog spektra protiv Marine Le Pen, odnosno „ekstremne desnice“ i populizma.
Sličan se obrazac u Njemačkoj označava izrazom „Brandmauer gegen rechts“ – političkim „protupožarnim zidom“ kojim etablirane stranke nastoje spriječiti dolazak AfD-a na vlast, prije svega odbijanjem koalicije i političke suradnje s njim.
Međutim, europska desnica danas više nije podijeljena samo na „stare političke obitelji“ i populiste.
Četiri politička projekta europske desnice
Između EPP-a – Europske pučke stranke (Pučana) i PfE-a – Patriota za Europu pojavio se prostor za političke snage koje žele nacionalni suverenitet i konzervativnu politiku, ali ne žele napustiti europski institucionalni okvir. Taj je prostor zauzeo ECR – Europski konzervativci i reformisti. ECR okuplja nacionalno-konzervativne i suverenističke stranke, ali istodobno djeluje unutar europskog institucionalnog sustava i otvoren je za suradnju s etabliranim europskim strukturama, poglavito s EPP-om. Jedna od ključnih stranaka te grupacije je Fratelli d’Italia Giorgie Meloni.
Europska desnica danas je tako podijeljena u četiri bloka: EPP – Europska pučka stranka, ECR – Europski konzervativci i reformisti, PfE – Patrioti za Europu te ESN – Europa suverenih nacija.
AfD pritom zauzima posebnu poziciju. Za razliku od Marine Le Pen i Viktora Orbána, čije su stranke u PfE-u – Patriotima za Europu, AfD je ključna stranka ESN-a – Europe suverenih nacija, koji okuplja najtvrđe suverenističko i nacionalističko krilo europske desnice.
Zato se njemački „Brandmauer“ ne odnosi samo na sprječavanje dolaska AfD-a na vlast. On je dio šireg europskog obrasca političkog izoliranja stranaka koje se nalaze na najtvrđem krilu nove europske desnice – krilu od kojega se ograđuju čak i PfE – Patrioti za Europu.
Upravo zato etabliranim europskim strankama više nije dovoljno protiv „Patriota“ i krajnje desnice podizati ni „frontu“ ni „zid“: europska se desnica u međuvremenu toliko fragmentirala da se granice između prihvatljivog, neprihvatljivog i institucionalno suradljivog više ne mogu povući jednom političkom barijerom.
„Fronta i zid“ više nisu dovoljni?
U Francuskoj je već počela kampanja za predsjedničke izbore 2027. Marine Le Pen najbolje je plasirana, kao i prilikom prethodnih predsjedničkih izbora. Međutim, ovaj put sa znatno većim šansama za pobjedu. I to ne samo zbog nezapamćene nepopularnosti etabliranih stranaka, nego i zato što je sa svoje stranke uspješno skinula etiketu „krajnje desnice“. Kako?
Na nacionalnoj je razini tu nezahvalnu etiketu prepustila nedavno osnovanoj stranci Reconquête!. Znakovito je da joj se 2022. pridružila i nećakinja Marine Le Pen, Marion Maréchal, važna politička i intelektualna figura francuske nacionalno-konzervativne desnice.
Maréchal je 2022. ušla u Zemmourovu stranku Reconquête! i postala njezina izvršna potpredsjednica. Za europske izbore 2024. predvodila je njezinu listu, ali je u lipnju iste godine, nakon što je pozvala birače da podrže kandidate Nacionalnog okupljanja, prekinula sa Zemmourom i bila isključena iz stranke. Nakon toga se u Europskom parlamentu priključila ECR-u – Europskim konzervativcima i reformistima, a u listopadu 2024. osnovala vlastiti pokret Identité-Libertés.
Njezin politički put tako povezuje francusku nacionalno-konzervativnu desnicu s europskim institucionalnim sustavom i talijanskim modelom desnice, u kojem ključnu ulogu imaju Melonijini Fratelli d’Italia. Od prosinca 2024. Maréchal je potpredsjednica te europske političke obitelji, a od 2026. aktivno podržava predsjedničku kandidaturu svoje tetke Marine Le Pen. Zemmourova se stranka, s druge strane, priključila ESN-u – Europi suverenih nacija, čiji je najistaknutiji član njemački AfD.
Tako se može zaključiti da je „skok u ponor“ poznatog francuskog intelektualca Érica Zemmoura – osnivanje Reconquête! i zauzimanje nezahvalne pozicije krajnje desnice – svjesno ili nesvjesno poslužio dedijabolizaciji i omogućio Marine Le Pen da se približi konačnoj pobjedi na predsjedničkim izborima.
Zahvaljujući takvom repozicioniranju, Le Pen danas može profitirati i od pozitivnog političkog učinka talijanskog eksperimenta: pokazalo se da nacionalno-konzervativna desnica može osvojiti vlast, djelovati kroz europske institucije i surađivati s političkim obiteljima koje zastupaju drukčije ideje. Politička izolacija tako više nije jedini mogući odgovor na njezin uspon. Ono što je donedavno bilo označavano kao neprihvatljivo može se postupno integrirati u europski institucionalni sustav. To je važna promjena političke paradigme – promjena koja može koristiti i drugim europskim strankama suverenističke desnice.
Granice se, očito, pomiču: ne samo između umjerene i radikalne desnice, nego i između političkih obitelji koje su desetljećima određivale europski institucionalni poredak i onih koje su ga, donedavno bezuspješno, nastojale mijenjati izvana.
Blic analiza Zorana Metera: Trump o trijumfu AfD-a: ‘Učinimo Njemačku opet velikom’
Girls power europske desnice
Meloni, Le Pen i Maréchal nisu samo tri različite figure europske nacionalističke desnice. One označavaju njezinu generacijsku i političku transformaciju: prostor desetljećima obilježen patrijarhalnom strukturom i gotovo isključivim muškim monopolom nad političkim autoritetom danas dobiva novo lice. Žene postaju najprepoznatljivije figure desnice – ne na margini, nego u samom središtu borbe za vlast.
Jedna je već pokazala da nacionalno-konzervativna desnica može prijeći put od nacionalne izborne pobjede do djelovanja unutar europskog institucionalnog sustava. Druga pokušava učiniti isto u Francuskoj. Treća povezuje francusku i talijansku nacionalno-konzervativnu desnicu s etabliranom europskom političkom mrežom. Maréchal pritom iz tog prostora potiskuje toksične pojave poput otvorenog ekstremizma, rasističke i ksenofobne retorike te antisemitizma – pojave koje otežavaju šire političko prihvaćanje nacionalističkih pokreta i njihovu institucionalizaciju.
Girls power tako više nije samo slogan liberalne i progresivne politike. Postaje i stvarnost europske nacionalno-konzervativne desnice. Za razliku od dijela progresističke ljevice, koja emancipaciju žena često povezuje s propitivanjem odnosa moći između muškaraca i žena, ovaj girls power ne traži poseban tretman ni zaštitu od muške konkurencije. Ravnopravnost ne proglašava ciljem – pretvara je u praksu: preuzima odgovornost, ulazi u središte odlučivanja i djeluje iz pozicije moći.
U tome je jedan od paradoksa današnje Europe. Dok dio progresističke ljevice i dalje političku energiju usmjerava prema identitarnim i rodnim pitanjima, nacionalno-konzervativna desnica postupno napušta vlastiti muški stereotip. Žene više nisu njegova iznimka. Postaju njegovo novo lice. Meloni, Le Pen i Maréchal ne traže mjesto na desnici – one ga zauzimaju. Time desnici daju političku legitimnost koja se teško može svesti na stereotip o muškoj, radikalnoj i društveno zatvorenoj politici.
Otvara se zato šire pitanje: može li upravo girls power uspjeti ondje gdje je populistička ljevica zakazala? Mogu li privući dio birača koji ljevicu napuštaju jer više ne prepoznaju svoje interese u njezinu jeziku i političkim prioritetima? Ako je ljevica izgubila radnike, nacionalni interes i pitanje socijalne sigurnosti, desnica je očito naučila govoriti upravo o njima – sa ženama na čelu, koje joj daju novo lice i pomažu je osloboditi „bauka ekstremizma“.
Možda je zato pitanje trenutka manje zašto desnica raste, a više zašto ljevica i dalje inzistira na pitanjima koja sve manje zaokupljaju njezino tradicionalno biračko tijelo.
Ako girls power doista može spojiti društvenu sigurnost, nacionalni interes i odlučnost – bez povratka na sirovi men power – tada pitanje više nije samo može li populistička desnica osvojiti vlast. Donald Trump, kao oličenje sirovog men power, već je pokazao granice tog modela. Znakovito je da su se Meloni i Le Pen, koje je javno hvalio, ali kojima njegovo političko savezništvo nije nužno oportuno, među najglasnijima ogradile od njegovih prijetnji, uvreda, radikalnih političkih istupa i vojnog avanturizma. Meloni to čini iz pozicije premijerke koja želi sačuvati europsku vjerodostojnost i odnose sa saveznicima, dok Le Pen nastoji pokazati kako njezina populistička desnica nije Trumpova kopija. Njihov odgovor pokazuje da populisti ne moraju prihvatiti Trumpovu verziju moći da bi osvojili ili zadržali vlast. Mogu izabrati vlastitu verziju girls power.
Novi početak, a ne kraj povijesti
Stoga je uputno vratiti se na početno pitanje: kako ponovno živjeti zajedno u europskoj političkoj obitelji koja više ne dijeli iste političke snove?
Odgovor nije u novom jedinstvu, nego u prihvaćanju pluralizma. Pad komunističkog bloka krajem prošlog stoljeća nije značio pobjedu liberalnog jednoumlja, kao što ni slabljenje liberalnog konsenzusa danas ne mora značiti pobjedu konzervativnog jednoumlja. Nestanak jednog ideološkog monopola ne stvara pravo na drugi.
Averzija prema demokraciji zbog zlouporabe njezinih načela ne bi nas smjela navesti da odustanemo od sloboda koje omogućuje. Ni razočaranje njezinim rezultatima ne znači da je demokracija poredak koji jednom zauvijek može riješiti političke sukobe. Apsolutna demokracija, kao i svaka apsolutna vrijednost, nije dosežna. Ali to nije razlog za odustajanje od nje. Naprotiv, smisao je u stalnom približavanju vrijednostima za koje znamo da ih nikada nećemo u potpunosti ostvariti.
Upravo tu Morinova misao postaje važna. Demokracija za njega nije dovršeni model, nego nedovršeni proces koji svoju vitalnost crpi iz pluralizma, sukoba i sposobnosti da različite interese zadrži unutar zajedničkih pravila.¹⁵ Njezina nedovršenost nije neuspjeh. Ona je uvjet njezina trajanja.
Etablirane europske elite koje danas birači odbacuju predugo su živjele u uvjerenju da je pad komunizma riješio veliko pitanje političkog poretka i da je liberalna demokracija, kako je sugerirao Fukuyamin „kraj povijesti“, postala konačna točka političkog razvoja. Ali povijest nikada nije završila. Europa iz nje nikada nije ni izašla. Samo je jedno razdoblje završilo, a drugo počelo.
Tjedna analiza Zorana Metera: Sueska kriza uništila europske kolonijalne sile, iranska SAD. A Ukrajina?
Zato današnja kriza demokracije nije njezin kraj. Ona je još jedan početak – prilika da europski politički sustav ponovno prihvati ono što je u samoj biti demokracije: da nema posljednje političke pobjede, konačnog modela ni društva bez sukoba.
Svaki kraj je novi početak.
Bilješke i bibliografija
¹ European People’s Party, “Parties and Partners,” European People’s Party, accessed September 14, 2026.
² Deutscher Bundestag, “Bundestagspräsident Wolfgang Thierse hat in seiner Funktion als mittelverwaltende Behörde für das Parteiengesetz folgende Entscheidungen getroffen,” February 15, 2000.
³ European Public Prosecutor’s Office, “Croatia: First Verdict in Corruption and EU Funds Misuse Case Involving Ministry of Culture and Faculty of Geodesy,” July 7, 2026.
⁴ European Public Prosecutor’s Office, “Greece: 57 Convicted in €1.7 Million Agricultural Subsidy Fraud Involving National Reserve Payments,” July 8, 2026.
⁵ Reuters, “Sarkozy’s Past Catches Up with Him as French Prison Cell Awaits,” September 25, 2025.
⁶ European Parliament, “The Political Groups,” European Parliament, accessed September 14, 2026.
⁷ Court of Justice of the European Union, Marion Le Pen v European Parliament, Case T-86/17, June 19, 2018.
⁸ European Commission, “Country Report – Hungary,” 2026.
⁹ European Conservatives and Reformists Group, “Brothers of Italy,” ECR Group, accessed September 14, 2026.
¹⁰ European Parliament, “The Political Groups,” European Parliament, accessed September 14, 2026.
¹¹ European Parliament, “Europe of Sovereign Nations Group,” European Parliament, accessed September 14, 2026.
¹² Reuters, “French Extreme Candidates Steam Ahead in 2027 Presidential Race, Poll Shows,” September 14, 2026.
¹³ Marion Maréchal je nećakinja Marine Le Pen, ali politički djeluje izvan njezina Nacionalnog okupljanja (RN). Nakon ulaska u Zemmourovu Reconquête! 2022., 2024. napustila je tu stranku i osnovala pokret Identité-Libertés. U Europskom parlamentu djeluje unutar ECR-a, dok Marine Le Pen pripada Patriotima za Europu (PfE). Maréchal pritom zagovara šire okupljanje francuske desnice i istodobno politički podržava svoju tetku koja takvom okupljanju nije sklona. Različita institucionalna pozicioniranja čine ih poveznicom između različitih krugova europske desnice, a ne pripadnicama iste političke obitelji.
¹⁴ European Parliament, “Europe of Sovereign Nations Group – France,” European Parliament, accessed September 14, 2026.
¹⁵ Edgar Morin, Les Sept Savoirs nécessaires à l’éducation du futur (Paris: Éditions du Seuil, 2000), chap. 7, “L’éthique du genre humain,” osobito odjeljci “Démocratie et complexité,” “La dialogique démocratique” i “L’avenir de la démocratie.”
