Priča o nastanku Dana Hrvatske ratne mornarice ne počinje u modernom dobu, niti u herojskim bitkama Domovinskog rata, već u dalekoj i burnoj prošlosti ranog srednjeg vijeka. Svake godine 18. rujna Hrvatska ratna mornarica službeno slavi svoj dan — datum koji je 1993. godine utemeljio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. No, da bismo razumjeli zašto je odabran baš taj dan, moramo otputovati više od tisuću godina natrag u prošlost, u 887. godinu, kada se na moru kod Makarske odigrala jedna od najvažnijih pomorskih bitaka na ovim prostorima.
U to je vrijeme Mletačka Republika smatrala Jadran svojim vlastitim trgovačkim putem. Plovidba uz razvedenu istočnu obalu bila je jedini siguran prolaz za bogato natovarene brodove koji su stizali s Bliskog istoka i iz Grčke. Međutim, prolaz kroz taj akvatorij nije bio besplatan ni siguran. Između ušća Cetine i Neretve, uključujući otoke Brač, Hvar, Korčula i Mljet, prostirala se kneževina Paganija, a njezini stanovnici — Neretvani — bili su neprikosnoveni gospodari jadranskih tjesnaca.
Neretvanska zamka: Lažne baklje i noćni prepadi
Za Mlečane oni su bili neumoljivi gusari koji su im nanosili ogromne gospodarske gubitke, dok su za domaći živalj to bili vješti borci za vlastitu slobodu i obranu morskih puteva. Koristeći gerilske taktičke smicalice, Neretvani su bili strah i trepet.
U sumrak bi na skrovitim mjestima palili lažne baklje kako bi prevarili neiskusne kapetane i namamili trgovačke brodove u plićake ili slijepe uvale. Čim bi brod skrenuo s rute, iz mraka bi izletjele uske, brze i lake neretvanske brodice s po četiri ili osam veslača. Deseci takvih plovila opkolili bi zatečeni brod, brzinom munje ga opljačkali i potom nestali u labirintu otoka i uvala.
Kada je mletački dužd Zdeslavu i hrvatskom knezu Branimiru plaćao danak za slobodnu plovidbu, činilo se da postoji kakav-takav mir, no Neretvani taj dogovor nisu poštovali — nastavili su još žešće napadati mletačku flotu.
Kaznena ekspedicija mletačkog dužda
Frustriran i odlučan da jednom zauvijek uništi neretvansku otpornost, novoizabrani mletački dužd Pietro I. Candiano u kasno ljeto 887. godine pokrenuo je veliku kaznenu ekspediciju.
U drugom pokušaju poveo je ratnu flotu od 12 brodova i iskrcao se kod Makra (današnje Makarske). U prvom naletu Mlečani su sjekirama uništili pet neretvanskih brodova i potisnuli lokalno stanovništvo. Ponesen početnim uspjehom i uvjeren u brzu pobjedu, dužd je planirao odlučujući udarac.
Krvavi 18. rujan 887. i pad šefa Venecije
No, upravo 18. rujna 887. godine dogodio se preokret. Neretvani su prikupili snage i pokrenuli silovit, nemilosrdan kontranapad na kopnu i na moru. U kronikama mletačkog ljetopisca Ivana Đakona, ta je bitka zapamćena pod nazivom Mucules (Bitka kod Makarske). Domaći ratnici potpuno su razbili mletačku vojsku. Mlečani su panici pokušali pobjeći prema svojim brodovima, no napad je bio previše silovit.
U toj je bitci poginuo i sam dužd Pietro I. Candiano, svega pet mjeseci nakon što je preuzeo vlast. Postao je tako prvi dužd u povijesti koji je izgubio život izravno na bojištu u službi Mletačke Republike. Šačica preživjelih Mlečana morala se sramotno povući kući na teško oštećenim brodovima.
Stoljeće mletačkog danka i nasljeđe pobjede
Posljedice ove pobjede bile zapanjujuće; narednih stotinu godina Mlečani su morali saviti koljena i Neretvanima redovito plaćati godišnji danak (tributum pacis) za mirnu i slobodnu plovidbu Jadranom.
Iako povijesni izvori iz tog doba jasno razlikuju Hrvate i Neretvane — koji su tek nakon 1050. godine i vladavine kralja Zvonimira potpunije integrirani u Hrvatsko Kraljevstvo — 18. rujan 887. ostao je zapisan kao ključni trenutak pomorskog prkosa i vojne pobjede na istočnoj obali Jadrana.
Upravo zato, Hrvatska ratna mornarica danas slavi 18. rujna u spomen na dan kada je mala, ali izuzetno spretna domaća flota do nogu potukla moćnu mletačku silu i uspostavila potpunu kontrolu nad hrvatskim morem.
Jurica Gašpar
