Ako u Hrvatskoj nikada nitko nije ozbiljno razvio plan gospodarenja otpadom i sustav zbrinjavanja otpadnih voda, ako se desetljećima nije dovoljno ulagalo u pročistače, kanalizaciju, reciklažu i spalionice, a istodobno se gradilo i milijune turista pozivalo na Jadran — čemu se danas čudimo?
Godinama su milijuni ljudi ispuštali fekalije u more. Restorani su bacali ulje u prirodu, a plastiku smo ostavljali posvuda. Otpad iz šarenih kanti često je završavao na istome mjestu. Od ozbiljne reciklaže i sustavnog razvrstavanja uglavnom nije bilo ništa.
Jedino je na Krku taj sustav donekle funkcionirao. Za to su velikim dijelom zaslužni Vjeran Piršić i ljudi koji su ga bili sposobni saslušati, razumjeti i provesti ono što je godinama govorio.
Zato se postavlja jednostavno pitanje: odakle sada odjednom tolika zabrinutost zbog smeća?
Od inače lijepe i skladne zemlje napravili smo smeće gotovo u svim segmentima. Ne znamo parkirati automobil. Ne razumijemo pojam javnog dobra. Ne održavamo šume. Crkve zaključavamo kako netko ne bi ukrao oltar, a istodobno tvrdimo da živimo od turizma.
Kakva zamazana, šarena laž.
Svakako, ponegdje je bilo ponešto blijedih pokušaja, ali Hrvatska je godinama mentalno zapuštena i poražavajuće neobrazovana — kao da živimo u nečijoj tuđoj državi koja nam je mrska i za koju nas nije briga.
Nismo sačuvali ni ono što je već postojalo. Nevjerojatno je koliko je zapuštenih zgrada, kompleksa, hotela i odmarališta u vlasništvu države i pojedinih ministarstava prepušteno propadanju. Danas ti prostori služe kao utočišta štakorima, zmijama i škorpionima. Tu i tamo tim se društvenim dobrom posluže i oni najglasniji „branitelji”, uredno odjeveni u jasno obilježene majice, kao da je država njihov privatni plijen.
Brodogradnju smo ugušili, a sada po svijetu kupujemo tuđe smeće, uglavnom zbog nečijih privatnih interesa. Otpad je svugdje u svijetu potencijalno velik i unosan posao. Spalionice proizvode energiju, a Hrvatska energije nema dovoljno pa je redovito uvozi. O tome se ne govori previše jer je i uvoz energije za nekoga vrlo dobar posao.
I tako…
Vjerovao sam u zdravu državu i u narod koji je dao sve, pa i samoga sebe za slobodu. Narod koji je krvario i izborio se za ovu zemlju.
Danas više ne vjerujem. Još mi je teže povjerovati da taj isti narod ne vidi kako ga se sustavno razgrađuje i uništava.
Hrvatska se ubija podlo, gospodo, dok se mi i dalje svađamo oko toga tko je ustaša, a tko partizan. Dopustili smo da nas obezglave botovi, planski financirani manipulatori i prevarantski algoritmi.
Dok mi ratujemo s prošlošću, oni nam odnose budućnost.”
Tomislav Lovro Pavleka
“Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala Morski HR.
