Bila je najmoćnija žena Europe i među najmoćnijima u svijetu, slušali su je svi u Europskoj uniji, Njemačku je vodila čvrstom rukom, a danas je samo jedna od “bivših”, čiju političku ostavštinu mnogi dovode u pitanje. Angela Merkel otvorila je europska vrata migrantima, s Putinom je imala dobre odnose te je kupovala rusku naftu i plin, podržavala je Aleksandra Vučića i s Francuzima sanjala proširenje ujedinjene Europe. Danas joj zamjeraju naivnost u pogledu Rusije i Srbije i mnogi upiru prst upravo u nju, optužujući je da je stvorila uvjete za jačanje ekstremne desnice.
A gospođa Merkel, sada sedamdesetdvogodišnja umirovljenica, sve vrijeme šuti, samo je nedavno uputila dramatični apel Europljanima da se treba boriti za demokraciju kakvu je poznavala njezina generacija. Najgore od svega za Nijemce jest to što njihovo gospodarstvo više nije jako kao u njezino vrijeme i što su sada izbili na vidjelo svi problemi koji su se godinama gomilali. “U posljednja dva desetljeća njemačko gospodarstvo često se opisivalo kao najjače u Europi. U stvarnosti, njegova ekstremna ovisnost o izvozu učinila ga je prilično krhkim. Ta ga je krhkost sada sustigla: prerađivačka industrija, temelj njemačkoga gospodarskog uspjeha, pogođena je kombinacijom američkih carina i kineske konkurencije – onim što se često naziva kineski šok”, naglašavaju analitičari i podsjećaju da toga nije bilo u vrijeme čelične kancelarke. Amerika je bila čvrsta saveznica Europljana, pa tako i Njemačke, a Kina je tražila svoje mjesto, u čemu ju je često podržavala baš njemačka kancelarka.
Kada je izbila gospodarska kriza u Grčkoj, Merkel je tvrdila da nema alternative spašavanju te zemlje, bez obzira na cijenu. Bilo je tako u svim krizama koje su potresale Europsku uniju, a Merkel je za sve članice bila sidro koje neće iznevjeriti. Sve značajke koje su definirale nedavnu prošlost Njemačke – politička stabilnost, društvena kohezija i atlantska vanjska politika – sada su ugrožene.
Nema alternative
Pitanje je svih pitanja koliko je Merkel propustila pripremiti Europu za vrijeme nakon nje i je li sama pridonijela tomu da odnosi danas budu takvi kakvi jesu, ponajprije između Berlina i Washingtona, Moskve i Pekinga. A sve više i između Berlina i Pariza.
U vrijeme Angele Merkel Njemačka je bila zemlja s visokim porezima, visokim plaćama i velikom birokracijom. U poslijeratnim desetljećima snažnog rasta samo gospodarstvo nalikovalo je na vrstu proizvoda koji je tako izvrsno proizvodilo, skupom i vrlo kompliciranom stroju čiji su se kotači međusobno povezivali, tvrde analitičari.
“Ti su elementi uključivali obrazovni sustav usmjeren na opskrbu poduzeća tehnički vještim radnicima, menadžere koji su obučeni kao inženjeri ili znanstvenici, banke i osiguravatelje s većinskim udjelima u najvećim tvrtkama usmjerene na dugoročne ciljeve umjesto na kratkoročnu dobit, te stabilne radne odnose koji su radnicima nudili sigurne i dobro plaćene poslove, pa i pravo glasa u ključnim odlukama. Zajedno su ti elementi pridonijeli tehnološkoj superiornosti koja se dugo povezivala s markom Made in Germany“, piše Konstantin Richter, autor knjige o usponu i padu korporativne Njemačke. Ipak, kada je američko gospodarstvo 90-ih krenulo naprijed, potaknuto financijskom snagom Wall Streeta i žestokim poduzetništvom Silicijske doline, ponestalo je ideja. Željni nečeg novog, Nijemci su gospodarstvo otvorili stranom kapitalu: banke i osiguravatelji prodali su svoje udjele u domaćim tvrtkama, a rukovoditelji tvrtki usmjerili su se na međunarodne investitore. U pokušaju da njemačko gospodarstvo ponovno učini konkurentnim, vlada Gerharda Schrödera reformirala je kruto tržište rada i ukinula neke zaštite koje su radnici imali.
Izgubili prednost
“Na prvi pogled Njemačka je napredovala u prva dva desetljeća novog stoljeća bolje od drugih prebrodivši financijsku krizu i držeći se svoje industrijske jezgre. No, gledajući unatrag, zemlja je bila na posuđenom vremenu. Proizvođači automobila, na primjer, prodali su milijune automobila u istočnoj Aziji, ali nisu uspjeli uložiti u prijeko potrebnu transformaciju na električna vozila. Ista mješavina izbjegavanja rizika i kratkoročnog pristupa karakterizirala je i druge njemačke tvrtke. Profit je održavala kombinacija jeftinog ruskog plina, procvata kineskog tržišta i multilateralnog poretka slobodne trgovine koji su predvodile Sjedinjene Države”, tvrdi Richter.
Posljedice se danas osjećaju. Mnoge njemačke korporacije sada su u većinskom vlasništvu stranih investitora, a neke vitalne tvrtke srednje veličine u zemlji, ponajprije obiteljska poduzeća, preuzeo je krupni privatni kapital ili drugi vanjski investitor. Poznati sustav dvostrukog obrazovanja, koji učenicima omogućuje da završe školovanje na radnome mjestu, dugo je osiguravao da industrija dobiva potrebnu kvalificiranu radnu snagu. No sustavu sada nedostaje kandidata, dijelom zbog demografskog pada, a dijelom zato što previše mladih ljudi bira druge karijere. Štoviše, njemački srednjoškolci imaju poteškoća upravo u onim predmetima u kojima je zemlja nekada briljirala: matematici i prirodnim znanostima.
Sada se doznaju mnogi detalji iz vremena u kojem je Merkel bila kancelarka, pa tako i onaj kako je nastao portret koji je naslikao slikar rođen u Parizu Jérémie Queyras. Mjesecima su se tajno sastajali u jednoj prostoriji u vladinoj četvrti u Berlinu mladi umjetnik i njegov model. Satima bi, slušajući klasičnu glazbu, razgovarali o svemu i svačemu. Bivša kancelarka nazvala je to “našom malom avanturom”, a na kraju je portret izložen u muzeju Bode u Berlinu. Poznat po slikama i skulpturama starih majstora, muzej je sada i privremeni dom impozantnoj slici bivše kancelarke, odjevene u plavu verziju jednog od njezinih mnogih prepoznatljivih sakoa s velikim gumbima. Izgleda malo skučeno, lice joj je lagano izlizano; znak, možda, da je pritisak 16 godina na vlasti ostavio trajan trag.
Čekao tri godine
Umjetnik je ispričao kako je došlo do angažmana. Tri godine čekao je odgovor kancelarke, zatim je pozvan u njezin ured, kamo je došao u tenisicama i ostavio dobar dojam. “Nisam dosad vidjela niti jedno vaše djelo”, priznala je kancelarka, koja je mladom slikaru omogućila da vidi i portrete njezinih prethodnika, od Konrada Adenauera do Gerharda Schrödera. Sama je platila umjetniku, ne želeći da trošak ide na račun poreznih obveznika. Ta vrsta ponašanja bila je tipična za Merkel, ali je u ovom slučaju imala još jednu konotaciju. Slika je u njezinu vlasništvu i ona poručuje da će je povući iz kancelarskog ureda ako krajnja desnica dođe na vlast.
Mnogim Nijemcima portret je izazvao nostalgiju za vremenom dok je bila na vlasti. Jer mnogi su živjeli bolje, ležernije, sigurnije. Velika većina Nijemaca nije razmišljala o potezima koji su odredili i budućnost Njemačke, jer im je odgovarao život kakav je bio. Nitko nije razmišljao što će biti, pa se nije zamarao ni eksplozivnom temom ilegalne imigracije.
Merkel je prije deset godina predstavila plan integracije imigranata, braneći slobodu i demokraciju, kako je rekla. “Danas, kao i u prošlosti, uvjerena sam da to možemo učiniti, ispuniti naš povijesni zadatak, koji je povijesni test u doba globalizacije. Možemo to učiniti.”
Već su tada počeli incidenti s imigrantima, napadi na njih, ali i napadi samih imigranata na Nijemce. Merkel je obećala temeljite istrage, ali je priznala da postoji i strah među građanima. “Opći osjećaj neizvjesnosti užasan je”, rekla je, priznajući da su ljudi zabrinuti za svoju sigurnost. “Država mora ispuniti svoj zadatak i vratiti najveće moguće povjerenje. I na tome radimo.” Bilo je to u vrijeme kada je Merkel odlučivala hoće li se kandidirati za treći mandat, a u europski partneri već su iskazivali nezadovoljstvo njezinom politikom prema migrantima.
Javno nezadovoljstvo
Oko 1,1 milijun izbjeglica već je ušlo u Njemačku. Joachim Herrmann, tadašnji bavarski ministar unutarnjih poslova, inzistirao je na tome da se zaustavi politika dopuštanja migrantima da ulaze u zemlju bez provjere, što je bio izravan izazov politici vlade Angele Merkel. “Više ne može biti nekontroliranog ulaska u zemlju”, rekao je Herrmann, član Kršćansko-socijalne unije (CSU), sestrinske stranke Kršćanskih demokrata (CDU). Ustrajao je da zemlji treba migracijska politika temeljena na vladavini prava. U godinama koje su slijedile Merkel je ostala uporna u stavu da treba dopustiti ulazak nesretnim ljudima, ali se istovremeno odlučno boriti protiv terorizma. Smatrala je da imigranti mogu pomoći njemačkoj industriji, što se djelomično i ostvarilo. Ali se stav građana Europe prema imigrantima sve više mijenjao. Nisu više bezrezervno podržavali kancelarku, a mnoge su zemlje pojačale granične kontrole.
Plan Angele Merkel došao je u slijepu ulicu. Njezino “možemo to učiniti” došlo je u pitanje i sve se češće govorilo o katastrofalnoj odluci da otvori europske granice. “Merkel nikada nije tražila odobrenje njemačkih birača za ublažavanje imigracijskih zakona zemlje i prihvat gotovo milijun ljudi tijekom godine dana. Amerikanci nisu izabrali predsjednika Joea Bidena na temelju obećanja da će pustiti milijune migranata preko južne granice. Britanci nakon Brexita nikada nisu mislili da će dovesti zapanjujućih 4,5 milijuna imigranata u zemlju”, napisao je kolumnist New York Timesa Bret Stephens.
Moralno ispravna
“Postoji nešto što bi pristalice desnog i lijevog centra mogli učiniti: umjesto da diskretno mrmljaju da su, recimo, Merkel ili Biden pogriješili u imigracijskoj politici ili da je ona moralno i ekonomski ispravna, ali politički glupa, mogli bi shvatiti poantu da je kontrola nad granicama sine qua non nacionalnog suvereniteta, da su masovne migracije bez izričitog zakonodavnog pristanka politički nepodnošljive, da se od migranata treba očekivati da prihvate, a ne odbace vrijednosti zemlje domaćina i da se od domaćina ne treba očekivati da se prilagode vrijednostima koje su u suprotnosti s liberalnim društvom.”
Ali već je bilo kasno. Migranti su došli, dolaze i Europa nikako ne može naći formulu kako efikasno kontrolirati svoje granice. Plan Angele Merkel propao je, a problem je ostao europskim političarima da ga riješe. I tu nastupaju oni s krajnje desnih pozicija, koje danas proziva bivša kancelarka. I poziva na politički obračun s njima.
Prije mnogo godina svjetski mediji opisivali su odnos Angele Merkel i Vladimira Putina kao rivalstvo povijesti, nepovjerenja i moći. “Bio je mršav u svom tamnom odijelu, gotovo vučje figure, nervozan i neočekivano mladolik za predsjednika Rusije. Uzimajući govornicu pod kupolom obnovljenog Reichstaga, Vladimir Putin ubrzo je prešao na njemački, s tečnošću koja je iznenadila njemačke zakonodavce i prozapadnom porukom koja ih je umirila. Hladni rat činio se završenim”, jedan je od novinarskih tekstova iz 2001. godine, kada je Putin bio prvi ruski čelnik koji se obratio njemačkom parlamentu, a zastupnici su skočili na noge i pljeskali jer su se mnogi divili što tako dobro govori njihov jezik.
Nije pljeskala
Merkel, tada relativno neiskusna u ulozi vođe opozicije, nije pljeskala. Puno će još toga slijediti u idućim godinama, pa je Merkel postala braniteljica Europske unije i zapadnih liberalnih vrijednosti, a Putin ekvivalent modernog ruskog cara koji želi razbiti Europu i njezin poredak. Nadživio je Georgea W. Busha, Baracka Obamu, Tonyja Blaira, Davida Camerona, Jacquesa Chiraca, Nicolasa Sarkozyja i mnoge druge. Na kraju i kancelarku, Mutti, kako su je od milja zvali Nijemci.
Biografija Angele Merkel ukazuje na to da žena može postati najmoćnija na svijetu i u svijetu moćnih muškaraca u politici. Angela Merkel nije redefinirala samo način na koji Nijemci vide sebe nego i način na koji političari diljem svijeta percipiraju žene na vlasti.
Posljednjih dvadeset godina Europsku uniju uglavnom su vodile žene. Istodobno, EU se u proteklih dvadeset godina istaknuo kao globalni lider, povećavajući broj članica i istovremeno svoju političku i ekonomsku integraciju te sposobnost rješavanja velikih kriza. Angela Merkel došla je na vlast kao kancelarka Njemačke 2005. i na toj je dužnosti ostala 16 godina. Bila je neupitna donositeljica dogovora i osoba koja ujedinjuje, bez obzira na to tko je bio predsjednik Europskog vijeća ili Komisije.
Njezino nasljeđe bilo je postavljanje Ursule von der Leyen. I druge ključne pozicije zauzimaju žene: visoka predstavnica Kaja Kallas, predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde, predsjednica Europske investicijske banke Nadia Calviño i predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola.
U svijetu u kojem više od 90 posto pozicija šefova država i više od 80 posto ministarskih pozicija drže muškarci.
Vladavina žena
Dok je bila kancelarka, često se govorilo: “Cijenimo i volimo Merkel, a preziremo njezinu stranku.” Boris Johnson opisao je Merkel kao “titana diplomacije”, a divio joj se i nesretni grčki ljevičar Aleksis Cipras. Od dolaska Donalda Trumpa Angelu Merkel mnogi doživljavaju kao posljednju braniteljicu liberalnog međunarodnog poretka. Ona je uspješno održala svoju stranku, razne velike koalicije i EU na okupu u ključnim trenucima. Ali to je mogla učiniti samo zato što je, tijekom procvata temeljenog na njemačkom izvozu, uvijek bilo dovoljno novca da kupi pristanak svih. Budući povjesničari vjerojatno će se diviti njezinim taktičkim vještinama u mikropolitici, no mogli bi zaključiti i da je trebala učiniti više u pogledu klimatske krize.
Merkelizam je danas mrtav. Općeprihvaćeno je da je merkelizam ostavio kancelarkinu stranku kao intelektualno šuplju ljušturu, tvrdi The Guardian. No teško je tvrditi da je itko doista artikulirao viziju kršćanske demokracije 21. stoljeća. To je jedan od razloga što su tolike stranke desnog centra učinkovito integrirale krajnju desnicu: bez vlastitih ideja i bez jasnog osjećaja gdje bi se trebale povući granice između desnog centra i krajnje desnice.
Nije lako, zapravo je strašno teško, biti 16 godina na čelu neke vlade, posebno njemačke. To je jedan od najzahtjevnijih poslova na svijetu, i intelektualno i fizički. Većina političara umori se već nakon dva mandata, što nije čudno. Angela Merkel izdržala je četiri mandata.
Ako euro propadne, propada i Europa, govorila je Merkel. Zauzela se za pomoć Grčkoj i pokazalo se to dobrom odlukom jer je danas Grčka sređena država, bolja od mnogih u EU-u.
Ironija sudbine
Postoje i snažne veze Angele Merkel s Hrvatskom. Iako je izgledalo da je u prijateljskim odnosima s bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, strogo je pazila da hrvatski put u EU bude ispravan. Pomagala je Hrvatskoj, ali je tražila i poštovanje svih kriterija za ulazak u EU. Nakon Sanaderova kraja pomogla je Jadranki Kosor da završi posao vezan uz pregovore i da Hrvatska postane punopravna članica europske obitelji.
Era Angele Merkel bila je vrijeme nevidljivih prijetnji. Bila je prožeta krizama koje su dugo tinjale, što ih je i činilo tako zlokobnima. To je vrijedilo za financijsku krizu i krizu eura, za pandemiju i za klimatske promjene. Nešto se događalo vani, ali to su zapravo razumjeli samo stručnjaci i znanstvenici, konstatira Der Spiegel. Angela Merkel imala je mnogo toga što ju je preporučilo kao savršenu kancelarku za takvo doba, potencijal da bude povijesni dar s neba. U svom prvom životu radila je kao znanstvenica, kao žena brojeva, tablica i krivulja. Vrlo je inteligentna i racionalna. Nevidljive prijetnje nisu dovoljne da je uplaše jer je sposobna razaznati njihovu pravu prirodu i razumjeti činjenice koje stoje iza njih.
Ironija povijesti, žena s istoka vodila je Zapad kroz najveće krize.
