Sindrom NIMBY – Not In My Backyard ili samo “ne u mom dvorištu”, boljka je hrvatskog društva koja je na vidjelo izašla u jeku aktualnih prosvjeda i afere s oko 33.000 tona ilegalno odloženog otpada u Gospiću. Lički problem, zahvaljujući Građanskoj inicijativi “Gospić je naš dom”, prerastao je u zagrebački prosvjed na kojem su deseci tisuća ljudi zahtijevali da se hitno provede sanacija i da vladajući, predvođeni premijerom Andrejem Plenkovićem, preuzmu odgovornost.
Pitanje je, međutim, kako pomoći Lici kada ni jedan hrvatski grad ni iz solidarnosti ne želi prihvatiti barem dio bezopasnog gospićkog smeća. Situacija s otpadom u Hrvatskoj apsurdna je. Prema službenom Pregledu podataka o odlagalištima koje vodi Ministarstvo zaštite okoliša u suradnji sa Zavodom za zaštitu okoliša i prirode, u Hrvatskoj je evidentirano i prati se još od 2005. godine 318 lokacija službenih odlagališta – na njih 307 odlagao se komunalni otpad. Tijekom prošle godine 83 aktivna odlagališta otpada radila su ili primala otpad, dok su ostala zatvorena, sanirana ili se nalaze u fazi zatvaranja.
Hrebakova pobuna
Samo je lani u Hrvatskoj na odlagališta odvezeno 1,47 milijuna tona otpada, što je golem pritisak na okoliš. Pri tome Hrvatska i dalje polovicu svojeg komunalnog otpada baca izravno na odlagališta, iako je strogi cilj Europske unije smanjiti taj udio na manje od deset posto do 2035. Svi, dakle, proizvodimo smeće, ali svi isto tako želimo čistu sredinu. Nitko u svojem kraju ne želi centar za gospodarenje otpadom, kompostanu ili sortirnicu nadomak naselja. Nedostatak solidarnosti među regijama i gradovima rezultira time da Lika prerasta u žrtvu ilegalnih odlaganja, a solidarnost se demonstrira samo na ulici. Spašavanje Gospića od daljnjeg ekocida provedivo je, ali samo ako se iz priče isključe politika i politički interesi. Pokažu li inspekcije i analize da dio tog otpada nakon sortiranja i prepakiranja zadovoljava uvjete za zbrinjavanje na regularnim odlagalištima ili u reciklažnim centrima, u duhu solidarnosti svi drugi gradovi morali bi ponuditi svoje kapacitete. Gradovi koji imaju još kapaciteta na vlastitim uređenim odlagalištima trebali bi preuzeti dio očišćenog neopasnog otpada kako bi se Gospić što prije rasteretio, a sredine koje imaju moderne sortirnice ili kompostane trebale bi besplatno ponuditi obradu sirovina izvučenih iz ilegalnih gospićkih skladišta.
Da od takve solidarnosti nema ništa, može se naslutiti iz sukoba koji je na sastanku koalicijskih partnera izbio između premijera Andreja Plenkovića i bjelovarskoga gradonačelnika, HSLS-ova Darija Hrebaka. Nakon što je Plenković uz resornu ministricu Mariju Vučković od Hrebaka zatražio da Bjelovar na svoje moderno odlagalište “Doline” primi višak miješanog komunalnog otpada iz Varaždina i Samobora, HSLS-ovac je to odlučno i žustro odbio, što je rezultiralo verbalnim okršajem između njega i premijera Plenkovića.
Karlovačko NE
Okršaju se pridružio i predsjednik Sabora, HDZ-ov Gordan Jandroković, stajući na Hrebakovu stranu. Hrebakov je pak glavni argument da je Bjelovar jedan od rijetkih gradova koji je još 2018. povlačio europski novac i radio na projektima kako bi uspješno uredio svoje odlagalište, pa on smatra da je nepravedno kažnjavati gradove koji su obavili domaću zadaću time da im se uvali smeće iz gradova čiji su čelnici prespavali taj dio vezan uz rješavanje problema.
Pobuna bjelovarskoga gradonačelnika pokrenula je lavinu pa se odmah nakon njega oglasio i HDZ-ov gradonačelnik Karlovca Damir Mandić, koji je Vladi oštro poručio da ni njegov grad, koji također ima uređeno odlagalište, ne misli biti smetlište Hrvatske. Time se Hrebakov otpor pretvorio u psihozu koja je nakon gospićkog slučaja potpuno blokirala sustav. Sada nitko više, pa ni najbliži Plenkovićevi suradnici i stranački gradonačelnici, ne želi primiti ni kilogram tuđeg otpada jer znaju da bi ih zbog toga mogli kazniti i birači na izborima. Pobunio se i koprivnički gradonačelnik Mišel Jakšić (SDP), koji odlučno odbija prijedlog da se otpad iz Gospića i Varaždina doveze na sanaciju u Regionalni centar za gospodarenje otpadom Piškornica, te čak prijeti i građanskim neposluhom. Ni za živu glavu neće dopustiti, rekao je, ni gradnju spalionice na tom području.
I Jakšićeve stranačke kolege iz Istarske županije poručuju da se rezolutno protive dovoženju otpada s lokacije bivšeg PPK Velebit u Gospiću na područje Istre i njegovoj termičkoj obradi u cementari Holcim u Koromačnu. Otporu SDP-ovaca pridružila se zastupnica stranke Možemo Dušica Radojčić. Zaprešićani su prvi odbili mogućnost da se 650 tona otpada iz Gospića obradi u njihovu gradu. “Interesi Zaprešića, kvaliteta života i sigurnost naših građana na prvome su mjestu!” poručio je gradonačelnik Željko Turk (HDZ).
Nijedna energana
Hrvatska je, međutim, u pogledu zbrinjavanja otpada u apsurdnoj situaciji jer smo jedina članica Europske unije koja nema niti jednu funkcionalnu spalionicu otpada, odnosno energanu. Nema je ni Malta, ali u njoj se ona upravo gradi. Dok širom Europe niče više od 500 takvih postrojenja, Hrvati to pitanje izbjegavaju puna tri desetljeća, dijelom zbog političkog kukavičluka i nepovjerenja u državne institucije, a velikim dijelom i zbog snažnog otpora javnosti. Izgradnja spalionice kapitalni je projekt koji traje mnogo dulje od jednog političkog mandata. Političke elite, bilo da je riječ o lijevima ili desnima, desetljećima su odustajale od takvih projekata čim bi se suočile s prosvjedima. Bilo je, čini se, lakše gurati problem pod tepih i otpad odlagati na druga prepuna odlagališta kao što je Jakuševec.
Kad god bi se zakotrljala priča o lokaciji, građani bi, predvođeni ekološkim udrugama, organizirali masovne prosvjede. Planirana velika spalionica otpada u Resniku izbačena je iz prostornog plana nakon masovnih pritisaka javnosti. Prije nekoliko godina građani su masovnim prosvjedima stopirali planiranu spalionicu medicinskog otpada u krugu KBC-a Rebro, a isti scenariji protivljenja zabilježeni su i u Konjščini te Sisku i drugim sredinama. Građane donekle treba i razumjeti. Njih ne muči toliko sama tehnologija spaljivanja, nego strahuju od toga da u Hrvatskoj nitko stvarno, transparentno i neovisno neće kontrolirati što se spaljuje.
Aktualni lički slučaj samo je potvrdio strahove javnosti da sustav nadzora i inspekcija u hrvatskoj državi nije u funkciji, pa se građani opravdano pitaju: ako država nije primijetila tisuće kamiona opasnog otpada u Lici, kako joj onda vjerovati da filtrira toksične plinove iz spalionice?
Otpor zelenih
Da priča bude do kraja apsurdna, u Zagrebu je spalionica opasnog otpada, postrojenje Puto pored Jakuševca, izgrađena krajem 80-ih. No nakon katastrofalnog požara 2002. trajno je zatvorena i nikad nije zamijenjena novom. Otporu javnosti uvelike doprinose i zelene udruge koje godinama zagovaraju stav da su spalionice štetne jer potiču smeće, umjesto da se država bazira isključivo na smanjenje, odvajanje i recikliranje, iako struka godinama upozorava da se ni jedna zemlja ne može potpuno riješiti otpada recikliranjem te da ostatak jednostavno mora završiti u energanama. Zanimljivo je, a ujedno i opet apsurdno, da hrvatske građevinsko-inženjerske tvrtke danas grade moderne spalionice otpada u Njemačkoj, u Islandu, u Škotskoj i Belgiji, dok u vlastitoj zemlji ne mogu graditi ni jednu.
Na kojem je stupnju hrvatsko društvo u pogledu otpada, ovih se dana vidi i na primjeru Našica, gdje je izbio žestok otpor građana nakon što je Vlada donijela hitnu odluku da se dio neopasnog gospićkog otpada – oko 325 tona – prebaci na termičku obradu u cementaru Nexe. Građani Našica pokrenuli su prosvjed i veliku peticiju. Ovaj je slučaj ujedno savršen pokazatelj da u praksi solidariziranje s Likom ipak ne funkcionira, za što opet dio odgovornosti treba tražiti i u državi. Uprava Nexea i stručnjaci održali su hitan sastanak s našičkim gradonačelnikom Krešimirom Kašubom, koji je i sam potvrdio da je riječ samo o neopasnom otpadu koji će se spaljivati na 1200 stupnjeva uz stroge, kontrolirane filtre. No građani ne vjeruju papirima pa strahuju da im se podvaljuje opasni otpad pod krinkom zamjenskog goriva.
I osječko-baranjska županica Nataša Tramišak otvoreno je rekla kako je neprihvatljivo da se otpad iz drugih krajeva donosi na njezino područje, ističući kako je riječ o odluci vlade s nacionalne razine.
Skup izvoz
Lokalni političari i vijećnici populistički su pak poručili da Slavonija ne želi biti deponij ni spalionica tuđeg kriminala. Ovaj konkretni primjer iz Našica pokazuje tragičan začarani krug u Hrvatskoj, gdje država hitno mora maknuti smeće iz Like, ali čim ga legalno pokuša tehnološki zbrinuti u drugoj regiji, građani se dižu na noge jer nitko ne želi preuzeti rizik tuđeg otpada. Razmjeri licemjerja, pa i sustavnog zanemarivanja problema, vidljivi su i u drugim sličnim situacijama s otpadom. Javnost je tako, recimo, zgrožena uvoznim otpadom, a zaboravlja da Jakuševec i niz drugih domaćih odlagališta desetljećima opstaju bez ikakve kontrole u upijaju opasne tvari iz naših domova i domaće industrije. I staro motorno ulje, baterije i lijekovi, sve to domaće smeće truje podzemne vode na vodonosnim područjima već pola stoljeća.
Dok god u Hrvatskoj ne niknu najmanje četiri regionalne energane na otpad – u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci – crno tržište će cvasti. Kriminalci na otpadu zarađuju jer je legalno zbrinjavanje te njegov izvoz u njemačke ili austrijske spalionice vrlo skup. Da posjedujemo svoje spalionice, ilegalni biznis izgubio bi smisao jer bi se trošak zbrinjavanja drastično srezao. U konačnici opozicija i javnost s pravom traže da se ličko smeće makne u roku od mjesec dana. No nitko ne kaže u čije dvorište. Štoviše, Našičani jasno poručuju da ga u svojem ne žele.
Rizična zemlja
Sve dok se javnost i politika ne suoče s činjenicom da moderno društvo generira otpad koji se ne može potpuno reciklirati i da je moderna spalionica s filtrima kakvu, primjerice, ima Beč jedina alternativa ekološkoj propasti, Hrvatska će ostati talac ilegalnih odlagališta i protesta u svakom mjestu koje se nađe na ruti kamiona. Već godinama Hrvati plaćaju skupe penale jer otpad rješavamo prekasno pa je tako, primjerice, Sud EU-a državu kaznio zbog Crnog brda u Biljanima Donjim paušalnim iznosom od milijun eura.
Povrh toga, određen je i penal od 6500 eura za svaki dan kašnjenja dok se lokacija u cijelosti ne sanira, što je ukupni trošak povećalo na minimalno četiri milijuna eura. Prema Izvješću o ranom upozorenju Europske komisije, Hrvatska je i službeno uvrštena u skupinu rizičnih zemalja koje neće ispuniti ciljeve recikliranja komunalnog otpada od minimalno 55 posto, kao ni cilj da do 2035. na odlagališta bacamo manje od deset posto otpada. Svaki nastavak kršenja tih direktiva rezultira novim financijskim tužbama i penalima iz Bruxellesa. Zato je Hrvatska pod pritiskom i morala četverostruko povećati kazne za domaći ekološki kriminal i kršenje zakona o otpadu, na razinu od 150.000 eura.
Od 180.000 tona opasnog otpada godišnje izvezemo samo 72.000 tona
Hrvatska proizvede 180.000 tona opasnog otpada na godišnjoj razini, a formalno ga izveze samo 72.000 tona. Postavlja se pitanje gdje završi više od stotinu tisuća tona opasnog otpada godišnje. Veliki dio pod lažnim se deklaracijama zakapa na privatne posjede, odlaže u napuštene hale, pa i u krške jame, ili se miješa s komunalnim otpadom. Valja napomenuti kako je trgovina otpadom unutar EU-a legalna gospodarska djelatnost regulirana rigoroznim direktivama. Malo je poznato buntovnicima da su hrvatska ekonomija i industrija ovisne o izvozu viška otpada zbog manjka vlastite infrastrukture pa je ideja da bi mogli zabraniti uvoz, a nastaviti izvoz otpada pravno i politički neprovediva, ako ništa drugo, onda zbog zajedničkog tržišta EU-a. Kad bismo kojim slučajem zatvorili granice za otpad, zapadne zemlje zatvorile bi ih nama, a tada bismo se u samo nekoliko mjeseci gušili u vlastitom smeću.
Kako to rješavaju u Austriji i Danskoj
Ponešto, doduše, i država može naučiti iz, recimo, austrijskog primjera, jer ondje skepsu javnosti nisu nadvladali represijom, nego potpunom transparentnošću. U srcu Beča stoji tako energana na otpad Spittelau. Početkom 90-ih u svrhu njezine gradnje angažiran je čuveni ekološki arhitekt Friedensreich Hundertwasser da dizajnira eksterijer postrojenja. Zahvaljujući njemu, zgrada nalikuje na razigrano umjetničko djelo s tornjem u obliku zlatne kugle, zbog čega se pretvorila u turističku atrakciju, a ne ruglo grada. U svakoj sekundi Bečani na javnim displejima ili na online aplikacijama imaju uvid u egzaktnu razinu emisija iz dimnjaka. Filtracija je toliko napredna da su emisije štetnih plinova svedene gotovo na nulu. Postrojenje Bečanima, štoviše, donosi izravnu korist i grije više od 60.000 kućanstava. Danska je otišla korak dalje, pa su od spalionice u Kopenhagenu napravili sportsko-rekreacijski centar Amager Bakke, smješten u blizini kraljevske palače. Umjesto industrijske zone, krov spalionice pretvoren je u skijašku stazu s umjetnom snijegom te planinarsku stazu i najvišu umjetnu stijenu za penjanje na svijetu pa stanovnici glavnog danskog grada doslovce vikende s obiteljima provode rekreirajući se na vrhu pogona dok se ispod njih prerađuju tone otpada.
