Bio je u pustinji Mohave, posjetio Meksiko, Indiju i egzotična otočja. Sedam godina putovao je svijetom doslovno bos. Vrlo rano shvatio je da želi minimalistički život u prirodi. On je istarski fotograf i svojevrsni Robinzon. Kaže da ga kao osobu najdublje dotiče – more.
Sve je započelo kad je prvi put otišao od kuće, s 13 godina, s vrećom za spavanje pod miškom i s par lubenica pokupljenih usput. Na stijenama uz more iskusio je slobodu življenja pod otvorenim nebom. A onda je uslijedila odluka za cijeli život.
– Kad mi je bilo dosta grada, kad sam osjetio taj jaki zov da se vratim prirodi, baš da idem živjeti u prirodi kad sam s 19 otišao iz Pule, iz grada, onda sam došao ovdje živjeti – kazao je za Regionalni dnevnik Igor Drandić.
U uvali svog djetinjstva uz more “sklepao” je kućicu od drvenih naplavina, a onda je kamen po kamen, nastajala ova koja još i danas stoji.
– Kamen po kamen, baš ono bez metra, bez ikakvog plana bez ičega, samo sam skupljao kamenje i polako počeo gradit. Ovdje sam proživio puno, baš puno godina, par desetljeća. Po pola godine sam živio ovdje, a pola godine sam putovao po svijetu – kaže.
U vrijeme svojih bosih putovanja svijetom, bez cipela, bez novca i bez prtljage, stigao je do Havaja ostvariti svoj san – plivati s dupinima.
– Jedno 60 – 100 delfina sat vremena je oko mene plivalo. Na dohvat ruke uz mene su plivali. To mi je bio veliki san. To je za mene nešto božansko, lijepo – kaže.
Najljepše je ipak u uvali djetinjstva. Njoj se uvijek i iznova vraćao i tu, na svome moru, odlučio ostati.
– More, more je u meni, ja sam u moru. Mi smo jedno – kaže Igor.
Možda ne možemo, a i ne trebamo svi živjeti poput Igora, ali neke od njegovih savjeta trebali bi slijediti.
– Svi smo povezani, sve što bacamo nam se vraća. Zato zaista molim ljude otvorite srce, zavolite more, uživajte ga, sprijateljite se, grlite to more, čuvajte ga, cijenite ga – poručuje Igor.
I.B.
