Vrhovni sud Republike Hrvatske krajem svibnja donio je odluku prema kojoj potrošači koji su kredite u švicarskim francima konvertirali nemaju pravo tražiti povrat preplaćene glavnice nastale zbog ništetnih ugovornih odredbi. Ipak, pripadaju im zatezne kamate na preplaćene iznose, i to sve do dana konverzije, odnosno do 30. rujna 2015. godine, piše Novi list.
Ovakvo pravno shvaćanje izazvalo je kritike dijela javnosti, prvenstveno zbog tumačenja da odluka ide u prilog bankama. Udruga Franak reagirala je vrlo oštro, ocijenivši odluku protuustavnom i arbitrarnom. Najavili su i nastavak pravne borbe pred Ustavnim sudom, od kojeg očekuju da preispita odluku Vrhovnog suda i poništi je.
Dodatno pitanje otvorilo se oko sudskih troškova. Prema odluci Vrhovnog suda, dio tih troškova mogao bi pasti na teret samih potrošača. Istodobno se pojavila i dvojba oko daljnje sudske prakse jer pojedini općinski sudovi i dalje donose presude kao da pravno shvaćanje Vrhovnog suda još uvijek ne smatraju konačnim. Udruga Franak stoga je tražila ujednačavanje sudske prakse kako više ne bi bilo diskriminacije. Banke pak presudu Vrhovnog suda vide kao uspostavu jasnog pravnog okvira. U međuvremenu, Ustavni sud je potvrdio da je ustavna tužba povezana s odlukom Vrhovnog suda o ovom predmetu već u radu.
Zatezne kamate
Odvjetnica, specijalistica iz oblasti ustavnog prava, dr. Sandra Marković u razgovoru za Novi list kazala je kako smatra da se sudska praksa u “slučaju franak” u ovom trenutku ujednačava od viših sudova prema nižima. “Treba pritom imati na umu da je riječ o relativno novom i vrlo svježem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, pa je očekivano da je za njegovo potpuno prihvaćanje i stabilizaciju prakse na svim razinama potrebno određeno vrijeme. Iz trenutno dostupne prakse proizlazi da praksa prvostupanjskih, odnosno općinskih sudova još nije u potpunosti ujednačena. Dio sudova i dalje presuđuje u korist potrošača, suprotno pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud zauzeo 27. svibnja ove godine u predmetu Rev-457/2025-21. Dakle, na prvostupanjskoj razini zasad imamo šaroliku praksu, dok je na drugostupanjskoj razini slika, prema onome što sam pregledala, bitno jasnija. Imam uvid u deset drugostupanjskih presuda donesenih između lipnja i srpnja ove godine, od pet različitih županijskih sudova, u Sisku, Velikoj Gorici, Slavonskom Brodu, Varaždinu i Zagrebu.
Sve te presude primjenjuju isto pravno shvaćanje iz ove presude. Prema njemu, korisnik kredita koji je proveo konverziju nema pravo na dodatnu isplatu preplaćenih iznosa glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije. Zato bih pojedinačne prvostupanjske odluke koje još odstupaju od tog pravnog shvaćanja promatrala u kontekstu činjenice da je riječ o vrlo recentnoj odluci Vrhovnog suda i procesu koji još traje. Ujednačenost presuda nakon odluke Vrhovnog suda, o kojoj govorim, ne odnosi se samo na odluku o glavnom zahtjevu, nego je vidljiva i kod troškova postupka. U drugostupanjskim presudama koje sam pregledala sudovi u pravilu odlučuju da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Pritom se pozivaju na odredbe ZPP-a, ali i na pravo potrošača na pristup sudu, uzimajući u obzir dugogodišnju pravnu neizvjesnost i neujednačenu sudsku praksu zbog koje potrošači u trenutku pokretanja postupaka nisu mogli pouzdano predvidjeti njihov konačni ishod. Takav pristup ima uporište i u odluci Vrhovnog suda, koji je zauzeo stajalište da sud može, čak i kada je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, vodeći računa o njegovu pravu na pristup sudu, primijeniti članak 154. stavak 4. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Prema tome, ono što sada vidimo na drugostupanjskoj razini prilično je jasno. Naime, ne ujednačava se samo odlučivanje o glavnom zahtjevu, nego se oblikovala i praksa prema kojoj u tim sporovima svaka stranka u pravilu snosi svoje troškove. To je, prema navedenim presudama, već stvarna i provjerljiva ujednačenost, a ne samo najava budućeg postupanja”, kazala je.
Imamo pravorijek
Ipak, s obzirom na raznolike presude općinskih sudova, stječe se dojam da oni sada dijelom »gledaju« u Ustavni sud. Ne otvara li se tu novi procjep.
“Ne bih rekla da se time otvara novi procjep. Treba imati na umu da su predmeti vezani uz konvertirane CHF kredite godinama, kolokvijalno rečeno, stajali u ladicama i čekali pravorijek Vrhovnog suda upravo zato da bi se sporno pravno pitanje razriješilo i nižim sudovima omogućilo ujednačeno odlučivanje. Sada taj pravorijek imamo. Vrhovni sud je u ovom predmetu zauzeo pravno shvaćanje, a praksa županijskih sudova koju ovdje analiziramo pokazuje da se ono već primjenjuje. Budući da je riječ o vrlo recentnom pravnom shvaćanju, očekivano je da je potrebno određeno vrijeme da se ono u potpunosti prihvati i da se praksa stabilizira i na prvostupanjskoj razini.
Pojedinačne odluke općinskih sudova koje još odstupaju zato ne bih tumačila kao stvaranje novog pravnog procjepa, nego kao dio procesa ujednačavanja koji je još u tijeku. Upravo je jedna od temeljnih uloga Vrhovnog suda osiguravanje jedinstvene primjene prava. Naravno, još se očekuje odluka Ustavnog suda i ona može biti značajna za neriješene predmete. Međutim, Ustavni sud nije još jedna instanca redovnog sudovanja, nego pruža zaštitu ustavnih prava. Zato sama činjenica da je ustavnosudski postupak u tijeku ne znači da bi redovni sudovi ponovno trebali zastati s odlučivanjem niti je za unaprijed pretpostavljati da će Ustavni sud promijeniti pravni smjer koji je uspostavio Vrhovni sud, osim ako utvrdi relevantnu povredu ustavnih prava. Na razini redovnog sudovanja pravac je, dakle, sada postavljen”.
Što se tiče buduće odluke Ustavnog suda, koji su zapravo mogući scenariji? Ako Ustavni sud sruši odluku Vrhovnog, jer procijeni da je protuustavna, što bi to značilo za korisnike kredita? Za banke bi, pretpostavljam, potencijalno značilo milijune eura odštete?
“Prije svega, važno je pojasniti da činjenica koju ste naveli da je predmet pred Ustavnim sudom »u radu« ne znači da je nama u javnosti procjenjivo vrijeme kada će ta odluka doista biti donesena. To znači da je predmet ušao u ustavnosudski postupak, koji je složen i prolazi više dionica unutar Ustavnog suda, ali iz toga se ne može zaključivati kada će o njemu biti odlučeno. Niti je razumno očekivati da će Ustavni sud u svom radu ili vremenu odlučivanja »pokleknuti« pred bilo kakvim medijskim pritiscima.
Važno je i razumjeti što Ustavni sud uopće ispituje. On nije još jedna instanca redovnog sudovanja, nego ispituje jesu li osporenom odlukom povrijeđena ustavna prava. Ako utvrdi takvu povredu, može ukinuti osporenu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, pri čemu je sud koji ponovno odlučuje vezan ustavnopravnim stajalištima Ustavnog suda, kako to jasno određuje Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH. Zato eventualno ukidanje odluke ne bi automatski značilo ni pobjedu potrošača ni milijunske isplate banaka. Značilo bi da se mora ponovno odlučivati i otkloniti povreda koju je utvrdio Ustavni sud.
U tom bismo se smislu ponovno našli u situaciji povećane pravne neizvjesnosti, a konačno rješenje ovog pitanja moglo bi se ponovno odmaknuti. Pritom treba podsjetiti da barem u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate ovo nije prvo takvo stajalište Vrhovnog suda koje je na sličan način odlučio i 2022. godine.
Europski sudovi
Ministar pravosuđa Damir Habijan odmah je po presudi Vrhovnog suda korisnicima kredita poručio da mogu nastaviti svoju borbu na Ustavnom sudu, ali i na Europskom sudu za ljudska prava.
“Tu bih prije svega napravila jednu važnu pravnu distinkciju. Europski sud za ljudska prava nije sud Europske unije i ne štiti prava potrošača prema pravu EU-a. Za tumačenje prava EU-a nadležan je Sud Europske unije u Luxembourgu, dok Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ispituje jesu li povrijeđena prava zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Dakle, Europski sud za ljudska prava može posredno doticati ekonomske/potrošačke situacije, ali kroz prizmu konvencijskih prava, ne prava EU-a, npr. kroz pravo na mirno uživanje vlasništva ili pravo na pošteno suđenje u sporovima koji uključuju potrošače. To, međutim, nije »zaštita prava potrošača prema pravu EU«, nego zaštita konvencijskih prava u kontekstu koji može uključivati potrošača kao stranku. Dakle, mogućnost obraćanja ESLJP-u postoji nakon iscrpljivanja odgovarajućih domaćih pravnih sredstava, ali Strasbourg nije još jedna žalbena instanca koja će ponovno tumačiti hrvatsko obvezno ili potrošačko pravo i odlučivati koliko kome pripada iz CHF kredita”.
Korisnici koji su konvertirali kredite u CHF nisu prošli lošije
Ako se gleda meritum, jesu li po Vama korisnici koji su konvertirali svoje kredite obeštećeni, kako tvrde banke, ili su i u goroj situaciji od onih koji nisu, i tko je za tu neujednačenost odgovoran?
“Ne bih se, bez ulaženja u širu sliku ovog pitanja, složila s tezom da su korisnici koji su konvertirali kredite zbog toga prošli lošije. Pritom se često zaboravlja što je konverzija zapravo bila. To nije bila pogodnost koju su banke dobrovoljno ponudile, nego zakonska intervencija kojom je država zaštitila korisnike CHF kredita i propisala njihovo izjednačavanje s usporedivim EUR dužnicima. Ideja zakona bila je vrlo jasna, a to je da je njihov kredit trebalo preračunati kao da je od početka bio vezan uz euro.
Konvertirani korisnici time su dobili konkretnu zakonsku i ekonomsku zaštitu, a prestala je i njihova daljnja izloženost valutnom riziku švicarskog franka. Zato je problematična i česta usporedba s korisnicima koji nisu konvertirali. To nisu dvije jednake skupine između kojih je jedna 2015. godine jednostavno odabrala konverziju, a druga nije. Među nekonvertiranim kreditima bili su i krediti koji su do stupanja zakona na snagu već bili otplaćeni, pa u konverziju nisu ni mogli ući, uključujući nenamjenske kredite kraćeg trajanja. Njihov pravni i ekonomski položaj zato nije automatski usporediv s dugoročnim, osobito stambenim kreditima koji su 2015. još bili u otplati i obuhvaćeni zakonskom zaštitom.
Drugo je pitanje znači li konverzija da je potrošač time dobio baš sve što mu pripada zbog ništetnih ugovornih odredbi. Vrhovni sud je sada povukao tu granicu na način da, prema većinskom pravnom shvaćanju proširenog vijeća, nema dodatne isplate glavnice koja je već obuhvaćena učincima konverzije, ali potrošaču pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije. Dakle, nije riječ jednostavno o tomu da je jedna skupina potrošača »obeštećena«, a druga zakinuta. Riječ je o različitim pravnim situacijama. Konvertirani dužnici dobili su posebnu zakonsku zaštitu kojom ih je zakonodavac odlučio izjednačiti s usporedivim EUR dužnicima, dok dio nekonvertiranih kredita zbog svoje namjene, trajanja ili činjenice da su već bili otplaćeni u taj zakonski model uopće nije mogao ući”.
