Veliko čuđenje, gotovo nevjericu pa i otvorene kritike izazvala je nedavna izjava predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, kada je u svom govoru o stanju Unije 2026. godine između ostalog rekla i kako želi vidjeti Kanadu kao pridruženu članicu EU-a.
Kritike navedene izjave u osnovi su se kretale unutar dva ključna elementa:
Prvo, model „pridruženog članstva“ ne postoji u temeljnim dokumentima o ustroju EU-a; i drugo, UvdL se o svojoj želji prethodno s nikim nije konzultirala – prije svega sa zemljama članicama Unije.
U kontekstu navedene vijesti zanimljiv tekst donosi medij POLITICO.
Metsola želi još država
U tekstu se navodi kako je predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola, zastupnica iz reda malteške desničarske stranke, prihvatila ideju Ursule von der Leyen. Štoviše! Predložila je i da bi Australija i Novi Zeland – koji su, poput Malte i Kanade, zemlje Commonwealtha – također mogli biti kandidati za još uvijek nedefiniranu kategoriju pridruženog članstva u EU.
Iako potencijalno privlačna, ideja nije ni jednostavna ni dobro shvaćena izvan političkih krugova EU. Zasad je to samo politički slogan – piše Politico i konstatira kako je najbliži postojeći model tom prijedlogu Europski gospodarski prostor, u kojem sudjeluju Norveška, Island i mali Lihtenštajn – kao način pristupa jedinstvenom europskom tržištu i regulatornom prostoru.
Ovdje navedeni medij objašnjava zašto je tako teško približiti se članstvu u EU i koja bi prava i obveze proizašle iz bilo koje zemlje koja teži tako dubokim vezama:
Što bi značilo pridruženo članstvo u EU?
Prijedlog Ursule von der Leyen najbolje je shvatiti kao poziv na osmišljavanje novog aranžmana za dublje odnose između EU i njezinih pouzdanih partnera.
Nešto dublje od sporazuma o slobodnoj trgovini, manje politički zahtjevno od punopravnog članstva u EU i potencijalno dovoljno široko da obuhvati trgovinu, obranu, energetiku, umjetnu inteligenciju, istraživanje i obrazovanje.
To bi vjerojatno trajalo godinama rasprava – neke zemlje kandidatkinje za EU, poput Turske, pregovaraju desetljećima bez da su se približile članstvu.
Izraz „pridruženi član“ zvuči kao ustaljena prečka na ljestvici članstva Europske unije: Nije. To je politički koncept bez pravnog statusa, još uvijek.
No ideja je dobila političku popularnost tijekom posljednjeg desetljeća, dok je Britanija nastojala redefinirati svoj odnos s EU-om, na kraju glasajući za izlazak iz Unije, te dok su čelnici raspravljali o načinima približavanja Ukrajine EU-u nakon ruskih invazija 2014. i 2022. godine.
Cijene goriva u EU dosegle rekordne razine ali još nije stigao vrhunac: evo kad će
Što je Europski gospodarski prostor?
Najbliži postojeći model pridruženom članstvu je Europski gospodarski prostor. EGP povezuje 27 zemalja EU s tri članice Europskog udruženja slobodne trgovine: Islandom, Lihtenštajnom i Norveškom.
Njime se tim trima zemljama omogućuje pristup jedinstvenom tržištu EU-a, izgrađenom na slobodnom kretanju robe, usluga, kapitala i ljudi unutar granica bloka. Također obuhvaća područja poput tržišnog natjecanja, državnih subvencija, zaštite potrošača, propisa o zaštiti okoliša, prava društava, obrazovanja i istraživanja.
Po čemu se ovo razlikuje od trgovinskog sporazuma?
Srž članstva u EU je predanost zajedničkom regulatornom prostoru.
Ako EU usvoji novo pravilo za upravljanje digitalnim uslugama ili ograničavanje financijskog proizvoda, zemlja EGP-a tada bi trebala implementirati pravilo, ili njegovu verziju, u svoj vlastiti pravni sustav kako bi ostala usklađena s propisima EGP-a.
Postoji nekoliko različitih načina na koje se to može dogoditi. Propisi EU-a općenito se primjenjuju izravno, dok direktive postavljaju rezultat i ostavljaju nacionalnim vlastima veću diskreciju o tome kako ga postići.
Koliko bi to moglo trajati?
Nema presedana, pa je teško reći. Zemljama koje se pridružuju EU potrebno je u prosjeku devet godina da ispune zahtjeve. Turska je započela proces 1987. i ostvarila je mali napredak u dva desetljeća prije nego što je taj napor neformalno napušten.
Ujedinjenom Kraljevstvu trebalo je više od četiri godine da napusti uniju i formalizira svoj novi trgovinski aranžman.
Članicama EEA-e trebalo je oko četiri godine da svoju ideju od zamisli do realizacije.
Korist i gubitak
Korist je pristup 450 milijuna potrošača (ili gotovo 500 milijuna ako bi se Kanada pridružila sustavu); cijena je gubitak slobode regulacije prema nacionalnom ukusu.
Zemlje izvan EU u ovom sustavu su, u stvari, donositelji pravila, a ne oni koji ih kreiraju.
Nije riječ o potpunom isključenju. Dužnosnici iz Norveške, Islanda i Lihtenštajna mogu sudjelovati u stručnim skupinama EU-a i komentirati tijekom pripreme zakonodavstva. Ali ovo nije Eurosong: dužnosnici iz trećih zemalja nemaju formalni utjecaj niti pravo glasa u procesu odlučivanja.
Pridruživanje EGP-u također ne znači pridruživanje svakom dijelu EU-a – članice zadržavaju značajnu autonomiju. Aranžman isključuje carinsku uniju EU-a, zajedničku trgovinsku politiku, zajedničku poljoprivrednu i ribarsku politiku, većinu suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima, vanjsku i sigurnosnu politiku, oporezivanje i euro.
Moskva pretrpjela najmasovniji napad dronovima do sada. Ima mrtvih
Što bi Kanada i Australija mogle očekivati ako pridruženo članstvo napreduje?
Ottawi ili Canberri bi bio potreban ugovor prilagođen njihovoj geografiji, ekonomskoj strukturi i političkim prioritetima.
Taj bi ugovor mogao posuditi središnji dogovor EGP-a: pristup odabranim dijelovima jedinstvenog tržišta u zamjenu za usvajanje i provedbu zajedničkih pravila, prihvaćanje mehanizama nadzora i rješavanja sporova, financijski doprinos nekim zajedničkim programima i davanje jamstava EU-u o provedbi.
Mogao bi biti i uži. Popis prioritetnih interesa Marka Carneyja, u govoru pred Europskim parlamentom u četvrtak, predlaže sektorsko sudjelovanje na jedinstvenom tržištu EU, a ne veleprodaju. Na primjer: energetska politika, nabava obrambene opreme, umjetna inteligencija, svemir, digitalna trgovina i sustav razmjene u obrazovanju Erasmus+.
Koje putove naprijed ima EU za definiranje pridruženog članstva?
Ugovori EU-a već joj omogućuju sklapanje sporazuma o pridruživanju s trećim zemljama koji uključuju recipročna prava, zajedničko djelovanje i posebne postupke. Članak 217. Ugovora o funkcioniranju EU-a pruža pravnu osnovu za takvu vrstu prilagođenog odnosa.
Koji su potencijalni politički troškovi pridruženog članstva u EU?
Uz bilo kakvu domaću reakciju interesnih skupina ili birača koji sumnjaju u međunarodna tijela, opterećujuće propise i slobodnu trgovinu – uvijek postoji rizik političkih kazni koje nameću supersile oprezne prema trgovinskom i regulatornom dosegu EU.
Studija slučaja uživo je prijetnja američkog predsjednika Donalda Trumpa da će nametnuti nove trgovinske barijere EU i Kanadi ako se dvije zemlje približe. Trump je upozorio na ono što smatra „neprijateljskim činom“.
Podsjećamo kako je u svojoj posljednjoj redovitoj Tjednoj analizi glavnih globalnih geopolitičkih događaja, urednik i analitičar portala Geopolitika news Zoran Meter rekao kako ne isključuje da je „nedavna ponuda Ursule Von der Leyen Kanadi da postane prva „pridružena članica“ EU-a samo probni balon ili uvertira za tako nešto s Ukrajinom, jer potonje onda više ne bi bilo presedan oko kojeg bi se unutar Unije mogla lomiti koplja“.
U istoj je analizi i upozorio na otpore unutar EU-a prijamu Ukrajine u članstvo EU-a. nabrojivši na što se oni najviše odnose, kao i na zajedničke ali i individualne interese članica u protivljenju barem ubrzanom (ako ne i stalnom) članstvu Ukrajine u Uniji.
Analizu u cijelosti možete pročitati na poveznici ovdje ili ispod teksta.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ukrajina u fokusu; u Washingtonu raste strah od ruske pomoći Iranu
