Predsjednik Zoran Milanović ljetni godišnji odmor shvatio je prilično ozbiljno pa ga je odlučio provesti u strogoj tišini i daleko od očiju javnosti. Oglasio se tek nakratko uoči ličkog prosvjeda u Zagrebu, dajući potporu buntovnim građanima i sazivajući izvanrednu sjednicu Sabora, na kojoj se, doduše, nije pojavio jer to nije njegov stil, niti mu se da zbog takvih trivijalnosti prekidati odmor. Dok je Vlada premijera Plenkovića prolazila kroz brojne turbulencije, inače grlati Milanović svjesno je povukao ručnu kočnicu. Na sastancima i protokolarnim događajima na kojima se pojavljivao odbijao je stati pred mikrofon.
U trenucima u kojima je javnost očekivala da bi mogao udariti na premijera Plenkovića, HDZ-ovce i tzv. otpadnu mafiju, Milanović je namjerno prepuštao medijski prostor Vladi da se samostalno nosi s pritiskom javnosti. Višetjednu tišinu prekinuo je na proslavi Dana Hrvatske ratne mornarice u Splitu, gdje je akumuliranu šutnju pretvorio u uobičajeni žestoki verbalni napad zbog propadanja flote i neulaganja u korvete. Pritom je istaknuo da je HRM u posljednjih jedanaest godina dobio samo dva broda: obalno-ophodni brod Omiš i pomoćni Umag. Poručio je i da je takav tempo opremanja deplasirano nazvati nedovoljnim jer je to, prema njegovim riječima, ništa.
Uhodani obrazac
Predsjednik pritom inzistira da se korvete moraju graditi kako bi se očuvala domaća brodogradnja i strateško znanje, a da priča bude zanimljiva, u kritici Plenkovićeve vlade i Ministarstva obrane kojim rukovodi popularni HDZ-ovac Ivan Anušić Milanoviću su se prvi put javno pridružili i najviši vojni časnici. Tako je zapovjednik HRM-a, kontraadmiral Damir Dojkić, upozorio da projekt modernizacije ne smije ostati mrtvo slovo na papiru jer mornarica više ne može čekati.
Oni koji predsjednika Milanovića dugo prate lako mogu prepoznati da je ono što je izveo u Splitu, a čemu je prethodila višetjedna ljetna šutnja, klasičan primjer njegove uobičajene političke taktike, koja je, doduše, zaživjela tek u ovom drugom mandatu, u kojem uspijeva kontrolirati svoj nepredvidivi karakter. Otkako je osvojio drugi mandat i ovladao Pantovčakom, Milanović je u javnom prostoru znatno manje prisutan, a kada nastupa, mnogo je smireniji i puno se manje svađa s onima koji dolaze iz HDZ-ova bazena. Umjesto da se pretvara u dežurnu svađalicu čiji pretjerani istupi pune medijske stupce, u posljednje se vrijeme strateški povlači dok ne nakupi kritičnu masu, a onda jednim dobro tempiranim govorom preuzima apsolutnu kontrolu nad javnim prostorom. To je učinio i u Splitu, iz kojeg je, uobičajeno, napao Plenkovića. Cijeli taj splitski istup označio je njegov povratak u politički “fajt” s premijerom nakon kraćeg zatišja. Milanovićeva taktika povlačenja nakon koje slijedi udar uhodani je obrazac ponašanja. Svaki put kad nekoliko tjedana, pa i mjeseci, nestane iz javnosti i ušuti, u političkim kuloarima pojave se nagađanja što predsjednik smjera. Iza tih se faza tišine doista i može kriti nekoliko taktičkih razloga.
Žestoki napadi
Kada se vrati, Milanović uglavnom ne dolazi s blagim izjavama. Upravo suprotno, on tada istupa s dobro tempiranim žestokim napadima koji odmah preuzimaju medijski prostor, pa se može steći dojam da Milanović periodično priprema terene za nove bombe, koje odjekuju mnogo glasnije i pogađaju preciznije nego što bi odjekivali i pogađali njegovi svakodnevni medijski istupi, koji s vremenom postaju i zamorni. Primjetno je također da Milanović, za razliku od bukača iz oporbe koji Plenkovića pokušavaju srušiti vikanjem u prazno, premijera pušta da se sam peče. Milanović se jednostavno povuče kada Plenkoviću gori pod nogama, čime mu ne daje priliku da skrene pozornost javnosti na sukobe s njim, nego ga pušta da samostalno podnosi politički pritisak. To značajan dio lijeve oporbe još nije shvatio, pa ni na ovoj posljednjoj, najozbiljnijoj, temi s ličkim otpadom, na kojoj je Plenković opet dominirao u sabornici.
O dominaciji, čini se, odnedavno ponovno mašta i Milanović, i to o onoj na parlamentarnim izborima. Ideja o Zoranovoj listi navodno je ponovno zaživjela baš tijekom ljetnih mjeseci, kada je Milanović višak vremena na Hvaru koristio za druženja s raznim društveno-političkim moćnicima, koji su ga uvjerili da je i dalje on jedini koji može, pa i mora, srušiti Plenkovića. Iako je na izravna pitanja novinara o svojoj političkoj listi rekao da je riječ o spekulacijama, s Milanovićem uvijek treba biti na oprezu. On se u domaćoj političkoj areni dosad dokazao kao možda i najveći prevrtljivac, pa zaista ne treba odbaciti mogućnost da se kandidira na idućim parlamentarnim izborima. Prema analizama i procjenama iz predsjednikova kruga, njegova neovisna lista samostalno bi mogla privući između deset i 13 posto glasova, kojima bi u kasnijim kombinacijama sa SDP-om i Možemo ozbiljno udario na Plenkovića u njegovoj borbi za četvrti uzastopni premijerski mandat.
Dobra komedija
S druge strane, dio javnosti Milanovićev politički angažman vidi kao cirkus koji bi samo nanio štetu SDP-u jer bi im njegova kandidatura uzela dio tradicionalnog biračkog tijela, a dio SDP-ovaca te predsjednikove planove doživljava kao potencijalno poniženje za aktualno vodstvo stranke. Što god u SDP-u vidjeli, činjenica je da je Milanović tjednima šutio, pa je lako moguće da je tijekom te šutnje razmatrao svoju političku budućnost jer i on, kao i Plenković, vješto balansira koketirajući i s ljevicom i s desnicom. Istupi poput ovoga o korvetama i HRM-u savršeno mu služe da se profilira kao zaštitnik nacionalnih interesa i vojske, čime privlači širi krug birača, uključujući i one s desnice i desnog centra, koji inače ni u najluđim snovima ne bi glasali za lijevu oporbu.
S obzirom na to da je Milanović već jednom napravio presedan i aktivno se uključio u parlamentarne izbore, opcija da stvara platformu pod svojim imenom nikoga ne bi iznenadila. Nikoga odavno ne iznenađuje ni to da Milanoviću kronično nedostaje stvarna vanjskopolitička strategija pa je, kako bi djelomice pokrio i te ovlasti, nedavno organizirao tradicionalnu Diplomatsku berbu na Plešivici.
Dok se u pozadini, na svjetskoj razini, odvijaju tektonske promjene na polju sigurnosti i energetike, vrhunac Milanovićeve predsjedničke diplomacije sveo se na to da strani veleposlanici u gumenim čizmama i sa škarama u rukama u njegovu društvu hodaju po jaskanskim bregima. Idila je kod Milanovića uvijek bila iznad realnosti. Slika predsjednika koji dramatično ozbiljna lica prebire po trsovima dok u isti mah država nema usuglašenu vanjsku politiku jer se Pantovčak i Banski dvori ne mogu dogovoriti ni o čemu, pa ni o imenovanju veleposlanika, mogla bi poslužiti kao predložak za dobru komediju. Pred novinarima u vinogradu Milanović je opet odabrao staru strategiju, odnosno šutnju.
Najveći saveznik
Srećom pa grožđe ne traži da mu se objasni koji su točno hrvatski ciljevi u svijetu i koja je uloga njegove berbe na Plešivici, kada ni u ovom mandatu diplomatski nije stigao dalje od Banje Luke.
Iako berba doista jest tradicionalna, svođenje vanjske politike na tu razinu ostavlja dojam da predsjedniku manjka konkretnih strateških ciljeva, inicijativa i ozbiljnih tema. Osim toga, Ustav propisuje da predsjednik i Vlada moraju sukreirati vanjsku politiku, od čega, dakako, još dugo neće biti ništa. Godinama traju blokade imenovanja novih veleposlanika i konzula, a za to vrijeme kritičari upozoravaju da izravno pati ugled i funkcionalnost hrvatske diplomatske mreže širom svijeta. Milanović je pritom poznat kao političar koji u vanjskoj politici ne koristi rukavice. Njegovi žestoki komentari i izravni verbalni napadi na strane dužnosnike, od čelnika Europske unije do diplomata zemalja kao što je Izrael, nerijetko se u diplomatskim krugovima ocjenjuju kao kotraproduktivni, jer umjesto klasičnog balansiranja i gradnje savezništava, on svojim istupima stvara neprijatelje i zateže odnose s ključnim partnerima.
Možda zato i nije loše što je ljeto proveo šuteći i kujući političke planove, koji prije svega proizlaze iz njegova rejtinga i toga što je već mjesecima na vrhu liste najpopularnijih političara u državi. Takav mu rejting jamči upravo šutnja, koja je u drugom mandatu postala njegov najveći saveznik i adut. Dok šuti, nitko ne može znati što smjera. A nešto sigurno smjera.
