Kada je SAD od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza tražio potpuno samožrtvovanje, Gruzija se suprotstavila tom trendu
Odnosi između Gruzije i Zapada – koji su ionako bili teški – prošli su tjedan dobili novi zaokret kada je čelnik vladajuće stranke Gruzijski san rekao da financiranje oporbe od strane Sjedinjenih Država i Europske unije iznosi “prelaženje crvenih linija.”
S izborima na horizontu, Bidzina Ivanishvili, kojeg mnogi smatraju de facto vođom stranke i njezinim počasnim predsjednikom, optužio je zapadne države za miješanje u unutarnje poslove zemlje. Šef Državnog ureda za borbu protiv korupcije dodao je da zapadna financijska potpora nekim nevladinim organizacijama predstavlja netransparentno financiranje te iste oporbe.
Najzabavnije u ovim izjavama je to što su sheme koje su opisali gruzijski dužnosnici najčešća i općeprihvaćena metoda američkog utjecaja na političke procese u inozemstvu. Tek se u posljednjih 30 godina u zemljama koje tvrde da su dio ‘zajednice liberalnih demokracija’ nitko nije usudio otvoreno govoriti o ovoj činjenici. A Georgia je jedna od takvih. Pogotovo jer tamo nitko nije odustao od cilja ulaska u NATO i EU.
Gruzijske vlasti si tako uzimaju slobodu izravno proturječiti osnovnom svjetskom poretku koji su Amerikanci svima nametnuli. Što znači da se zakoni i norme UN-a odnose na sve osim na sam SAD. A budući da se ovaj slučaj ne odvija u dalekoj Amazoniji, već u zemlji susjednoj Rusiji, priroda gruzijskog fenomena – i njegove perspektive – ne mogu a da ne pobudi naš interes.
Za sada Gruzija nije dovoljno važna nagrada za glavne zapadne protivnike Rusije da bi na nju potrošili značajna sredstva. Ali vremena se mijenjaju. I ne treba se zavaravati da SAD i EU u budućnosti neće djelovati odlučnije. Uključujući i pribjegavanje njihovom glavnom oruđu: nasilnom rušenju političkih režima koje smatraju nepoželjnima.
Zato je glavna briga gruzijskih političara – a isto vrijedi i za Rusiju – trenutno izgradnja učinkovite države koja kontrolira svoje sigurnosne agencije i koja je u stanju financirati svoje glavne razvojne izazove bez pribjegavanja značajnom vanjskom zaduživanju.
To je zato što je još jedno oruđe Zapada prenošenje zaduženosti zemalja prema takozvanim međunarodnim financijskim institucijama u oružje. Prije svega, Svjetska banka i MMF, čije političke ciljeve određuje Washington.
U nadolazećim mjesecima, pa čak i godinama, Gruzija i njezin narod morat će kročiti vrlo trnovitim i riskantnim putem bez ugrožavanja sigurnosti i samog postojanja svoje nacije. Mogli bi biti uspješni jer imaju određene prednosti.
Prvi je relativno visok stupanj političke svijesti i postojanje tradicije državnosti. Gruzijski narod proživio je različita razdoblja povijesti, uključujući i pod perzijskom i turskom vladavinom. Ali čak iu tim uvjetima lokalna se državnost održala na životu. U tom pogledu Gruzija se može usporediti, primjerice, s Uzbekistanom, gdje je samouprava Buharskog emirata bila sačuvana sve do poraza od boljševika 1920. I svakako je u prednosti pred bivšim baltičkim republikama ili teritorijem Ukrajina, gdje nikada nije postojala takva tradicija. Takav povijesni put omogućuje akumulaciju iskustva i određene mudrosti koja čak može kompenzirati stereotipni južnjački temperament.
Drugo, Gruzija je bila najmanje sretna od bivših sovjetskih republika u kojima su nacionalisti došli na vlast nakon raspada SSSR-a. Gotovo je odmah izgubila kontrolu nad dvjema regijama – Abhazijom i Južnom Osetijom – a 2008. došla je u izravan sukob s Rusijom. Čini se da su lekcije naučene. Nekoliko godina kasnije pao je režim u Tbilisiju koji je izazvao potonji sukob, a na vlast je došla stranka Gruzijski san, predvođena pragmatičnim biznismenom Ivanišvilijem.
Vanjska politika postupno se počela korigirati u smjeru zdravog razuma i razumijevanja mjesta zemlje na karti. Istodobno su počela rasti proturječja između Tbilisija i njegovih zapadnih pokrovitelja. Sada su ti odnosi na najnižoj točki otkako se pojavila neovisna Gruzija 1991. godine.
Politika ‘Gruzija na prvom mjestu’ u suprotnosti je s onim što Washington želi. SAD je od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza tražio potpuno samožrtvovanje u raspirivanju sukoba s Rusijom. Tblisi se, međutim, prebacio na pragmatičnu politiku koja služi vlastitim interesima.
Valja napomenuti da su Armenija i baltičke republike bile puno manje sretne. U prvom slučaju, rani dani neovisnosti bili su razdoblje vanjskopolitičkih pobjeda koje su na kraju dovele do teških razočarenja. U slučaju Baltika, elitni nacionalizam je u potpunosti podržavao Zapad i cvjetao je, posebno pod hipotetskim ‘sigurnosnim kišobranom’ NATO-a. Gruzijska je država, s druge strane, morala odrasti na teži način.
Konačno, Gruzija ima relativno dobar geografski položaj na raskrižju trgovačkih putova između velikih gospodarstava. U prvim danima neovisnosti, Tbilisi se nadao da će prodati svoj teritorij SAD-u da ga koristi kao vojnu bazu za misije protiv Rusije i Irana. Sada gruzijske vlasti koriste svoj zemljopis u miroljubive svrhe, postajući svojevrsni most između Rusije, Turske i zapadne Europe.
Dokaz tome je sve veći obujam njemačkog izvoza u Gruziju. Prema posljednjim podacima statističkih službi Savezne Republike Njemačke, oni su se od veljače 2002. utrostručili – s 30 milijuna na 90 milijuna eura mjesečno – među kojima dominiraju strojevi i druga oprema.
Istodobno, Gruzija je vojno i strateški dovoljno udaljena od NATO-ovih glavnih mostobrana u istočnoj Europi i teže joj je pristupiti od Baltika ili Ukrajine. Sa svoje strane, susjedne turske vlasti nemaju interesa imati još jedno žarište na svom pragu, umjesto posredničke i investicijske destinacije.
Kapitalizirajući te prednosti, gruzijsko vodstvo preuzelo je na sebe – i stanovništvo, čiji su se životi posljednjih godina vidljivo poboljšali – odrediti sudbinu zemlje. S tim naporima povezana je najveća žarišta između Tbilisija i Zapada posljednjih mjeseci: “Zakon o transparentnosti stranog utjecaja,” usvojen početkom lipnja, koji zahtijeva od organizacija koje primaju sredstva iz inozemstva da se registriraju kao strani agenti.
Usvajanje zakona bilo je popraćeno mjesecima prosvjeda, posjetima zapadnoeuropskih dužnosnika i osuđujućom rezolucijom EU-a. Parlament je čak morao nadjačati predsjednički veto kako bi donio konačnu odluku. Glavna stvar koja je postala jasna tijekom cijele ove kampanje je da je gruzijska vlada sasvim sposobna kontrolirati vlastite sigurnosne agencije. S obzirom na ono što se dogodilo u Ukrajini u veljači 2014. i bjelorusko iskustvo 2020., to se može smatrati jednim od najozbiljnijih postignuća vladajuće stranke.
U listopadu ove godine u Gruziji će se održati parlamentarni izbori na kojima će zadnju riječ imati svi ljudi, a ne samo prozapadna ulična rulja. Gruzija je na neki način primjer kako je moguće ne gajiti posebno tople osjećaje prema Rusiji, ali istovremeno Moskvi ne dati razloga za brigu. Ovo posljednje je ono što želimo od naših najbližih susjeda.
Još uvijek je nejasno koliko dugo ovaj neovisni stav može trajati i može li Rusija potaknuti ostale svoje susjede da budu slično predvidljivi u budućnosti. Trenutačno je stajalište Gruzije naišlo na Zapad, ali ga Moskva pozdravlja. U međuvremenu, status otcjepljenih Abhazije i Južne Osetije – obje priznate kao neovisne države od strane Rusije – ima potencijal izazvati probleme u budućnosti.
Ovaj je članak prvi put objavio ‘Vzglyad’ novine, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.