Dok hrvatski premijer Andrej Plenković desetogodišnjicu svoje vladavine obilježava već ove godine, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen na to mora čekati još oko tri godine. Naime, njezin drugi mandat završava 2029. i označit će točno deset godina predsjedanja vladom Europske unije. Postavlja se pitanje može li političarka koja je sedam godina u vrhu svjetske politike a da nije učinila ništa što bi se moglo smatrati epohalnim u iduće tri godine postići nešto da u europskoj političkoj povijesti bude zapamćena po dobrome.
Dojam je, naime, da je Von der Leyen tehnokratkinja bez strasti koja nema čvrstih ideala i nije dovoljno snažna da “lupi šakom o stol”. Položaj joj otežava i sam ustroj EU-a, vrlo složen sustav u kojem je moguće da tajnica nekog ureda ima značajniju i realniju moć od predsjednice Europske komisije. Politico i Bruxelles Playbook pišu kako još nije poznato hoće li Ursula von der Leyen ići po treći mandat. Ako to ne učini, moglo bi se reći da je to kraj vrhunca njezine političke karijere. Njezino vrijeme na dužnosti obilježilo je upravljanje krizama: COVID-19, ruska invazija na Ukrajinu, vrtoglavo visoke cijene energije, rat u Gazi… U godinama koje dolaze izazovi će se vjerojatno nastaviti povećavati, uključujući konkurenciju Kine i Sjedinjenih Država te nadolazeće izbore u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Poljskoj, koji bi mogli preoblikovati EU.
Kina se smatra najvećim izazovom jer istodobno EU-u nudi rješenje za toliko važan problem prevelike ovisnosti o SAD-u, ali i prijeti potpunim preuzimanjem tržišta. Usput rečeno, to se upravo događa u susjednoj Srbiji, koja se s jedne strane kune na “majku Rusiju”, s druge prima novac EU-a kao kandidatkinja za koju ulazak još dugo nije vjerojatan, a cijelu situaciju iskorištavaju Kinezi, čiji su kapital i radna snaga preplavili Srbiju. “Govori su važni, ali samo djela stvaraju nasljeđe”, rekao je Martin Hojsík, potpredsjednik Europskog parlamenta iz grupe Renew Europe, uoči ovotjednog govora Von der Leyen o stanju Unije.
Visoke cijene
“Europa je ekonomski ranjivija, konkurentnost ostaje glavni izazov, društvene i regionalne nejednakosti i dalje postoje, a prečesto je Komisija reagirala na krize umjesto da ih je predvidjela”, rekao je Victor Negrescu, potpredsjednik Parlamenta iz grupe Socijalista i demokrata. “Očekujem da će iskoristiti ovaj trenutak kako bi obranila svoj dosadašnji rad, ali i objasnila kako Europa može postići više u pogledu rasta, ulaganja, socijalne kohezije i strateške autonomije. Za mene pravo pitanje nije kako se predstavlja njezino nasljeđe, nego kakve će konkretne rezultate Europljani vidjeti do kraja ovog mandata.”
Analitičari smatraju da je pred šeficom Komisije najmanje šest potencijalnih glavobolja koje će vjerojatno definirati njezino preostalo vrijeme na dužnosti. Hoće li uspjeti zaustaviti ekonomski pad kontinenta ili samo nadgledati smrt njegovih industrijskih središta jedno je od temeljnih, prvih pitanja koja zabrinjavaju stanovnike EU-a. Upravo je Von der Leyen zatražila od bivšeg talijanskog premijera i čelnika Europske središnje banke Marija Draghija da sastavi izvješće o konkurentnosti kontinenta. On je bio okrutan u svojoj procjeni, rekavši da ćemo “bez djelovanja ugroziti ili svoju dobrobit, svoj okoliš ili svoju slobodu”. Pozvao je Europu da uloži dodatnih 800 milijardi eura godišnje kako bi se dignula s dna produktivnosti i slabog rasta koji je gura iza SAD-a i Kine u međunarodnoj hijerarhiji.
Von der Leyen je obećala pretvoriti Draghijevo upozorenje u industrijsku strategiju, ali suprotni su vjetrovi jaki. Europske tvrtke suočavaju se s visokim cijenama energije, fragmentiranim tržištima kapitala, složenom regulacijom i sve intenzivnijom konkurencijom iz inozemstva.
Trgovinska ovisnost
I dok europskim tvrtkama trebaju kineska tržišta i lanci opskrbe, ta ovisnost dolazi s visokom cijenom. Državne subvencije omogućile su kineskim tvrtkama izgradnju kapaciteta koji daleko premašuju domaću potražnju, a njihova električna vozila, baterije, solarni paneli i čelik vrše pritisak na konkurente iz EU-a. U međuvremenu, stisak Pekinga nad ključnim mineralima koji se koriste u zelenoj tranziciji i visokotehnološkim sektorima stvara ogromnu opasnost.
“U stavu Europske unije o odnosima s Kinom vidi se da je status quo previše nagnut u korist Kine i ne može opstati”, rekao je za Politico dužnosnik Komisije kojem je dopušteno da ostane anoniman kako bi slobodno govorio. “Na razini EU-a sada postoji gotovo potpuni dogovor o dijagnosticiranju problema. Postoji gotovo potpun dogovor o tome koja su rješenja za te probleme. Preostalo je samo pitanje koliko su države članice spremne ustrajati u provedbi svojih mjera”, ustvrdio je. Dilema je Ursule von der Leyen kako održati kinesko tržište otvorenim, a istodobno spriječiti da prekapacitiranost uništi industriju EU-a.
Komisija nadgleda resetiranje odnosa s Kinom, a istodobno razmatra jače alate za trgovinsku obranu i mjere za smanjenje ovisnosti o lancu opskrbe. To je delikatna ravnoteža: previše sukoba moglo bi izazvati štetan trgovinski rat, a premalo bi moglo ostaviti Europu bez održive industrijske baze. Bruxelles i Peking vode razgovore o rješavanju problema. Povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič postavio je rok do listopada za postizanje napretka. Neuspjeh bi mogao značiti da će Kina postati sljedeća fronta u trgovinskom ratu. Može li Von der Leyen obuzdati velike tehnološke tvrtke a da svaka europska odluka o konkurenciji, podacima, digitalnom suverenitetu ili sigurnosti djece ne postane transatlantski sukob, drugi je veliki problem.
Faza provedbe
Zakon o digitalnim tržištima i Zakon o digitalnim uslugama u provedbenoj su fazi, a kazne EU-a protiv Applea, Mete i Googlea već su razbjesnile Washington. Von der Leyen nastavlja s planovima za ograničavanje korištenja društvenih mreža djeci mlađoj od 13 godina, što bi moglo isprovocirati Donalda Trumpa. “Ne bismo se usudili govoriti SAD-u kako da regulira svoj suvereni teritorij. A to je vrlo poštena i koherentna stvar koju tražimo zauzvrat”, rekao je dužnosnik Komisije.
Rješavanje klimatske krize uz istodobno smanjenje “zelenih” pravila također je jedan od zadataka Komisije u idućem razdoblju. Unija je napokon shvatila da je previše regulirana i da to ne rezultira zdravim okolišem i zdravom hranom, nego, paradoksalno, uzrokuje siromaštvo građana, koji posežu, primjerice, za jeftinom hranom iz tko zna kojih krajeva, gdje su otrovni pesticidi uobičajeni i dopušteni. Tu se ističe povijesni sporazum Mercosur, koji mnogi poljoprivrednici smatraju bizarnim. Naime, poljoprivrednicima u EU-u strogo je zabranjena potrošnja i kupnja određenih pesticida, a kamoli njihovo korištenje. No uvoznicima se gleda samo je li na ulasku u EU na robi pronađena veća količina pesticida od dopuštene. Poljoprivrednici kažu kako je to negativna diskriminacija jer tvrde da i oni mogu, koristeći pesticide zabranjene u EU-u, proizvesti hranu koja bi do dolaska na police bila u istim granicama pesticida kao i ova uvezena, koja je i mnogo jeftinija, što zbog svoje proizvodnje, što zbog siromaštva te standarda država iz kojih hrana stiže.
Rat u Ukrajini predugo traje pa iscrpljuje i EU. Europska sigurnosna debata premjestila se s govora o “strateškoj autonomiji” na hitno pitanje gdje nabaviti oružje i kako odvratiti ruskog predsjednika Vladimira Putina. EU povećava obrambene izdatke, podržava zajedničku nabavu i pokušava proširiti industrijske kapacitete inicijativama poput programa SAFE, od 150 milijardi eura. No nacionalne vlade i dalje se ne slažu o tome koliko i kako potrošiti. Nema sumnje da je mehanizam koji omogućuje pristup zajmu svim zemljama pod istim stopama i uvjetima te koji jamči ostanak novca na tržištu EU-a koristan za neke zemlje. Kritičari tvrde da je sporna potrošnja.
Test izdržljivosti
Zemlje investiraju u tenkove i haubice, dok Iran i Ukrajina gaze SAD i Rusiju dronovima za desetak dolara. Rat se promijenio, a institucije EU-a tradicionalno su spore do bola u prihvaćanju trendova. Sve će, naravno, platiti Europljani. Nije uopće sporno da je drugi mandat Donalda Trumpa na čelu SAD-a ostavio Europi gorak okus u ustima, jer je EU napokon osvijestio da NATO ne znači ništa ako SAD postane nepouzdan, što upravo jest. EU je unutar njega bez američkih snaga prilično jadan. Pitanje je stoga može li Europa u kratkom roku izgraditi obrambenu industriju koja je samostalna, s obzirom na ponovljeno Trumpovo potkopavanje NATO-a. Ta bi industrija pritom trebala pratiti trendove jer je besmisleno ulupati milijune, primjerice, u strojeve za razminiranje ako neprijatelji rade na kibernetičkim napadima ili, da pretjeramo, raketiraju gradove iz orbite.
Von der Leyen također će morati osigurati da Ukrajina u sve potencijalne mirovne pregovore s Rusijom uđe u najboljoj mogućoj poziciji. “Točno znamo kako razgovarati s Rusima”, rekao je estonski ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna pa iznio tri ključna elementa koja EU mora imati. “Pritisak, bez kompromisa i samo iz (pozicije) snage”, rekao je Tsahkna vrlo moćno, no lako je tuđim novcem po Rusiji mlatiti, jer netko to treba platiti. To znači da Von der Leyen mora osigurati da Ukrajina dobije financijsku i vojnu potporu te vjerodostojna dugoročna sigurnosna jamstva, a istodobno zadržati podršku Trumpove administracije. Naime, Trump i sam pomalo gubi živce zbog rata u Ukrajini, važnije mu je sada zadržati kontrolu nad Hormuzom, važnije mu je čak i to kako se zove jezero, Lake Ontario ili Lake America, nego neka tamo Ukrajina, na koju je, smatra, već potrošio previše novca i vremena. Stoga se predsjednica Europske komisije mora izboriti i za Trumpovu makar deklarativnu podršku, unatoč zaprekama na domaćem terenu.
Nedostižni cilj
Naime, EU nikad neće biti SAD iz dva razloga koja politolozi uvijek navode. Prvi je jezik, jer SAD ima engleski, a EU ima 24 službena jezika. Drugi je problem koji onemogućava federalizaciju EU-a po uzoru na SAD to što su u Uniji države članice s bogatom, europskom poviješću, za razliku od SAD-a starog samo 250 godina. Te se države neće samo tako odreći svog identiteta i prozvati se Europljanima, a to znači da će u skladu sa svojim mentalitetom imati i sukobljene stavove.
No dok u Bruxellesu podrška Ukrajini ostaje visoka, vlade sklonije Kremlju osvojile su vlast diljem EU-a, s potencijalom da im se i druge pridruže nakon niza izbora 2027., uključujući Francusku i Italiju. Europska desnica primarno se bazira na privrženosti Trumpu. Njegovu pragmatiku, u kojoj su dobri odnosi s Rusijom strateški važniji od Zelenskog i milijuna Ukrajinaca, smatra uzorom i zbog brutalnog stava prema migrantima. Istina je da se Europa suočava s naglim promjenama svog kulturnog identiteta, “kršćanski gradovi” postaju prepuni migranata iz Afrike, Azije ili arapskih izbjeglica, na ulicama se govore dosad nepoznati jezici i vide drugačija lica. Dio Europljana to plaši, pogotovo one koji su vidjeli što je liberalna politika Angele Merkel ostavila Njemačkoj. Ne samo da je Njemačka preplavljena migrantima nego je država koja je uvijek bila simbol snage socijalne države i moćnog gospodarstva pred ekonomskom krizom neslućenih razmjera. Istodobno, smatraju kritičari, u vremenima krize Merzova vlast dijeli njemački novac migrantskim besposličarima. Argument je brutalan, ali katkad istinit, jer tko od nas nije čuo za izdašna njemačka primanja u obliku socijalne pomoći, zbog kojih se više isplati ostati nezaposlen nego raditi.
Brutalni argument
U tom svjetlu Von der Leyen mora plesati po tankom ledu kako bi udovoljila svima, od desne i sve jače struje koja želi europsku neovisnost do liberalnih zemalja, od bogatog sjevera do siromašnijeg juga, od Rusije i SAD-a do gotovo mravlje kolektivne svijesti i upornosti Kine u namjeri da maksimalno prodre na europsko tržište. “Djelujemo u stvarnom svijetu. U radu koji obavljamo moramo uzeti u obzir političku stvarnost i politički razvoj događaja”, rekao je dužnosnik Komisije. Bez obzira na to, dodaje, “predsjednica Von der Leyen nastavit će se zalagati za Ukrajinu jer je to, očito, u interesu Europe”. Izjava je to koja doslovno prevedena znači nemoć predsjednice Europske komisije da učini išta osim da apelira na mir. A svemu tome treba dodati i jedno od dosad najvažnijih proširenja Unije koje je obilježeno teškim paradoksima. S jedne je strane to proširenje nužno kako bi se spriječilo “da ih uzmu drugi”, s druge je strane to prijeteći kaos za uređeni EU. Ukrajina, Moldavija i zemlje Zapadnog Balkana (bez Srbije, koja nema nikakva pomaka prema članstvu pod vodstvom Aleksandra Vučića) približile su se EU-u, ali politička podrška proširenju nije isto što i spremnost za prijam novih članica. Zemlje kandidatkinje još moraju dovršiti teške reforme u području vladavine prava, korupcije i neovisnosti pravosuđa. Sadašnje članice EU-a brinu se zbog troškova proširenja i budućih potreba za financiranjem, a muči ih i pitanje kako bi institucije Unije funkcionirale s više od 30 članica.
No Von der Leyen mora pokazati da je pristupanje i dalje vjerodostojan proces, a ne trajno odgađanje obećanog, prije nego što zemlje u čekaonici EU-a izgube strpljenje i potraže saveze negdje drugdje.
“Zaslužujemo biti u puno naprednijoj poziciji nego što smo sada”, rekao je ministar vanjskih poslova Sjeverne Makedonije Timčo Mucunski o zastoju u pridruživanju svoje zemlje EU-u.
Vjerodostojan proces
“Reći da smo nepravedno tretirani bilo bi previše”, dodao je. Pritom je Sjeverna Makedonija najmanji problem jer bi ulazak Ukrajine i Moldavije bio nešto mnogo kompliciranije. Te dvije zemlje, pisali smo na ovim stranicama, ne zadovoljavaju minimalne uvjete – demokraciju i kontrolu teritorija. U Ukrajini se zbog rata ne mogu održati izbori, a u Moldaviji između nje i Ukrajine nalazi se pola milijuna ljudi koji žive u paradržavi Transnistriji, vjernoj i 2026. idealima Sovjeta, koja ima zaštitu Rusije. Kako se zemlja bez izbora i zemlja koja ne kontrolira svoj teritorij uklapaju u temeljne uvjete EU-a, tek treba vidjeti, no jasno je da je to golem problem i ako uđu i ako ne uđu.
Sljedeći dugoročni proračun EU-a odredit će koje od ovih glavobolja Von der Leyen zapravo može riješiti. Komisija je predložila proračun od gotovo dva bilijuna eura za razdoblje 2028. – 2034., ali dva ukorijenjena tabora bore se oko plana. Takozvani Prijatelji kohezije – među njima Italija, Grčka, Poljska i Španjolska – žele više novca za tradicionalna područja potrošnje, posebno kohezijsku politiku i Zajedničku poljoprivrednu politiku, te žele da im se ta sredstva dostavljaju poznatim nacionalnim i regionalnim kanalima. Drugi tabor, koji čine štedljive zemlje Njemačka, Švedska, Danska i Nizozemska, želi manje potrošnje i drugačiju raspodjelu novca: više za inovacije, obranu i europske industrijske kapacitete. Borba se poklapa s političkim kalendarom. U nekoliko najvećih zemalja EU-a, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Poljskoj, održat će se izbori 2027. godine. Neki političari teško će objasniti biračima zašto bi trebalo slati više novca u Bruxelles.
Simpatije glasača
Ipak, novi proračun EU-a (poznat kao višegodišnji financijski okvir, VFO) mora stupiti na snagu 1. siječnja 2028. To znači da se o sporazumu mora pregovarati znatno unaprijed. Kako se bliži 2027., domaća politika preuzima dominaciju u pregovorima, pa će biti teže osigurati jednoglasnost u Vijeću i suglasnost Europskog parlamenta. Jednostavno, svatko će tražiti više za sebe, a na europskoj pozornici borit će se za domaće političke bodove. Desnica bi tu, očekivano, mogla profitirati jer bi simpatije glasača pridobila ako novac uspiju dobiti, ali i ako ne uspiju pa za to okrive Europu i zatraže snažnije nacionalne države, što uvijek izaziva simpatije desnici sklonih birača.
“Kad je riječ o pregovorima o VFO-u, završnica pregovora uvijek je teška, ali uvijek se završi. Upravo su te motivacije političara, poput njihovih domaćih izbora, fantastični čimbenici da se posao obavi”, rekao je cinično izvor iz Bruxellesa.
Velika afera
Ursula von der Leyen na čelu je Europske komisije od prosinca 2019., a u srpnju 2024. Europski parlament izabrao ju je na drugi petogodišnji mandat. Prvi put prošla je vrlo tijesno, samo s devet glasova iznad potrebne većine, dok je drugi put rezultat bio uvjerljiviji: dobila je 401 glas, 284 zastupnika bila su protiv, a 15 ih se suzdržalo. Njezin prvi mandat obilježile su krize koje su bitno promijenile Europsku uniju. Pandemija COVID-a prisilila je Komisiju da preuzme mnogo aktivniju ulogu nego što je uobičajeno za europsku izvršnu vlast. Komisija je koordinirala zajedničku nabavu cjepiva, osigurala ugovore za do 4,6 milijardi doza te pokrenula instrument NextGenerationEU vrijedan 750 milijardi eura, financiran zajedničkim europskim zaduživanjem.
Taj je potez bio presedan u europskoj fiskalnoj politici i jedan od najvažnijih institucionalnih rezultata njezina mandata. S ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. Von der Leyen je učvrstila svoju ulogu. Komisija je koordinirala financijsku i humanitarnu pomoć Ukrajini, poduprla sankcije protiv Rusije te pokrenula REPowerEU, kojim je EU nastojao smanjiti energetsku ovisnost o ruskim fosilnim gorivima. Istodobno je njezina Komisija progurala Europski zeleni plan i zakonski okvir za smanjenje neto emisija stakleničkih plinova najmanje 55 posto do 2030. u odnosu na 1990.
Najveća mrlja njezina predsjedanja ostao je slučaj komunikacije s Albertom Bourlom, direktorom Pfizera, tijekom pregovora o nabavi cjepiva. Europska pravobraniteljica još je 2022. utvrdila nepravilnost u postupanju Komisije jer nije omogućila potpuni uvid u tražene SMS-ove. Godine 2025. Opći sud EU-a poništio je odluku Komisije kojom je novinarki New York Timesa odbijen pristup tim porukama. Sud je ocijenio da su objašnjenja Komisije bila nejasna i promjenjiva te da nije dovoljno objasnila gdje je i kako tražila dokumente. To nije sudska presuda da je Von der Leyen sudjelovala u korupciji, ali jest ozbiljan udarac transparentnosti Komisije.
Unatoč tome, Von der Leyen je politički preživjela mnoge udare. U srpnju 2025. Europski parlament odbio je prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Komisiji s 360 glasova protiv, 175 za i 18 suzdržanih. Njezina politička ostavština stoga zasad izgleda paradoksalno, predsjednica je Komisije koja je u krizama proširila europske ovlasti i donijela nekoliko povijesnih odluka, ali istodobno vodi instituciju koja zbog manjka transparentnosti, previše birokracije i načina upravljanja sve češće ispada slabija nego ikad.
Veliki Zeleni plan neslavno je propao
Zeleni plan bio je odlučujući projekt prvog mandata Ursule von der Leyen, no upravo je on pokazao političku cijenu njezine ambiciozne politike. Dijelovi europskog poljoprivrednog i industrijskog sektora te gotovo sva desnica počeli su ga doživljavati kao izvor novih troškova i birokracije, a pritisak poljoprivrednika 2024. pridonio je političkom zaokretu prema blažoj provedbi pojedinih zelenih mjera. U drugom mandatu naglasak se zato sve više pomiče prema konkurentnosti europske industrije, obrani i smanjenju regulatornog opterećenja.
No s porastom desničarskih snaga diljem EU-a i negodovanjem da zelena pravila povećavaju industrijski pritisak na Europu, Von der Leyen je prisiljena poništiti upravo onu politiku koju je provodila. Poljoprivrednici su izašli na ulice Europe, industrija i nacionalne vlade zahtijevaju pojednostavljenje. No Europa se suočava s ekstremnim toplinskim valovima, šumskim požarima i sve većim klimatskim rizicima koji djelovanje za zaštitu okoliša čine hitnijim nego ikada prije. Ako Von der Leyen previše oslabi Zeleni plan, riskira gubitak kredibiliteta kod građana i svojih koalicijskih partnera. Bude li pak inzistirala na ambicioznim pravilima, mogla bi izazvati još veće političke reakcije.
“Neke su politike zaštite okoliša usvojene bez razmišljanja o socijalnim pitanjima”, priznala je Marie Toussaint, francuska zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu. “Kako grijati dom? Nekim ljudima račune je već nemoguće platiti. Stoga moramo osigurati da u svakom sektoru imamo ovu društvenu brigu i da se suzdržimo od usvajanja bilo čega što bi pogoršalo život ljudi”, navela je političarka.
