Europa više ne smije zatvarati oči pred činjenicom da u dvjema najvažnijim državama Europske unije, Njemačkoj i Francuskoj, krajnja desnica samo što nije došla na vlast. Nije to, naravno, slučajno, a ni za jednu zemlju nije dobro da ekstremi, bilo lijevi ili desni, pobjeđuju. A upravo su oni koji su se trebali pobrinuti da Europa ostane pošteđena ekstrema doveli do toga da oni dobiju krila.
European Journal of Political Research analizirao je 520.408 tekstova u šest njemačkih novina koji su objavljeni posljednjih dvadeset godina i zaključili da se krajnja desnica od kraja 90-ih pomicala s rubnih pitanja na teme poput integracije i migracija. Polako se izborila za prostor u kojem su se njezini stavovi čuli, uvažavali i hvalili. Istodobno, glavne su stranke sve više mijenjale svoju komunikaciju kako bi odgovorile na to, potičući širenje tih ideja i signalizirajući biračima da su takve ideje i stavovi legitimni. Tako je ekstremna desnica određivala “dnevni red”. Teresa Völker, politička sociologinja u Berlinskom centru za društvene znanosti, kaže da je taj proces imao ključne implikacije za demokraciju.
“Tradicionalne stranke desnice i ljevice davale su preveliku važnost ekstremnim strankama, a i dalje to čine.” Analitičari tvrde da to nije slučaj samo u Njemačkoj, slični su trendovi bili vidljivi i u francuskim i britanskim medijima. “Krajnja desnica nešto kaže i svi počnu o tome govoriti. I svi su šokirani time, ali to puni naslovnice. Čak i ako se tome protivite, vi to ponavljate”, kaže Daniel Saldivia Gonzatti, politički sociolog u Berlinskom centru za društvene znanosti.
Razočarani politikom
Ukratko, neučinkovitost glavnih političkih stranaka u Europi, slabo vodstvo Europske unije i pogrešne procjene medija dovele su do porasta ekstremizma u europskoj politici. Tako i političari, malo-pomalo, prihvaćaju jezik ekstremne desnice i ljevice, posebno kada je riječ o imigraciji, što je prije desetak godina bilo nezamislivo. Tako su i male europske stranke prihvatile te trendove, a analitičari to uspoređuju s plesom: “Ako je dirigent krajnji desničar, a vi reagirate na njega, ne možete odlučiti koja bi se glazba trebala svirati.”
Fenomen je i to što se sve više mladih okreće krajnjoj desnici, jer su razočarani politikom u europskim demokratskim državama. Na izborima za Europski parlament 2024. broj mlađih od 24 godine, i muškaraca i žena, koji su glasali za AfD u Njemačkoj porastao je 16 posto. Istodobno, zabilježen je rast opće anksioznosti među mladima, prema nedavnoj studiji Njemačkog instituta za generacijska istraživanja. Na uzorku od 1000 Nijemaca u dobi od 16 do 25 godina razina anksioznosti bila je najviša među ispitanicima koji se svrstavaju u krajnje desničarske skupine, dok je najniža bila među ljudima koji se svrstavaju u sredinu političkog spektra.
BBC je u analizi ustvrdio da su žene sklonije brizi za svoja prava i prava manjinskih skupina, dok su muškarci zabrinutiji zbog konzervativnih vrijednosti koje se manje temelje na pravima. “Šezdeset posto muškaraca mlađih od 30 godina razmotrilo bi glasanje za krajnju desnicu u zemljama EU-a, a to je puno više od udjela među ženama”, kaže profesor Abou-Chadi. I ponovno su u igri mediji i društvene mreže. Platforme poput TikToka omogućuju političkim skupinama da zaobiđu mainstream, tradicionalne medije, koje krajnja desnica smatra neprijateljskima.
Korjenite promjene
“Jasno je da AfD dominira TikTokom u usporedbi s drugim njemačkim strankama”, kaže Mauritius Dorn iz Instituta za strateški dijalog. Druge su stranke prekasno “otkrile” društvene mreže, pa se preko TikToka širila propaganda protiv imigranata, podrška majkama koje ne rade i ostaju kod kuće i pozivi za aktiviranje vojne službe – sve teme koje su gurale stranke ekstremne desnice. Ali to nije bilo sve, na dnevni red je došao i Drugi svjetski rat te rehabilitacija fašizma i nacizma. “Čujemo da je Drugi svjetski rat zapravo bio dobra stvar i da je postojao razlog što su ljudi tada umirali – i da je to dobro. Hitlera opisuju kao dobrog čovjeka”, govori srednjoškolska profesorica Diana Schwitalla, koja predaje povijest i društvene predmete već osam godina. Kaže kako se morala suočiti sa slučajem poricanja holokausta u učionici i da je čula i druge uznemirujuće primjedbe.
AfD, čija su glavna pitanja sigurnost, granice i migrantski kriminal, sada čak prihvaća koncept “remigracije”, popularan izraz na europskoj krajnjoj desnici koji se općenito shvaća kao masovna deportacija imigranata, navodi BBC. “Razgovarajući s ljudima u Njemačkoj, jasno je da se podrška AfD-u ne može protumačiti samo kao nekakav oblik protestnog glasa, čak i ako postoji frustracija zbog stranaka koje su tradicionalno vladale Njemačkom. Mladi se iskreno nadaju i vjeruju da bi AfD mogao postaviti Njemačku na put radikalnih promjena. Zato brojni analitičari, kao profesor Abou-Chadi, vjeruju da bi u dogledno vrijeme moglo doći do još dubljih promjena.
“Čim vodeće stranke počnu odustajati od ‘zaštitnog zida’ ili sanitarnog kordona, krajnja desnica počet će kanibalizirati desnicu. Vrlo je vjerojatno da će u mnogim europskim zemljama, ili čak u većini njih, krajnje desne stranke biti glavne stranke desnice – ili to već jesu.”
Teška vremena
Europske tradicionalne političke stranke već su dugo promatrači, a ne kreatori politika u svojim zemljama. Ovog brutalnog ljeta to se najjasnije vidjelo, ratovi, požari i imigranti potvrdili su da se sve odvija izvan europskog utjecaja. A posljedice izravno utječu na život Europljana. Pitanja na koja europska umjerena desnica i ljevica ne mogu naći odgovor, za razliku od krajnje desnice i krajnje ljevice koje pružaju populističke odgovore, zaista su brojna, od toga koji će još rat Donald Trump pokrenuti, hoće li cijene energenata otići u nebo, hoće li globalno zatopljenje ostaviti još bolnije posljedice i hoće li doći do novih desanta na Europu kao što je bio nedavni upad Marokanaca. Sve su to dileme koje su podijelile europska društva i potaknule krajnju desnicu.
“Već je ovo ljeto bilo brutalno za Europu: dva rata, rekordne vrućine, rastuća inflacija i duboka tjeskoba vezana uz hranu, energiju i sigurnost. Uzastopne krize potiču pozive na zajedničko djelovanje, hitne sastanke putem Zooma između različitih skupina, između predsjednika i premijera te političko pregovaranje u parlamentima od Poljske do Ujedinjenog Kraljevstva”, kaže Michael D. Shaer, specijalist za Europu i europska pitanja.
“Iranski rat – sukob koji glavnina Europe nikada nije željela – poremetio je život u cijeloj regiji, povećavajući cijene benzina, namirnica i putovanja. Europski čelnici obećali su pomoći u osiguravanju prolaza nafte kroz Hormuški tjesnac nakon završetka borbi. Ipak, čini se da im je o sljedećoj fazi rata suđeno čuti s Trumpovih profila na društvenim mrežama. Europa nije uspjela riješiti rat u Ukrajini nakon više od četiri godine krvoprolića. Njezina postignuća u smanjenju emisija u borbi protiv klimatskih promjena zasjenjena su postupcima Sjedinjenih Država i Kine. Budućnost umjetne inteligencije uglavnom se oblikuje negdje drugdje. Desničarski je populizam u porastu, potaknut migracijama, nejednakošću i dezinformacijama”, kaže Shaer.
Drukčiji pristup
“Bez obzira na to kako gledate, kako mjerite, ovo je teško i uznemirujuće vrijeme za Europu”, rekao je američki diplomat Richard Haass, koji je dva desetljeća bio predsjednik Vijeća za vanjske odnose. Tvrdi da je Europa dijelom žrtva okolnosti, ali i da je odgovorna za nedostatak autoriteta nad vlastitom sudbinom. “Nije stvar samo u tome da su Europljani premalo potrošili nego su se i nedovoljno organizirali kada je riječ o njihovoj sigurnosti. U biti, oni su samo promatrači, uz nekoliko iznimaka, u konkurenciji umjetne inteligencije. To nije nešto što su Europi učinile Sjedinjene Države ili Kina. To je nešto što je Europa učinila samoj sebi.”
A španjolska imigrantska kriza podsjetila je na događaj iz 2015., kada je više od milijun ljudi, uglavnom s Bliskog istoka, preplavilo južnu Europu, što je povećalo protivljenje imigraciji diljem Europe i ohrabrilo krajnju desnicu. Sada je krajnja desnica mnogo energičnije reagirala, jer te je 2015. ipak bila marginalna, a danas određuje ton, i ne samo migrantske krize. Promijenili su se i istupi europskih centrističkih političara, koji su djelomično usvojili retoriku tvrde desnice kad je riječ o migracijama. “Ako centristički vođe ostave dojam da su u ovim pitanjima pasivni, potpuno će izgubiti narativ”, kaže François Gemenne, stručnjak za migracijsku i klimatsku problematiku na poslovnoj školi HEC Paris. “Zato se osjećaju obveznima pokazati se vrlo strogima u pitanjima poput granične kontrole.”
Tako su umjereni političari slijedili stavove tvrde desnice i obećali da će ojačati vlastite granice. Njemački kancelar Friedrich Merz zahtijevao je da Maroko “odmah primi natrag ilegalne migrante”. To je bilo daleko od Angele Merkel, bivše njemačke kancelarke, čvrste političarke desnog centra.
Propali planovi
“Diljem Europe krajnje desne stranke i dalje cvjetaju, iako je migrantima postalo teže doći do kontinenta bilo kojom rutom. Statistika neto migracija (broj ljudi koji dolaze minus broj onih koji odlaze) pala je 2025. u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Španjolskoj u odnosu na prethodnu godinu, prema Eurostatu, statističkoj službi Europske komisije. Blago je porasla u Francuskoj i Italiji”, izvještavaju svjetski mediji.
Dvije godine nakon izbora za Europski parlament glavni se trendovi nastavljaju. Stranke centra gube tlo pod nogama, a krajnja desnica jača. Bilo je više planova kako je zaustaviti, ali svi su propali. Zato postoje predviđanja da sljedeća većina u Europskom parlamentu neće biti centristička koalicija. Tri stranke – desnocentristička Europska pučka stranka (EPP), centristička Obnova Europe (RE) i lijevocentristički Socijalisti i demokrati (S&D) – koje su formirale parlamentarnu većinu, prvi je put možda neće uspjeti osigurati. Izbori za Europski parlament 2024. već su pokazali da desni centar više ne vlada suvereno u europskim institucijama.
Analize ukazuju da bi na sljedećim izborima Europska pučka stranka mogla ostati bez još petnaest zastupnika. Predviđa se da će krajnje lijeva skupina Ljevica osvojiti također manje mjesta, dok bi grupacije Europa suverenih nacija i Domoljubi za Europu, u kojima su krajnje desne stranke – Alternativa za Njemačku, španjolski Vox, austrijska Slobodarska stranka i francuski Nacionalni skup Marine Le Pen – mogle dobiti mnogo više mjesta. Grupacija Europski konzervativci i reformisti (ECR), u kojoj dominira stranka Braća Italije Giorgie Meloni, trebali bi ostati uglavnom stabilni, s tri dodatna zastupnika u Europskom parlamentu. S druge strane, ideja europskog ujedinjenja, protiv kojeg krajnji desničari često negoduju, još ima jaku potporu Europljana.
Rast popularnosti
“Nacionalistički pokreti ne pobjeđuju na političkim platformama, nego na identitetu. Nude priču, onu koja je emocionalno čitljiva, kulturno ukorijenjena i često isključiva u tome tko se smatra pravim Europljaninom, pravim Nijemcem, pravim Francuzom. Nasuprot tome, EU nudi putovnicu, tržište, valutu i skup prava. Sve je to vrijedno, ali nije priča, a kamoli uvjerljiva”, naglašavaju u Bruxellesu pobornici europskog ujedinjenja. “Tijekom posljednjih desetljeća EU je zanemarivao kulturu, pretpostavljajući da će se kulturna pripadnost pojaviti kao prirodni nusprodukt političke i ekonomske integracije. To se nije dogodilo, a nedostatak istinske kulturne strategije za izgradnju te pripadnosti ostavio je narativni vakuum koji je krajnja desnica postupno proširivala kako bi ga popunila”, piše The Guardian.
Dosad su objavljeni brojni stručni radovi u kojima autori analiziraju što je sve bilo presudno u usponu krajnje desnice. “Iako postoje brojni ekonomski, društveni, kulturni i politički uzroci za sadašnji porast radikalne desnice u raznim europskim zemljama, teško je reći koji je najvažniji. Svakako, ekonomska kriza iz 2008. i posljedična usko usmjerena težnja EU-a i nacionalnih vlasti za neoliberalnom kontrolom deficita i mjerama štednje jedan su od ključnih čimbenika”, smatra Cesáreo Rodríguez-Aguilera, profesor političkih znanosti Sveučilišta u Barceloni. “Takve ekonomske politike povećavaju jaz između privilegirane elite i glavnog dijela stanovništva te tako krajnjoj desnici nude priliku da iskoristi nezadovoljstvo onih koji su ostali iza. Situaciju pogoršavaju društvene promjene koje su smanjile bivšu industrijsku radničku klasu, koja je tradicionalno podržavala klasične lijeve stranke. Kulturne promjene i, posebno, kriza velikih ideologija – osobito na ljevici, s njezinim transformacijskim težnjama – dovele su do širenja individualističkih, razdornih i ciničnih pogleda na stvarnost u cijelom društvu”, kaže Rodríguez-Aguilera.
Jačanje eurofobije
Španjolski profesor govori i o krizi demokracije, odnosno nesposobnosti konvencionalne demokratske politike da nađe odgovore na izazove. Stara politička klasa masovno se otpisuje, bez obzira na to je li na vlasti konvencionalna ljevica ili konvencionalna desnica, zbog svog stranačkog kronizma i nesposobnosti rješavanja društvenih problema.
Istodobno, krajnja desnica više ne potiče puki euroskepticizam, već potpunu eurofobiju, tvrdeći da su globalizacija i europeizacija dvije strane iste medalje, odnosno manevri moćnih elita za denacionalizaciju europskih naroda. S te točke gledišta EU se prikazuje kao svojevrsni moderni Sovjetski Savez, tlačitelj nacija. “Za krajnju desnicu demokracija kakvu poznajemo prazna je ljuska, a trenutačna ekonomska politika plan je za promicanje globalizacijske agende. Njezina su rješenja stoga prilično jednostavna: u gospodarstvu protekcionizam, u socijalnoj skrbi šovinizam, u politici tvrda linija i izravno sudjelovanje, na društvenoj razini antiimigrantski diskurs temeljen na strahu i mržnji, a na kulturnoj razini naglasak na tradicionalne obiteljske i vjerske vrijednosti”, kaže Cesáreo Rodríguez-Aguilera.
Europska radikalna desnica može se podijeliti u dvije glavne, iako sve nerazlučivije, kategorije: stare stranke neofašističkog podrijetla i novije populističke. U svakom slučaju, sve se temelje na snažnom vodstvu, hijerarhijskim organizacijama i radikaliziranim aktivistima u svojim redovima.
Politički analitičari imaju i svoj “recept” kako zakočiti krajnju desnicu, a mnogi predlažu udvostručenje suradnje umjerene desnice i lijevog centra. To bi uključivalo preispitivanje migracijske politike, obranu socijalne države i jačanje svega na planu pluralističke demokracije. Takav bi program, nesumnjivo, bilo teško postići, zaključuju analitičari, ali naglašavaju da bi mogao značajno doprinijeti zaustavljanju naizgled nezaustavljive plime reakcionarnih populizama koji sada preplavljuju Europu.
Čak je i španjolski premijer popustio ekstremnoj retorici
Iako Europa nema utjecaj na mnoge događaje, svako nesnalaženje koriste krajnji desničari da bi dokazali da su sadašnji političari nesposobni i da ne mogu rješavati probleme. Kad su migranti iz Maroka došli do Španjolske, čak je i Pedro Sánchez, ljevičarski premijer, poznat po gostoljubivom pristupu nekim migrantima, zauzeo stroži stav prema ljudima koji pokušavaju ilegalno prijeći španjolsku granicu s Marokom. “Incident je otkrio napetosti unutar Europske unije koje su se produbile posljednjih godina, jer su krajnje desne stranke, uključujući Alternativu za Njemačku i francuski Nacionalni skup, iskoristile strah od migranata za poticanje svojih političkih pristaša. Mnoge zemlje EU-a napale su Španjolsku čim su migranti stigli u Ceutu, a neke su pozvale na njezinu suspenziju iz šengenske zone. Sánchez je odgovorio nazivajući te nacije ‘sebičnima’”, kaže analitičar Michael D. Shear.
Zabranama se zapravo ništa ne može postići
Sve se češće spominje i zabrana krajnje desnih stranaka, pa tako i Alternative za Njemačku. Podsjeća se na nacističku prošlost Njemačke i na grozne posljedice za cijeli svijet. Neki tvrde da je bolje sada zabraniti stranku koja pokušava rehabilitirati nacizam. Vrlo je glasna demokratska Njemačka, zabrinuta za budućnost. “Dužnost je braniti se od svake opasnosti koja prijeti postojanju temeljnog sustava slobode i demokracije”, rekao je nedavno čelnik Njemačkog policijskog sindikata Sven Hüber. Pitanje zabrane postavljaju i socijaldemokrati, a pridružuju se i njemački akademici.
Ali zasad ništa od toga. Jedino je izvjesno da AfD juriša na osvajanje vlasti na idućim parlamentarnim izborima.
