Na Birnju kamen nije samo kamenjar, pod morem između obale i Barbarinca ne leži samo prirodno razasuto stijenje, a na jednom kozjačkom bovanu još se može razabrati lik božanstva kojem su se ljudi nekada obraćali. Da bismo razumjeli što gledamo, potrebno je zastati – i poslušati one koji taj prostor godinama istražuju.
Cijelu XIV. epizodu „Ilirije“ – „Biranj – majka svih gradina. Odakle bedemi iz kamenog doba na Kozjaku?“ – pogledajte u nastavku.
Upravo nas na takvo putovanje vodi četrnaesta epizoda „Ilirije“, objavljena na prvu godišnjicu projekta. Pod naslovom „Biranj – majka svih gradina. Odakle bedemi iz kamenog doba na Kozjaku?“ povezujemo planinski vrh, podmorsko nalazište i svetište na otvorenome. Tri različita ambijenta, ali jedno zajedničko pitanje: kako su ljudi živjeli, gradili i vjerovali na prostoru današnjih Kaštela i njihova zaleđa?
Na Biranj i do Silvanova svetišta vodi nas Ivan Šuta, arheolog i ravnatelj Muzeja grada Kaštela. U podmorje Barbarinca uvodi nas Vedran Katavić, arheolog i viši kustos istog muzeja, koji vodi istraživanja lokaliteta Tišić – Barbarinac.
Nalazi su bili toliko stari da su i istraživači bili skeptični
Biranj je najviši vrh zapadnog dijela Kozjaka, visok 631 metar. Danas ga mnogi prepoznaju po crkvici svetog Ivana i pogledu na Kaštela, Split i zaljev, no njegova arheološka važnost seže mnogo dalje od onoga što se na prvi pogled može uočiti.
„Prvi tragovi koje smo otkrili potječu još iz razdoblja kasnog neolitika. To je razdoblje druge polovine petog tisućljeća prije Krista“, objašnjava Šuta.
Kliknite za pregled
Govorimo, dakle, o vremenu prije približno šest i pol tisuća godina. Takva starost na ovom položaju nije bila očekivana. Šuta opisuje da su istraživači i nakon prvih radiokarbonskih analiza organskog materijala bili oprezni. Tek kada su se datacije potvrdile na više istraženih mjesta, zajedno s nalazima kamenih alatki i drugim materijalom, postalo je jasno koliko duboko u prošlost seže korištenje Birnja.
Muzej grada Kaštela u prikazu istraživanja posebno ističe upravo kasnoneolitičke datacije životinjskih kostiju iz najstarijeg sloja, koje su dale iznimno rane apsolutne datume za jedan gradinski položaj u Dalmaciji.
Iznenađenje nije bilo samo u starosti. Bilo je i u izboru mjesta.
Neolitička naselja obično zamišljamo uz vodu, obradive površine i pristupačne komunikacije. Na Birnju se, međutim, nalazimo visoko iznad plodnog polja, na krškom položaju čije korištenje podrazumijeva sasvim drukčiju organizaciju svakodnevice.
Zašto su ljudi odabrali upravo njega? Je li presudna bila zaštita, nadzor prostora, stočarstvo ili kombinacija više razloga? Šuta naglašava da Biranj upravo zbog tih pitanja pripada lokalitetima važnima za razumijevanje početaka korištenja visinskih položaja u ovom dijelu Dalmacije.
Bedemi dugi stotinama metara – ali nisu svi iz istog vremena
O veličini zahvata na Birnju teško je steći potpun dojam dok se hoda uz pojedini dio urušenog kamenog zida.
Šuta u obilasku opisuje vanjski bedem dug oko 750 metara i unutrašnji niz dug približno 350 metara. Njihove ostatke danas uglavnom prepoznajemo kao široke kamene nasipe. Na pojedinim mjestima, kaže, osipina doseže i petnaestak metara širine.
To, međutim, nije isto što i izvorna širina uspravnog zida. Pred nama su i posljedice dugotrajnog urušavanja, raznošenja i kasnijih zahvata.
U muzejskom prikazu vanjski se bedem opisuje kao gotovo 800 metara dug obzid koji zatvara približno 73.000 četvornih metara. Već taj podatak objašnjava zašto Biranj pripada površinom najvećim prapovijesnim gradinskim kompleksima na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu.
„Ne može bilo koja zajednica doći ovdje i održati kontrolu nad bedemom od 750 metara“, upozorava Šuta.
Takav prostor, prema njegovu tumačenju, pretpostavlja brojnu i dobro organiziranu zajednicu. S južne strane znatan dio zaštite pružala je sama litica, dok je pristupačniju sjevernu padinu trebalo osigurati gradnjom.
No izraz „bedemi iz kamenog doba“ traži važno objašnjenje.
U stručnom tekstu o prapovijesnom Birnju Šuta navodi da raspored neolitičkih nalaza upućuje na mogućnost postojanja ranijeg ogradnog zida ili palisade, nad kojim je poslije podignut suhozidni bedem. Fortifikacije su ojačavane u bakrenom i brončanom dobu, a kasnije gradnje dodatno su mijenjale njihov izgled. Kasnoneolitička starost korištenja položaja zato ne znači da svaki danas vidljivi dio bedema ima 6500 godina.
Kremen koji povezuje dvije obale Jadrana
Tko su bili ljudi koji su na Birnju boravili u tako davno vrijeme?
Šuta njihove najstarije nalaze smješta u krug hvarske kulture, arheološke kulture kasnog neolitika. Odgovore pritom ne daju pisani dokumenti, nego predmeti: keramika, kamene alatke, životinjske kosti i njihov položaj unutar sačuvanih slojeva.
Kliknite za pregled
Posebno je zanimljiv kvalitetan kremen koji, prema Šutinu objašnjenju, svjedoči o vezama sa suprotnom obalom Jadrana, osobito s područjem Gargana u današnjoj Italiji. More očito nije bilo nepremostiva prepreka kontaktima.
Od kamenih jezgri cijepanjem su izrađivane različite alatke. Vrhovi strelica povezani su s lovom, dok su grebala i strugala mogla služiti obradi kože i drugih materijala. Među nalazima su i manje kamene kugle koje Šuta tumači kao moguće gornje dijelove ručnih žrvnjeva.
To nisu samo predmeti za muzejsku vitrinu. Njihova izrada, korištenje i podrijetlo otkrivaju kako se nabavljala sirovina, koje su se aktivnosti obavljale na lokalitetu i koliko su njegove zajednice bile povezane s drugim prostorima.
Biranj se istražuje i laboratorijski. U radu Natali Neral i Andreje Kudelić, objavljenom u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports, analizirani su keramika i uzorci glinovitih sirovina iz okolice. Rezultati pokazuju pretežno korištenje lokalnih sirovina, ali i promjene u lončarskim postupcima kroz različita razdoblja. Dio kasnoantičkog posuđa pokazuje obilježja nelokalnog podrijetla, za razliku od svakodnevne keramike izrađivane od dostupnih lokalnih materijala.
Najbolji nalazi ponekad čekaju u običnoj škrapi
Kozjački krš nije osobito zahvalan za očuvanje arheoloških slojeva. Kiša ispire zemlju, odnosi je niz padinu i uvlači u pukotine. Ondje gdje bi na ravničarskom lokalitetu ostao deblji slijed naslaga, na Birnju često ostaju stijena i plitki džepovi zemlje.
Zato su posebno važni prostori uz bedeme, koji su zadržavali tlo i sačuvali ostatke nekadašnjeg života.
„Obično bi čovjek odustao od istraživanja u takvim situacijama, ali kada uđete u neku škrapu, tu nađete najbolje nalaze“, opisuje Šuta.
Kliknite za pregled
Upravo su takvi zaštićeni dijelovi terena pomogli istraživačima razlučiti pojedina razdoblja korištenja lokaliteta.
Među njima se pojavljuju i nalazi kasnog bakrenog doba, uključujući keramiku ljubljanskog tipa, te tragovi iz brončanog doba. No postoji i važna praznina.
Na pitanje jesu li na Birnju živjeli Delmati, Šuta odgovara da dosadašnja istraživanja nisu potvrdila željeznodobnu fazu naselja. To ne znači da u okolici nema takvih lokaliteta: u razgovoru spominje Veli Bijać i gradinu Luko, kao i druge položaje s nalazima iz željeznog doba.
Najstarije stanovnike Birnja stoga ne treba automatski nazivati Delmatima. Njihovi tragovi pripadaju mnogo ranijem vremenu, a naziv arheološke kulture nije isto što i poznato ime nekog naroda.
Na prapovijesni bedem naslonio se i talijanski bunker
Biranj nije zamrznut u jednom povijesnom trenutku. Njegov položaj iznova je privlačio ljude, ali ne uvijek na isti način i ne bez prekida.
U obilasku se dobro vidi koliko je važno razlikovati slojeve. Na jednom mjestu promatramo ostatke prapovijesnog kamenog nasipa, na drugome kasnoantički zid s tragovima žbuke, a zatim i ruševine talijanskog bunkera iz Drugog svjetskog rata.
Šuta pokazuje ostatke kasnoantičke utvrde, odnosno kastruma, te mjesta na kojima je teren poravnavan za gradnju kuća. Uz bedem je istražena i pravokutna građevina, čiji su ostaci zaštićeni geotekstilom.
Kasnoantički graditelji nisu jednostavno ponovili cijeli raniji opseg utvrđenja. Prema Šutinu tumačenju, koristili su uži prostor koji je bilo lakše održavati i braniti.
Mnogo kasnije vojna je infrastruktura ponovno zaposjela isti strateški položaj. Jedan talijanski bunker podignut je upravo na starijem bedemu, dodatno narušivši njegove ostatke.
Sakralnu priču Birnja nastavlja crkva svetog Ivana Krstitelja. Znanstveni rad povjesničara Mladenka Domazeta njezin prvi poznati pisani spomen smješta u 1276. godinu, dok romaničku građevinu datira na kraj 12. ili početak 13. stoljeća. I taj je objekt poslije više puta obnavljan i proširivan.
Na jednom se vrhu tako susreću tragovi vrlo različitih potreba: zaštite, stanovanja, nadzora prostora i štovanja.
Pod morem kod Barbarinca skriva se nekadašnja veza s kopnom
Nakon Birnja spuštamo se do mora, gdje nas dočekuje posve drukčija arheološka zagonetka.
Otočić Barbarinac i obalni položaj Tišić dio su istog istraživačkog prostora. Ono što danas izgleda kao morski prolaz u prošlosti je sadržavalo građenu strukturu koja je povezivala kopno i otočić.
Arheolog Vedran Katavić objašnjava da su istraživanjima prethodili pregled ranijih izvora i dokumentiranje podmorja. Važnu ulogu imala je višesnopna, odnosno multibeam izmjera, koja je omogućila detaljniji prikaz morskog dna i prepoznavanje struktura teško uočljivih običnim promatranjem.
Tako je izdvojen kameni nasip, odnosno prevlaka, kojoj je potom posvećena posebna pozornost.
Istraživači su u početku razmatrali mogućnost da je riječ o rimskom ili znatno mlađem zahvatu. Međutim, Katavić u „Iliriji“ objašnjava da su radiokarbonske analize i karakteristični keramički nalazi istraženi dio povezali sa željeznim dobom.
To je važna razlika: nije svaki prapovijesni nalaz u Kaštelanskom zaljevu automatski brončanodoban, niti se različite strukture mogu svesti na jednu fazu.
Što je tada bilo na samom Barbarincu?
„Još ne znamo točno što se nalazilo“, odgovara Katavić, navodeći naselje kao pretpostavku koju tek treba potkrijepiti.
U rovu dugom 22 metra dokumentirano oko 120 drvenih stupova
Na približno sedamdesetak metara od obale istraživači su otvorili kontrolni rov kojim nastoje dobiti presjek kamene strukture.
Kliknite za pregled
Katavić govori o sondi dugoj oko 22 metra i širokoj dva metra. To nisu ukupne dimenzije nekadašnje veze s otokom, nego dimenzije istraženog presjeka.
U tom je prostoru, prema podacima koje iznosi u emisiji, dokumentirano oko 120 drvenih pilona, odnosno stupova.
Dio drva izložen morskom okolišu vrlo je loše očuvan. Katavić opisuje primjerke spužvaste strukture i teškoće pri dobivanju odgovarajućih uzoraka za analizu. Za arheologe je, međutim, i takav neugledan komad drva dragocjen jer može pomoći odrediti vrijeme gradnje ili korištenja pojedinog dijela nalazišta.
Dosad dobivene datacije drvenih uzoraka, navodi, obuhvaćaju raspon od 7. stoljeća prije Krista do 4. stoljeća poslije Krista.
Taj široki raspon ne znači da svi stupovi pripadaju istoj građevini. Naprotiv, otvara mogućnost različitih faza i namjena. Katavić posebno upozorava da piloni izvan kamenog nasipa možda imaju drukčiju funkciju od onih povezanih s njim.
Pitanje moguće marikulture pojavilo se i u ranijim izvještajima o istraživanjima. HRT je 2025. prenio pretpostavku o antičkom uzgajalištu školjaka, ali i istaknuo da je tada bio istražen tek dio nasipa. Riječ je, dakle, o prostoru čije se tumačenje postupno nadopunjuje, a ne o dovršenoj arheološkoj priči.
Dio otočića uništen je prije nego što je mogao biti istražen
Dok podmorje otvara nove mogućnosti, sam Barbarinac pokazuje koliko nepovratno mogu nestati tragovi prošlosti.
Katavić upozorava da je velik dio njegove geološke podloge uništen miniranjem i preoblikovanjem u zahvatima povezanima s planiranjem ribnjaka početkom 20. stoljeća. Prema njegovoj procjeni, bolje očuvan ostao je tek dio otočića, ponajprije na sjevernoj strani.
Takve promjene ne odnose samo stare zidove. One uklanjaju i odnose između slojeva, predmeta i građevina – upravo ono na temelju čega arheolozi rekonstruiraju prošlost.
Zbog toga istraživači raspolažu povijesnim zapisima o nalazima i građevinama za koje danas na terenu teško mogu pronaći odgovarajuće ostatke. Katavić spominje i bilješke don Frane Bulića, koje upućuju na bogatstvo antičkih nalaza.
Podvodna istraživanja provode se uz suradnju muzejskih stručnjaka i ronilačkih udruga. U emisiji se posebno ističu kolege iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, djelatnici Muzeja grada Kaštela te ronioci koji pomažu u terenskom radu i logistici.
Ipak, površina koju treba istražiti znatno je veća od onoga što se može obuhvatiti jednom kampanjom. Svaka nova sonda rješava dio pitanja – i otvara nova.
Silvanovo svetište: Bog uklesan u stijenu, pod otvorenim nebom
Treća postaja ponovno nas vraća na južne padine Kozjaka, u prostor između obrađivanog podnožja i strmih litica.
Ovdje se mijenja i razdoblje o kojem govorimo. Od najstarijih prapovijesnih zajednica prelazimo u svijet vjerovanja poznat iz rimskog vremena.
Na stijeni je sačuvan reljef Silvana, božanstva povezanog s prirodom, šumama, stadima i pastirskim životom. Šuta ga u razgovoru opisuje kao delmatsko-rimsko božanstvo, objašnjavajući da se u vrijeme rimske vlasti lokalne religijske tradicije nisu jednostavno ugasile.
Kliknite za pregled
Njihov je odnos, međutim, složeniji od preuzimanja jednog imena. Arheologinja Silvia Bekavac u radu „Silvan u Saloni“ razlikuje izraženiji italski karakter kulta u salonitanskom ageru od domaćih tradicija u unutrašnjosti delmatskog prostora.
Sam reljef nije uvijek lako pročitati. Tijekom snimanja svjetlost gotovo usporedno pada na njegovu površinu, pa izostaju sjene koje bi naglasile plitko uklesane obrise.
Na kozjačkom prikazu Silvan ima kozje noge, uz njega su životinje, stablo i žrtvenik, a pojavljuju se i njegovi pastirski atributi. Stručni opis Virtualnog muzeja grada Solina navodi pastirski štap te sviralu obješenu o stablo. Reljef je teško oštećen, pa se pojedini detalji danas tek naslućuju.
Ovdje, dakle, ne treba zamišljati monumentalni hram sa stupovima. Svetište čine prirodni ambijent, stijena s prikazom božanstva i prostor na kojem su se ljudi mogli okupljati.
Zašto svetište baš na granici polja i planine?
Šuta u njegovu smještaju prepoznaje vrlo smislen izbor.
Niže su bile obradive površine salonitanskog agera, zemljišnog prostora antičke Salone. Više su se otvarali šuma, kamenjar i pašnjaci. Upravo na tom prijelazu svetište božanstva povezanog s pastirima i prirodom dobiva posebno značenje.
U blizini su prolazili i putovi kojima se prelazilo preko Kozjaka prema zaleđu. Planina nije bila samo prepreka nego i prostor kretanja, rada i susreta.
Šuta navodi da su u okolici svetišta pronađeni i prapovijesni keramički ulomci. Oni upućuju na ranije korištenje prostora, ali sami po sebi ne dokazuju da se na istome mjestu isti kult neprekinuto održavao tisućama godina.
Posebnost ambijenta ipak je lako razumjeti: litice oblikuju prirodnu kulisu, veliki odlomljeni blokovi zatvaraju prostor, a između njih ostaje zaravnjena površina.
Silvan nije bio usamljen motiv na ovom području. U razgovoru Šuta podsjeća na njegove prikaze iz Salone i okolice, uključujući reljefe poslije ugrađene u kuće, crkve i druge građevine. Tako su tragovi jednoga religijskog svijeta nastavili postojati i kada je njihovo prvotno značenje bilo zaboravljeno.
Kozjak nije prazna pozadina gradovima
Tijekom obilaska stalno se vraćamo istoj spoznaji: ono što iz daljine izgleda kao jednoličan krš zapravo je prostor prepun ljudskih tragova.
Uz Biranj postoje i druge gradine, gomile, stari putovi i različite građevinske strukture. Šuta spominje okolne položaje poput Vilaje, Vilara i Birnjca te ističe da njihova međusobna povezanost otvara pitanja o organizaciji čitavog krajolika.
Nove tehnologije pritom bitno mijenjaju mogućnosti istraživanja. Lasersko snimanje terena, LiDAR, omogućuje prepoznavanje oblika koji se pri običnom obilasku teško uočavaju. Šuta navodi da su zahvaljujući takvim podacima na prostoru kaštelanskog i trogirskog zaleđa prepoznati i dotad nepoznati lokaliteti.
No otkriti tragove nije isto što i sačuvati ih.
Zato govori o potrebi šire zaštite Kozjaka i promišljenog odnosa prema prostoru koji stanovnicima gusto izgrađenog priobalja istodobno predstavlja prirodno utočište i iznimno vrijedan kulturni krajolik.
U tom kontekstu važna je i aktualna odluka Grada Kaštela: 23. lipnja 2026. donesene su mjere zaštite i očuvanja područja Birnja, Biranjštine i Vilaje kao kulturnog dobra od lokalnog značenja. Odluka, među ostalim, propisuje očuvanje arheoloških struktura i starih suhozida te unutar svojeg obuhvata zabranjuje polja solarnih elektrana, vjetroelektrane, nove kamenolome i odlaganje materijala iz građevinskih iskopa. To nije zaštita cijelog Kozjaka, ali jest konkretan okvir za očuvanje ovog njegova dijela.
Šutina završna poruka usmjerena je upravo prema budućnosti: sačuvati stanovnicima ovog prostora prirodnu oazu i baštinu koju će moći ostaviti potomcima.
Biranj, Barbarinac i Silvanovo svetište pritom nisu tri dovršene priče. Na svakome od tih mjesta postoje pitanja na koja još nemamo odgovor. Nova epizoda „Ilirije“ pokazuje zašto je to razlog za daljnje istraživanje – i za čuvanje onoga što tek trebamo razumjeti.
Moja reakcija na članak je…
