Svijet nikad bliže nuklearnom ratu: U pozadini se odvila opasna stvar

Prošlog tjedna svijet je u geopolitičkom smislu dominantno obilježilo stanje u Ukrajini i oko nje zbog dosad neviđene mogućnosti eskalacije rata izvan njezinih granica, tj. njegova prerastanja u neposredni vojni sukob između Rusije i NATO saveza. Drugi najvažniji događaj bio je neočekivani, trodnevni posjet savjetnika američkog predsjednika Joea Bidena za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana Kini. Američko-kineski odnosi, opasno načeti još u vrijeme administracije predsjednika Donalda Trumpa koji je prvi pokrenuo trgovinski rat protiv Kine, još su više poremećeni tijekom Bidenove administracije iako su mnogi mislili da će biti upravo suprotno s obzirom na Bidenove prethodne dobre političke, pa i osobne poslovne odnose s Kinom.

Međutim, djelomično vjerojatno i zbog ovog posljednjeg, ali najviše zbog postignutog američkog dvostranačkog konsenzusa o Kini kao najvećoj prijetnji američkoj dominaciji u 21. stoljeću – upravo za Bidenove vladavine američko-kineski odnosi pali su na razinu hladnog rata. Kako god bilo, poziv za prvi službeni posjet Kini Jakeu Sullivanu otkad je na toj dužnosti stigao je od Pekinga. U takvim okolnostima kakve su sada u odnosima između dviju velikih zemalja i megaekonomija, obično ona strana koja takve pozive upućuje drugoj indirektno izražava svoju spremnost za kompromis i stabilizaciju odnosa. To je nedvojbeno i ovdje bilo tako, iako određenoj stabilizaciji međusobnih odnosa prije američkih predsjedničkih izbora teži i aktualna administracija. S druge strane, Peking je svjestan da mu ni jedna administracija koja bi mogla zasjesti u Bijelu kuću od iduće godine ne želi ništa dobro. Ali Trump mu ipak manje odgovara jer sada iskazuje radikalnije i oštrije stavove prema Kini u odnosu na Kamalu Harris – iako je i ona nedavno izjavila kako će nastaviti protukinesku politiku aktualne administracije pobijedi li na izborima.

Međutim, iako je Kina svjesna da će imati velikih problema s bilo kojom idućom američkom administracijom i da će joj one podmetati noge gdje i kada god to budu mogle, pri čemu će s Kinom željeti nastaviti suradnju u onim trgovinskim sferama koje su od interesa Amerike, njezin je državni vrh zaključio kako nema previše izbora. Naime, osim što se Kina još ne osjeća spremnom za prihvaćanje potpunog geopolitičkog sukoba sa SAD-om, Peking je sada u strahu od sve većih problema s kojima se suočava njegovo gospodarstvo na koje ipak sve jače počinju djelovati američke sankcije. Prije svega one koje se odnose na visokotehnološku sferu, kao i one koje utječu na globalne opskrbne lance – ponajprije one između Kine i Europske unije.

Taktička suradnja

Ova potonja će, naime, plesati onako kako joj kaže Washington – makar to i bilo protiv njezinih interesa, a u pogledu trgovinske i investicijske suradnje s Kinom to itekako može biti. Međutim, Americi Kina u trgovinskom smislu još treba i stabilizacija odnosa itekako je poželjna i Washingtonu. Sjedinjene Države sada su prenapregnute između preopasne europske krize s Rusijom, brzorastuće krize na Bliskom istoku i Indopacifiku da bi željele oštar ili ratni konflikt s vojno ipak vrlo moćnom Kinom. Međutim, u strateškom smislu on neće odustajati od protukineske politike.
S druge strane, Peking misli da će mu biti dovoljna ta američka taktička suradnja da dođe do zraka, da se oporavi i osnaži za ključnu stratešku bitku koja tek predstoji.

Jake Sulivan stigao je prošlog tjedna u Peking sa svojim izaslanstvom. Dva je dana osobno razgovarao s kineskim šefom diplomacije Wang Yijem, ključnom osobom za definiranje kineske vanjske politike i najbližim suradnikom kineskog vođe Xi Jinpinga, a razgovori su ukupno trajali nevjerojatnih 11 sati. Teme su bile brojne, a evo najvažnijih: međusobna trgovina i američko nezadovoljstvo jačanjem kineske globalne konkurentnosti zbog državnog subvencioniranja tvrtki, snažnije kinesko djelovanje na smanjivanje smrtnosti narkoticima u SAD-u, Bliski istok, gdje Washington prije svega traži kinesko “discipliniranje” Irana i pronalazak rješenja za završetak izraelskog rata u pojasu Gaze, ukrajinski rat, gdje SAD traži prestanak izvoza kineskih visokotehnoloških proizvoda Rusiji koji se mogu koristiti u vojne svrhe, ali i poštovanje proturuskih sankcija koje je uveo Zapad, Indopacifik, gdje SAD optužuje Kinu da radikalizira stanje u odnosu na američkog partnera Filipine i da stvara probleme u Tajvanskom tjesnacu.

Kina, nije potrebno posebno naglašavati, o svemu ovome ima dijametralno suprotne stavove. Tako optužuje Ameriku da je isprovocirala ukrajinski rat i da ga ne dopušta završiti svojim sve većim isporukama oružja Kijevu, optužuje Washington za uvođenje protuzakonitih jednostranih sankcija diljem svijeta, tako i kineskim kompanijama, da gura Filipine u rat s Kinom prema ukrajinskom modelu, da u Indopacifiku formira niz protukineskih vojnih i političkih saveza: od Japana preko Južne Koreje, Vijetnama, Indije, Filipina, sve do Australije i Novog Zelanda.

Temeljni interesi

Osim s Wang Yijem u dva dana, Jake Sullivan trećeg se dana sastao i s potpredsjednikom kineskog Središnjeg vojnog povjerenstva, generalom Zhangom Youxijem, kao i s kineskim vođom Xi Jinpingom koji je ipak više protokolaran susret i izraz uvriježene kineske diplomatske prakse kada je riječ o visokim dužnosnicima iz važnih svjetskih zemalja. Posebno je važan bio upravo sastanak s kineskim generalom na kojem je, čini se, Sullivan postigao ono ključno što je Washington dugo bezuspješno tražio nakon što je došlo do poznatog incidenta s obaranjem kineskog balona iznad SAD-a prije par godina, nakon kojeg je Peking spriječio planirani dolazak američkog ministra obrane Lloyda Austina na sastanak s kineskim kolegom na kojem se očekivala nova uspostava redovitih kontakata dviju strana na najvišoj vojnoj razini – Washingtonu najvažnija zbog sprečavanja opasnih incidenata i mogućeg neželjenog izbijanja rata s Kinom, prije svega u zoni Tajvana.

Sullivan je na sastanku naglasio “američku predanost slobodi plovidbe u Južnom kineskom moru” i “važnost mira i stabilnosti” u Tajvanskom tjesnacu. Sullivan je rekao da je “rijetkost da imamo priliku imati ovakvu vrstu razmjene” i naglasio “potrebu da odgovorno upravljamo američko-kineskim odnosima”. Također je govorio o potrebi ulaganja napora za postizanje prekida vatre u ratu u Gazi i američkoj zabrinutosti zbog potpore Kine ruskoj obrambenoj industriji dok ta zemlja ratuje protiv Ukrajine.

Zhang je pak pozvao Sjedinjene Države da “isprave svoje strateško razumijevanje Kine, vrate se racionalnoj i pragmatičnoj politici prema Kini, iskreno poštuju temeljne interese Kine”, navodeći Tajvan kao “jezgru temeljnih interesa Kine”. Rekao je da je ponovno ujedinjenje Tajvana s kopnom “misija i odgovornost” kineske vojske. “Kina zahtijeva da Sjedinjene Države zaustave vojni dogovor između SAD-a i Tajvana, prestanu naoružavati Tajvan i prestanu širiti lažne priče o Tajvanu.”

Predsjednik fikus

General je također pozvao obje strane da “održe stabilnost na vojnom i sigurnosnom polju”, što je zapravo ono što je Washington i tražio. A da bi traženo i dobio, isti se dan pobrinuo i zapovjednik američkog Indopacifičkog zapovjedništva, admiral Samuel Paparo, koji je optužio Kinu za eskalaciju odnosa s Filipinima te rekao da bi SAD svojim brodovima mogao pratiti filipinske brodove kroz JKM s ciljem pružanja sigurnosti. Američke snage spremne su “nizom opcija” za suočavanje sa sve većim činovima agresije u spornom JKM-u ako im se naredi, rekao je američki admiral 29. kolovoza na zajedničkoj medijskoj konferenciji sa zapovjednikom oružanih snaga Filipina, generalom Romerom Brawnerom mlađim.

Usprkos svemu, barem kako prenose brojni mediji uključujući i američke, SAD i Kina još su daleko od željene stabilizacije odnosa. Najveće postignuće vjerojatna je obnova komunikacija između vrhova vojnih zapovjedništava dviju zemalja, dok su sve ostale teme i dalje predmet oštrih sporova. Također se postignućem smatra i vjerojatni skori telefonski razgovor Xi Jinpinga i Joea Bidena, iako, iskreno, ne znam čemu on može služiti.

Naime, Biden je nakon svog povlačenja iz predizborne kampanje postao samo predsjednik fikus, “šepava patka” koja više ni o čemu važnom u Washingtonu ne odlučuje. Isto tako, i sam Jake Sullivan već je objavio kako više neće sudjelovati u američkoj administraciji čak i u slučaju pobjede Kamale Harris. Drugim riječima – što u takvim okolnostima navedeni razgovori dviju strana mogu značiti i što Pekingu uopće mogu obećati u smislu realizacije dogovorenog osobe koje su na samom zalasku političke karijere odnosno visokih državnih dužnosti? Jer novi američki predsjednici više su puta pokazali u praksi kako im ranije postignuti sporazumi, bilo bilateralni, bilo multinacionalni, ne vrijede ništa ako oni zaključe kako ne pridonose američkim interesima onoliko koliko se to ranije mislilo i očekivalo.

Format šestorice

Najbolji je primjer Trumpovo jednostrano povlačenje SAD-a 2018. iz nuklearnog sporazuma s Iranom – mukotrpno građenog i konačno potpisanog u srpnju 2015. u formatu šestorice koji mu je de facto davao međunarodni karakter. S druge strane, Tajvan je za Kinu pitanje “biti ili ne biti”. Trump tijekom svog mandata nije želio njime politizirati i dodatno iritirati Kinu, već je fokus sukoba prebacivao na trgovinsku politiku i jačanje američkih snaga u regiji. Bidenova administracija, međutim, sve je radikalizirala upravo svojom politikom prema Tajvanu u sklopu koje je počela s masovnim izvozom oružja tom otoku, ne mareći za oštra upozorenja Pekinga, dok je pravo “svetogrđe” učinila kada je bivša demokratska predsjednica Kongresa Nancy Pelosi stigla u posjet Tajvanu. Tada je Kina demonstrativno i prekinula sve vojne kontakte sa SAD-om.

Iduća američka administracija, čak i ona Kamale Harris, žrtvovat će navedenu Bidenovu politiku prema Tajvanu i vratiti stvari u prijašnje okvire, kada Washington nije svojim potezima želio živcirati Peking. Kamala Harris može brže resetirati odnose s Kinom nego Trump, ali i prema Rusiji ako to bude u interesu američkog establišmenta, što nikada ne treba isključiti.
Kad kažem resetirati, to znači uvažavati i ključne kineske interese iako to sada nije moguće zbog navedenih američkih strategija dominacije i dvostranačkog konsenzusa protiv Kine.
Međutim, ni strategije nisu vječne ni uvijek ostvarive da ne bi bile podložne promjenama. Jer ni Peking nije bez “asa u rukavu”.

Kina je već uvela ograničenja na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz EU-a, što bi mogla biti smrt za europske poljoprivrednike ionako iscrpljene sankcijama protiv Rusije i kontrasankcijama Moskve, kao i sveprisutnim uvozom jeftinih ukrajinskih proizvoda bez uvođenja carina, što im ruši konkurentnost i zbog čega su već pokretali masovne prosvjede diljem Unije. Kina je obustavila izvoz i pojedinih važnih rijetkih zemljinih metala, što je itekako imalo posljedice na zapadu. Nedavno je obustavila izvoz galija i germanija zapadnim zemljama, a upravo se oni koriste za izradu čipova i solarnih panela, 5G sustava, sustava protuzračne obrane itd. To pak udara i na američke proizvođače oružja. Npr. cijena germanija skočila je čak za 52 posto.

Strah od sankcija

Ali ako na kraju, usprkos svim teškoćama, dođe do američko-kineske stabilizacije odnosa, najviše bi mogla stradati Rusija. Ona se nakon zapadnih sankcija i prekida gotovo bilo kakve međusobne suradnje potpuno okrenula Istoku i zemljama tzv. Globalnog juga. Najviše od svih, razumljivo, Kini, s kojom dijeli i dugu granicu, ali najvažnije i zajednički osjećaj antiamerikanizma i sigurnosne opasnosti koju SAD objema zemljama objektivno predstavlja.

Najnoviji kineski ekonomski problemi mogli bi, dakle, rezultirati resetom odnosa između Pekinga i Washingtona, gdje bi potonji mogao lako inzistirati na kinesko-ruskoj “brakorazvodnoj parnici” ili barem završetku “medenog mjeseca”. Kina je, osim toga, u strahu od reseta rusko-američkih odnosa u slučaju Trumpove pobjede, što ovaj otvoreno najavljuje.
Ruske tvrtke i pojedinci imaju velikih problema u Kini čak i s najobičnijim otvaranjem računa u tamošnjim bankama zbog straha koje ove imaju od američkih sankcija. Zbog straha kineskih banaka probleme s plaćanjima imaju i srednje i male kineske tvrtke kojima je ponuđena prilika zauzimanja niša koje su se u Rusiji otvorile nakon povlačenja zapadnih kompanija.

Ove godine nakon postojanog rasta i lanjske rekordne razine međusobne trgovine od 240 milijardi dolara, primjetan je pad u prvom kvartalu od 0,8 posto pa je nemoguće do kraja godine očekivati priželjkivani novi rekord od 300 milijardi dolara. Hoće li problem s plaćanjima i strahom kineskih banaka od gubitka unosnih poslova na globalnoj pozornici zbog suradnje s ruskim tvrtkama riješiti nedavni posjet Moskvi kineskog premijera Li Qianga koji je s ruskim kolegom Mihailom Mišustinom potpisao poseban sporazum usmjeren upravo rješavanju tih problema, još je teško reći jer sve skupa to ide presporo.

Otvorena prijetnja

U njemu se izričito navodi kako će “strane ojačati i razviti infrastrukturu plaćanja i poravnanja, uključujući otvaranje korespondentnih računa i osnivanje podružnica i podružnica u dvjema zemljama”. Nadu Moskvi pojačava i predstojeći summit na vrhu BRICS-a u ruskom Kazanju krajem listopada, na koji su svoj dolazak prošlog tjedna potvrdili kineski vođa Xi Jinping i indijski premijer Narendra Modi. To mu zapravo i jamči uspjeh, a na summitu je jedna od glavnih tema uspostava novog platnog sustava između 10 zemalja članica s ciljem zaobilaženja američkih sankcija.

Dakle, sve su opcije otvorene, iako neće doći do američke željene “brakorazvodne parnice” između Moskve i Pekinga, tj. strateška suradnja dviju država nastavit će se jer im je sve drugo prevelik rizik. Kina i sama zna da bi, nakon eventualnog strateškog poraza Rusije i njezina slamanja, ona bila sljedeća na redu. Ali Peking bi mogao zbog svojih ekonomskih teškoća i nužnog uzimanja predaha poći niz dlaku Washingtonu i smanjiti svoju ekonomsku suradnju s Moskvom, što bi se pak moglo negativno odraziti na iznenađujuće dobro stanje ruske ekonomije.
Posve sigurno ne bez utjecaja najnovijeg američko-kineskog dijaloga, isti dan kada je Sullivan završavao svoj posjet Kini, 29. kolovoza, u svom poduljem obraćanju novinarima ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izrekao je jednu rečenicu koja najbolje tumači i navedeni scenarij s kineskom “kočnicom” na trgovinskoj suradnji s Moskvom.

Rekao je: “Zapad je odlučio da nam onemogući razvoj!” Kako je ta rečenica izrečena tijekom Lavrovljeva govora o sve više destabilizirajućem stanju u Ukrajini i oko nje, ona itekako ima ozbiljan prizvuk jer ukazuje i na moguću rusku potpunu eskalaciju ukrajinskog sukoba i izvan granica te zemlje. Štoviše, Lavrov je istom prilikom rekao kako Moskva pažljivo motri sve razgovore, ali i praktične poteze, koji se sada na zapadu vode na temu hoće li on ili neće dati Kijevu zeleno svjetlo za napade zapadnim suvremenim dalekometnim raketama na ruski matični teritorij.

Opasna stvar

Pritom je rekao da Rusiji nije prihvatljiv lokalni nuklearni rat taktičkim naoružanjem u koji, kako kaže, svojim potezima u vezi s ukrajinskim ratom Europu gura SAD, te da Moskva u takvom scenariju neće izuzeti Sjedinjene Države od nuklearnog rata strateškim raketama s obzirom na to da Rusija zna tko je “stariji brat” kojeg na zapadu svi slušaju. Pritom je rekao: “Mi imamo vlastitu doktrinu, uključujući i doktrinu uporabe nuklearnog oružja, koja se, usput rečeno, sada razjašnjava.” Govoreći da Treći svjetski rat ne može biti ograničen samo na Europu, rekao je sljedeće: “Amerikanci jasno povezuju razgovore o Trećem svjetskom ratu kao o nečem što bi moglo – ne daj, Bože, ako se ostvari – utjecati samo na Europu.” Dodao je kako se u Washingtonu “igraju vatrom kao mala djeca šibicama, što je vrlo opasna stvar za muškarce i žene europskih zemalja koje imaju nuklearno oružje”.

Navedene promjene u ruskoj nuklearnoj doktrini idu u smjeru snižavanja praga mogućeg početka uporabe te najrazornije vrste oružja masovnog uništenja koje svijet poznaje. Ne isključujem da je tu riječ upravo o sprečavanju gospodarskog razvoja Ruske Federacije od njezinih suparnika ili neprijatelja – o čemu je Lavrov istom prigodom govorio. Također je naveo kako ovo gledište dobro ilustrira “američki mentalitet vlasnika, koji sjedi s druge strane i uvjeren je u svoju sigurnost i da će ne samo Ukrajinci nego i Europljani raditi njegov prljavi posao i ginuti za njega”.
Nakon ovakvih riječi nemoguće je zamisliti resetiranje američko-ruskih odnosa. Ali vjerovali ili ne, takve najave proteklog su se tjedna čule čak i od utjecajnih američkih liberalnih medija. Međutim, od svih mi se ipak najviše svidio tekst Michaela Cuencoa iz medija UnHerd od 29. kolovoza, u kojem između ostalog navodi: “Kao što je pronicljivi John Mearsheimer objasnio 2022.: ‘Ako imate tri velike sile u svijetu — Kinu, Rusiju i Sjedinjene Države — a jedna vam je od njih, recimo Kina, jednaka, tada bi Sjedinjene Države bile mudre kad bi imale Rusiju na svojoj strani.”

Tri sile

U konačnici, Sjedinjene Države moraju se pripremiti za izglede dugog resetiranja, a za to neće biti dovoljno jednostavno pritisnuti sjajni gumb, kao što se Hillary Clinton jednom nadala učiniti, ili otići u Kremlj i rukovati se s Putinom, kao Nixon i Mao u svoje vrijeme. Činjenica je da su, za razliku od 1972., danas Putinova Rusija i Kina druga Xija ušle u takozvano “partnerstvo bez granica”. Najavljeno je na sastanku početkom 2022. I baš kao što Bidenova administracija pokušava prikazati trenutnu geopolitičku situaciju kao sukob između demokracije i despotizma, Putin i Xi su svoj odnos nazvali bedemom protiv liberalne hegemonije Zapada. Tek će sada Amerikanci morati odustati od liberalnog lukavstva, čija se naivnost nedavno posramila. Rusija će sigurno preživjeti kao svjetska civilizacija sama po sebi i treba je tretirati kao takvu – čak i ako to znači pomiriti se s njezinim povijesno neliberalnim oblicima moći. Uostalom, pitanje sljedećih pola stoljeća neće biti hoće li američke političke norme trijumfirati diljem planeta, nego hoće li sama Amerika preživjeti nadolazeću eru rivalstva supersila. I u ovoj utrci vrijednosti moraju biti zamijenjene interesima, a kratkovidni idealizam trijeznim i hladnokrvnim realizmom.

Washington će trebati saveznike u borbi protiv Kine, pa i resetiranje s Rusijom. On smatra da bi to bolje odradila Kammala Harris nego Trump, jer je i Nixon prije resetiranja s Kinom bio jastreb hladnog rata. U vrijeme velikih napetosti između Rusije i Zapada, takve se projekcije mogu činiti fantastičnima. No dogodile su se čudnije stvari: tranzicija Kine od najfanatičnije antiameričke sile do partnera Washingtona bila je Nixonov veliki podvig, a sljedeći predsjednik može početi činiti isto s Rusijom – smatra američki autor.

Ova sluđena situacija, američkog pokušaja resetiranja s Kinom ili pak američkog s Rusijom, govori u prilog tome da je ravnoteža triju globalnih geopolitičkih sila ključna za stabilnost svijeta.
Jednako kao što je tronožac najstabilnija struktura, tako je to u geopolitici trokut SAD – Kina – Rusija koji jedini jamči globalnu stabilnost. Bilo kakav pokušaj izdizanja jedne sile automatski bi doveo do zbližavanja dviju drugih i time spriječio nečiju hegemoniju, ali i međusobne ratove jer bi ravnoteža snaga uvijek postojala. Čini mi se da će ovu formulu prije ili poslije prihvatiti oni koji u trima globalnim velesilama donose ključne odluke. Prije svega tu mislim na SAD. Ali čak i da SAD i Kina resetiraju odnose nauštrb Rusije, ova bi sigurno bila spremna igrati na sve ili ništa. Nuklearno oružje, kako god negativno bilo s obzirom na svoju destruktivnu moć, ono je koje i najbolje jamči da do globalne kataklizme neće doći.
Barem je tako bilo donedavno – dok je još bilo mozga u onih koji donose ključne odluke.