Kad je u drugom dijelu utakmice u Lisabonu krenuo u prodor kroz suparničke zgusnute redove, a onda s piruetom okrenuo nekoliko igrača te izašao iz klinča, tada se moglo zaključiti i to ne samo simbolički – Mateo Kovačić je potpuno sazrio kao igrač i osoba!
U izvanrednoj mu partiji protiv jednog od najjačih eurosuparnika, taj je detalj odao koliko je Dinamov izdanak, koji je rastao u gigantima kao Inter, Real, Chelsea i sada Manchester City, pun samopouzdanja. Do ne tako davnih perioda činilo se da je manjak vjere u sebe, a odveć divljenja drugima, bio ključan problem što Mateo Kovačić nije iskoračio do top razina učinka. Ili što je djelovao nekako nedorečen u kontekstu visokih kriterija koji se odnose na takve, bogomdane talente. Nekima u Hrvatskoj, doduše, ide ideja da bi Kovačić bio dobar samo kad bi gradio igru od golmana, prodirao do suprotnog golmana, usput nanizao 5-6 igrača, a onda poentirao ili u najmanju ruku asistirao za pogodak. Vjerojatno bi i tada kazali “korektno, ali nije to to…”
Mateo Kovačić je bljesnuo na nogometnom nebu sa 16 godina u Dinamu. I sa 70-ak utakmica u HNL-u, nešto u Ligi prvaka, odmah je prodan u Inter. Brzina kojom se penjao u hijerarhiji nogometa, prešavši u Real nakon par sezona, pa onda u Chelsea, prije nego je završio kod Guardiole u Cityju, ključan je faktor destabilizacije Kovačićevih razvojnih procesa. Nisu mu dali da kako-tako normalno odrasta, da iskoračuje u zrelosti u sigurnosti domaćeg okružja, nego je odmah trebao biti “novi Modrić”, spas posrnulog Intera, zvijezda Reala…
Uz to, trebao je biti u redu nositelja Vatrenih, a da nije iskusio biti važan niti u U21 reprezentaciji. Sve to vrijeme Kovačiću nisu iskazivali koliko je dobar, nego mu se (ponajviše u Hrvatskoj) spočitavalo da nije onakav “kakav treba biti”. Očekivanja koja su ga sputavala i nerijetko demoralizirala posljedičnim neispunjavanjima. Bilo je tu pretjerivanja i zluradosti, ali u Chelseaju je Kovačić stekao sigurnost, a ne samo još nekoliko velikih trofeja. No, najviše je za njegov iskorak učinio Pep Guardiola, koji ga je doveo u City jer mu je objasnio da mu baš takav profil igrača velike kvalitete i treba. Sve što je govorio Katalonac, to se i događa. Kovačić je definitivno sazrio, u što najviše ide kontrola emocija, jačanje samopouzdanja i svladavanje prepreka na putu. Tehnički i taktički, ako je kvalitetno usmjeravan, Kovačić je jedan od najjačih veznjaka u Europi, a kao takav dostojan nasljednik Luke Modrića. Način na koji mu se “podčinio” u Lisabonu pokazuje koliko Modrić istinski respektira svog prijatelja, za kojeg je davno kazao da ima sve ono što danas Guardiola i “slični” odaju o Kovačiću…
Martin Baturina ima 21 godinu. I u realno siromašnijem HNL-u, po pitanju velikih potencijala/talenta, ima dominantne role. Dok je Kovačić već imao tri godine Dinamovog, pa Interovog i reprezentativnog (Mundijal) staža, Baturina je u Lisabonu debitirao u natjecateljskoj utakmici Vatrenih. Sukladno statusu u Dinamu koji je ušao u Ligu prvaka, pa uobičajenim medijskim realnim i nerealnim bubnjanjima o transferima, a uz promicanje da reprezentacija treba mlade a ne stare igrače, očekivanja su bila velika, a ispalo je razočaranje. Baturina je igrao slabo, odao dojam impresioniranosti ili, ako hoćete, nespremnosti za ovakve dvoboje. Što je logično.
Kovačić je dugo sazrijevao u velikim klubovima jer je preskočio tu ključnu fazu za lakšu prilagodbu vrhunskom nogometu u domaćem okruženju. Baturina ima 21 godinu, koju godinu igre za Dinamo i i sasvim je prirodno da oscilira na visokom nivou (i u nekim Dinamovim euronastupima). On je tek ušao u proces sazrijevanja, što je period koji može trajati više ili manje vremena, ovisno koliko se forsira. Suprotno od Kovačićevog slučaja (transfer već s 18 godina) nedvojbeno je Modrićeva priča, koji je igrao u Dinamu do 23. godine te je kao reprezentativac s iskustvom Mundijala i Eura (2006. – 2008.) iskoračio u inozemstvo, dovoljno snažan da izdrži teške prilagodbe europskim najjačim ligama.
Baturina, mogao je to spoznati u Lisabonu on i njegovo okruženje, treba da procese prvih sazrijevanja odradi “kući”. Ima optimalnu situaciju s Dinamom, Ligu prvaka, s reprezentacijom status velikog potencijala, te puno tolerancije koju mu može dati samo domaća stvarnost.
Nije Baturina samo zbog toga u potrebi za mirnijom fazom rasta svog, nedvojbeno, velikog potencijala. U Lisabonu se moglo prepoznati koliko je za njega limit da taj proces pretvorbe iz velikog potencijala u etabliranog igrača prolazi kao polušpica. U Dinamu, koji dominira slabašnu konkurenciju HNL-a, Baturina je taktički liberalan, igra prema naprijed i ne troši se puno u defenzivi. Protiv Portugala moglo se vidjeti koliko je teško igrati takvu poziciju (bio je uz Pašalića ofenzivni vezni iza Kramarića) s jačim suparnicima, koji bi mu sutra trebali postati redovna konkurencija. Nije stvar da se nije uspijevao odvojiti, odnosno da nije baš stizao u defenzivne blokove. Ključno je da mu tu nisu dali vrijeme za razmišljanje, primanje lopte i okretanje između linija prema golu protivnika, kao što ga ima u HNL-u. Kako danas ofenzivni vezni imaju sve manju prođu temeljem tehničkog znanja, potvrđuje se da bi Baturina trebao čim prije biti pozicioniran na klasičnog veznog te se u Dinamu prilagođavati (Liga prvaka) na ritmove, trku, igru u dva pravca, a koju iziskuje vrhunski europski nogomet.
Baturina je nedvojbeno potencijal za veća djela unutar reprezentativne stvarnosti, a kolika će biti ta djela? Upravo u sljedećih godinu dana usmjeravaju se ti potencijali te je na igraču, ali i na onima koji ga vode, u klubu i u karijeri, da vuku prave poteze i ne požuruju stvari. Što više ga se bude krivo usmjeravalo, to će biti više poremećaja sazrijevanja i kašnjenja. Uz rizik da se ne ostvare veliki iskoraci, kao što je to u slučaju Matea Kovačića izbjegnuto.
Kako god, Kovačić i Baturina su sreća za Vatrene, pogotovo za post Modrićevu eru…
