Na današnji dan, 26. rujna 1990., Hajduk je u Splitu dočekivao beogradski Partizan, ljutog protivnika s kojim su „bijeli” i u doba najveće Hajdukove moći i „zlatne generacije” imali negativan skor.
I nije Hajduku baš ni išlo u početku te sezone. Tada mladi trener Luka Peruzović, nekad veliki igrač i gospodin, odbrojavao je zadnje dane. Sezonu ranije lijepo je posložio momčad, gurnuvši u vatru mlade Bokšića, Vučevića, Jeličića, Bilića, Štimca, Jerkana i Jurkovića.
U Splitu se koji mjesec ranije održavalo Europsko prvenstvo u atletici A90, tako da je Hajduk mijenjao domaćinstva pa je dosta utakmica igrao u gostima. Tako su „bijeli” ovaj derbi dočekali sa samo tri mršava boda, a igralo se već 8. prvenstveno kolo.
Beogradski „crno-beli” došli su na Poljud predvođeni svojim staronovim trenerom Milošom Milutinovićem, nekad velikim igračem, „plavom čigrom”, kako su ga svojedobno prozvali novinari. I baš su žarko željeli pobijediti Hajduka na Poljudu, što im dotad nije pošlo za rukom. Hajduka su redovito pobjeđivali godinama ranije na našem Starom placu, pa i u doba najveće Hajdukove moći, čega se sjeća i autor teksta.
Ali atmosfera oko utakmice bila je sasvim drugačija. Koji mjesec prije srpski su teroristi oko Knina, Benkovca, Obrovca… postavili balvane i tako barikadama pokušali okupirati teritorij Republike Hrvatske. Čitav Split tih je mjeseci živio pod pritiskom oružane pobune koja se osjećala iz njegova zaleđa.
I tako u Split stiže beogradski Partizan, u situaciji punoj nacionalnog naboja.
I igrala se 73. minuta, a rezultat je bio 2:0 za Partizan. Navijači Hajduka preko ograda sjeverne tribine prodrli su na teren.
„Mi smo se već ranije dogovorili da ćemo, bez obzira na rezultat, ući na teren i zapaliti jugoslavensku zastavu i time pokazati što mislimo o toj tvorevini i iskazati želju da živimo u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj”, pričao je kasnije Stipe Hajduk Valenta, tadašnji predsjednik Torcide, kojem je pokojni otac Ante, nastavnik s Klisa i dopisnik Slobodne Dalmacije, nadjenuo ime Hajduk i tako na poseban način potvrdio ljubav prema „bijelima”.
U pravoj invaziji terena popeli su se do platoa iznad poljudskog semafora, gdje se nalaze stupovi sa zastavama. Torcida je tada skinula jugoslavensku zastavu i zapalila je uz skandiranje “Hrvatska, Hrvatska” i “A sad adio”.
Tako je ovim činom Torcida, kao srce hrvatske Dalmacije, pokazala što misli o bivšoj državi i nametnutoj velikosrpskoj agresiji, čiji su se počeci već i te kako osjećali.
Mnogi od tadašnjih momaka s poljudskog sjevera ubrzo će šalove Hajduka zamijeniti puškama i krenuti u obranu Hrvatske, a neki od njih položiti i živote za Domovinu.
Moja reakcija na članak je…
