Poslije utakmice Istre 1961 i Rudeša sreli smo Antu Vučemilovića, nekadašnjeg suca, a sada kontrolora. Izrekao je rečenicu koju vrijedi zabilježiti, a to je da se sucima u HR nastoji usaditi razumijevanje igre. Nismo sigurni koliko je to moguće, jer razumijevanje igre zahtijeva da se netko njome aktivno bavio, neovisno o dometu, te kroz duže vrijeme stekne (sa)znanja o njezinu funkcioniranju. Uključujući naravno ponašanje igrača, što je za suca ključno.
Ante Vučemilović je bio kontrolor i u prvom kolu u Puli, sa Lokomotivom, koja je završila 2:3, nakon što je sudački one man show Bertrand Layec zaključio da je sudac Patrik Pavlešić nepravilno poništio sjajan pogodak Škafar-Žužića. Pavlešić očito nije imao posljedice krive odluke, a niti VAR Zebec, ali to je za ovu priču manje važno. Ključno je da je Pavlešić priznao pogodak, a onda ga je VAR pozvao da pogleda suspektnu poziciju Frederiksena. Pavlešić (28) je očito prihvatio stav starijeg suca Zebeca (43) i pogriješio.
Uklapa se to u trend HNL-a gdje suci koje pozove VAR prihvaćaju “preporuku” iz monitoring sobe i tako se prepuštaju odlukama drugih, iako bi oni morali biti presudni u odlučivanju. Je li to slabost sudaca, pogotovo ovih mlađih? Kako će oni izgraditi osobnost i sudački autoritet ako se lakonski štite time što se odriču odgovornosti? Je li u HNL-u utjecajniji onaj sudac koji sjedi iza monitora i nema uvid u dinamiku akcije na terenu? Je li zapravo onaj (pogotovo mlađi) sudac na travnjaku samo izvršitelj nečijih odluka? Kako će razviti razumijevanje, taman da može, ako ne preuzima odgovornost odluke?
Uvođenje VAR-a prije šest godina dočekano je u Hrvatskoj kao važno rješenje za stalno sumnjičenje sudačkih odluka. Posljedice te sumnje imaju jednaku razornu moć za kredibilitet natjecanja kao što bi imale da su se dokazale točnim. U startu je VAR zbilja donio taj pomak, ali je uskoro teret sumnji doživio novu eru.
Sudački šefovi, koji god bili, VAR su nametnuli, ili dopustili, kao dokaz svemu i svačemu, pa su kršenja FIFA protokola upotrebe VAR-a prerasla u standard. Ionako priličnu konfuziju u primjeni Pravila igre (PNI) sudaca na terenu, VAR je dodatno zakomplicirao selektivnim oglašavanjem, tumačeći jednu te istu situaciju na različite načine. Pri tom su pomalo komične bile epizode crta zaleđa, nekad ravne, nekad vijugave, kose, čudne i sumnjive. Zastarjela tehnologija, zbog manjka ulaganja, to je bilo objašnjenje za sve te epizode, uključujući nerijetko “iskakanje osigurača” za famozni natpis “VAR je izvan funkcije”…
Sve što čovjek interpretira uvijek je podložno preispitivanju, pa tako treba gledati i na VAR. Uveden je ne zato da bi otklonio egzaktno svaku grešku u odlučivanju, jer to je nemoguće, nego je trebao biti alat koji će olakšati odluku sucu u izvanrednim situacijama. No, VAR je u više liga donio priličnu zbrku upravo zato jer su voditelji dopustili da se koristi i u banalnim situacijama, a to nije predviđeno protokolom. Otišlo se tako u krajnost i zato se sada i kroz IFAB-FIFA nastoje revidirati protokol i praktično korištenje VAR-a, odnosno uvesti više reda. Zajednički okvir toj reviziji jest da se odluka vraća u domenu su(da)ca na terenu…
Italija je među prvima uvela VAR, i to još 2017. godine. Kroz osam godina dogodilo im se ono što se sada jasno prepoznaje u nas. VAR je preuzeo glavnu ulogu, suci na terenu su u strahu da ne pogriješe ili se zamjere, prihvaćali a priori “preporuku” iz sobe.
Nakon čistke u sudačkoj organizaciji, glavni šef sudaca postao je nedavno umirovljeni sudački protagonist, Daniele Orsato. Uz podršku sunarodnjaka Roberta Rosettija, šefa sudaca UEFA, naložio je arbitrima Serie A, B i dalje, da VAR koriste samo u preciziranim situacijama, te da preuzmu punu odgovornost za sve odluke na terenu. VAR sucima je naloženo da se ne “miješaju” tamo gdje im nije mjesto, odnosno da se jave sucu na terenu isključivo u “izvanrednim situacijama”.
Početak sezone pokazao je senzacionalne efekte. Prvi jedanaesterac, uz primjenu i VAR-a, dosuđen je nakon 32 utakmice. U tom rasponu ukupno su dosuđena samo dva kaznena udarca. U tri kola pokazan je samo jedan (!) crveni karton. Analize su potvrdile da se efektivno igra više, prosjek golova je tri, bez ijednog rezultat 0:0.
Dakako da su tome pomogla nova pravila o ograničenju vremena za ispucavanje vratara, auta, zamjene i minuta izvan terena zbog ozljede. No, vjerodostojan je stav da su suci napokon dopustili tečniju igru, ne sjeckaju je zbog svakog duela, nema dugih provjera na VAR-u…
U 34 utakmica HNL-a suci su pokazali devet crvenih kartona, 127 žutih i dosudili deset jedanaesteraca. Pri tom je ostala dužina “vječnosti” za provjeru VAR-a, kao što suci i u najbanalnijim situacijama, kad nema očitog razloga, stalno čekaju preporuke iz VAR sobe s prstima na slušalici.
Hrvatski suci na terenu, poprilično pomlađeni, ne svi ali većina, navikavaju se da im bivši terenski suci (stariji) drže uzde glavnih odluka u VAR sobi. Tako nikad neće postati autoritativni suci, oni čije greške igrači, treneri i publika ne doživljavaju dramatično, nego prihvaćaju kao normalno. Da bi HNL igra bila tečnija naši suci bi, točno, trebali imati razumijevanja igre i njezinih dinamika. Teško će napredovati po tom pitanju, ako i na osnovnom dijelu svog poslanja, interpretaciji događanja na terenu, nemaju svoje “ja”…
