Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH i dugogodišnji načelnik sarajevske općine Novi Grad, u svom prvom pokušaju osvajanja pozicije člana Predsjedništva BiH, po svemu sudeći, odlučio je ići utabanim i sigurnim stazama izvrtanja istine o ratu u BiH, prekrajanja granica i na kraju oduzimanja prava Hrvatima, za koje, kao i većina drugih bošnjačkih političara u BiH, smatra da ih imaju previše i da su u institucijama u Sarajevu Hrvati previše zastupljeni.
Ovaj politički istup ponovno je ogolio duboke podjele na bh. političkoj sceni, potvrđujući da se predizborne kampanje i borba za najviše državne dužnosti i dalje grade na reviziji ratnih događaja, otvaranju bolnih nacionalnih rana i plasiranju teza o navodnoj ugroženosti jedne strane dok se sustavno ignoriraju stradanja i prava malobrojnog povratničkog stanovništva.
Sve tri navedene teze iznio je nedavno za vrijeme boravka u Fojnici, te je tom prilikom ustvrdio: “Sve počinje od agresije u kojoj je Fojnica imala važnu ulogu kao čvorište koje spaja zeničku, sarajevsku i travničku regiju, kao područje preko kojeg se slala pomoć za Gornji Vakuf (Gornji Vakuf – Uskoplje). Fojnica je ostala kost u grlu, u njoj je slomljena ideja Herceg Bosne i zato me boli što je ova općina danas postrani”, zaboravljajući pritom da bi Fojnicu zbog etničkog čišćenja od Hrvata, kojih je protjerano više od 80 posto, uz brojne zločine nad civilnim stanovništvom, uključujući i ubojstva starih i nemoćnih te gvardijana i vikara fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, trebalo procesuirati, a ne proglašavati mjestom koje je zakinuto, prenosi Bild.ba.
Ratna povijest Fojnice
Vrijedi podsjetiti da je, po Efendiću, “slom ideje Herceg Bosne” u Fojnici počeo kršenjem sporazuma o Fojnici kao zaštićenoj sanitetskoj zoni koji je dva dana prije početka agresije Armije BiH na Hrvate Fojnice, koja započinje 2. srpnja 1993. godine, uz predstavnike HVO-a i Armije BiH te čelnike vjerskih zajednica, potpisao i tadašnji zapovjednik snaga UNPROFOR-a u BiH, francuski general Philippe Morillon, nakon čega je u napadima sedam brigada iz četiriju korpusa Armije BiH uz ogromnu brojčanu nadmoć protjerano više od 80 posto od oko 6,5 tisuća fojničkih Hrvata, dok su od grada do oslobođenih sela ostali samo franjevci, stari i nemoćni, od kojih su najteži zločini bili spaljivanje dviju starica u Šćitovu i ubojstvo dvojice fojničkih franjevaca, što je Alija Izetbegović nazivao oslobođenjem, a Efendić danas koristi u dnevno-političke svrhe.
Nastavljajući svoj predizborni manevar, Efendić se u Fojnici bavio i prekrajanjem granica iznoseći tezu da ova općina treba pripasti sarajevskoj regiji, izrazivši nadu da granice županija, odnosno kantona, ne postoje i u glavama ljudi, da bi se na kraju dotaknuo i, po njemu, previše Hrvata koji s područja Lepeničke doline rade u institucijama, federalnim i državnim, u Sarajevu, o čemu je kazao: “Zamislite kako je Bošnjacima iz Fojnice, Kiseljaka i Kreševa koji svakoga dana gledaju kako tri autobusa ugroženih Hrvata idu na posao u federalne i državne institucije u Sarajevo, a oni ne mogu u njima raditi”, dok je u potpunosti izbjegao spomenuti da se u nacionalnu strukturu zaposlenih u Reumalu, poduzeću u vlasništvu Općine Fojnica, nakon rata nije vratio nijedan Hrvat koji je u njemu nekad radio, ostavljajući ta pitanja zamagljenima u sjeni predizborne retorike koja pretendira dobiti potporu u cijeloj zemlji.
