Danas Dalmacija slavi svetog Jeronima, svetog Jeru, jednog od četvorice velikih zapadnih crkvenih otaca, prevoditelj Biblije i svecakoji stoljećima zauzima posebno mjesto u Dalmaciji. Dalmatincima je sveti Jere posebno blizak i zbog rečenice koja mu se toliko dugo pripisuje da je gotovo postala dalmatinska poslovica:
“Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum.”
“Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.”
Naizgled jednostavna rečenica krije nekoliko problema. Prvi je povijesni – nema dokaza da ju je sveti Jeronim ikada izgovorio. Drugi je jezični i možda još zanimljiviji: što ona zapravo znači?
Je li sveti Jere molio Boga da mu oprosti samu činjenicu da je Dalmatinac? Je li svojim dalmatinskim podrijetlom opravdavao temperament i žestoku narav? Ili značenje možemo potpuno preokrenuti – neka mu Bog oprosti druge grijehe upravo zato što ima privilegij biti Dalmatinac?
Je li sveti Jere to uopće rekao?
Leksikografski zavod Miroslav Krleža u Hrvatskom obiteljskom leksikonu navodi izreku “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” i prevodi je kao “Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“.
No, formulacija Leksikografskog zavoda važna je zbog još jednog detalja: riječ je o riječima koje je Jeronim “navodno izrekao”, i to pravdajući svoju “žestoku narav zavičajnim mentalitetom”.
Dakle, izreka se ne navodi kao potvrđen Jeronimov citat, nego kao dio predaje koja se razvila oko sveca.
Istom se izrekom detaljno pozabavio jezikoslovac Domagoj Vidović u radu “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” objavljenom 2019. godine u časopisu Hrvatski jezik.
Vidović piše kako se Jeronimu upravo zbog njegova “neukrotiva temperamenta i teških riječi” pripisala slavna uzrečica. Proučavatelji svečeva života, navodi, nisu je pronašli u povijesnim vrelima, ali smatraju da upravo njemu najbolje pristaje.
I doista, sveti Jere nije bio čovjek kojega bismo danas opisali kao osobito blagog polemičara.
Vidović na početku rada navodi slikovit primjer Jeronimova jezika: jednoga je svojeg protivnika proglasio “najglupljim od svih ljudi”, a njegova britkost i sklonost polemikama pribavile su mu tijekom života popriličan broj neprijatelja.
Upravo je zato lako razumjeti kako je nastala predaja o temperamentnom Dalmatincu koji pred Bogom traži oprost.
No, ostaje pitanje – oprost za što?
Jedna rečenica, tri različita tumačenja
Izreka koja se pripisuje svetom Jeronimu danas se može čitati na najmanje tri načina. Nije riječ o tri povijesno potvrđene teorije o tome što je Jeronim mislio – jer nije potvrđeno ni da je rečenicu izgovorio – nego o tri različita tumačenja iste izreke.
Prvo je najjednostavnije i samoironično: “Bože, oprosti mi što sam Dalmatinac.”
U tom čitanju sama činjenica da je čovjek Dalmatinac humoristično postaje nešto za što treba tražiti Božji oprost.
Drugo je potpuno suprotno: “Bože, oprosti mi – jer sam Dalmatinac.”
U toj, izrazito dalmatinski samouvjerenoj interpretaciji, biti Dalmatinac nije grijeh nego privilegij. Jeronim ne bi tražio oprost zbog svojega podrijetla, nego bi upravo na temelju njega tražio oprost za druge grijehe.
U slobodnijem prijevodu: “Oprosti mi sve ostalo, ipak sam Dalmatinac.“
Treće tumačenje najbolje je potkrijepljeno izvorima: “Oprosti mi moju žestinu, jer sam Dalmatinac.”
U njemu Jeronim ne traži oprost zato što je rođen kao Dalmatinac niti mu dalmatinstvo daje povlasticu pred Bogom. Njime jednostavno objašnjava svoj nagli karakter, britak jezik i temperament.
Upravo tako izreku tumači Hrvatski obiteljski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža: Jeronim je njome navodno pravdao „svoju žestoku narav zavičajnim mentalitetom“. Isto objašnjenje podupire i Vidović kada nastanak izreke povezuje s Jeronimovim „neukrotivim temperamentom i teškim riječima“.
Što zapravo kaže latinska gramatika?
Upravo ovdje stvar postaje zanimljiva.
Latinska rečenica glasi:
Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum.
Riječ po riječ, konstrukcija nije osobito komplicirana.
Parce je imperativ glagola parcere, koji znači poštedjeti ili smilovati se, a u ovom kontekstu može se prevesti i kao „oprosti“. Mihi je dativ osobne zamjenice ego i znači „meni“ odnosno „mi“. Zajedno, parce mihi znači „poštedi me“, „smiluj mi se“ ili, u slobodnijem hrvatskom prijevodu, „oprosti mi“.
Domine je vokativ imenice Dominus – „Gospodine“.
Dalmata sum znači jednostavno „Dalmatinac sam“.
A ključ cijele jezične igre nalazi se u vezniku quia.
Quia u latinskome uvodi uzročnu rečenicu i znači „jer“, „zato što“, „budući da“.
Zato rečenica doslovno glasi:
„Oprosti mi/smiluj mi se, Gospodine, jer sam Dalmatinac.“
I tu dolazimo do važne razlike između hrvatskih „jer“ i „što“.
Kada kažemo: “Oprosti mi što sam Dalmatinac“, onda je „što sam Dalmatinac“ sadržaj onoga što treba biti oprošteno. Drugim riječima, dalmatinstvo je – barem u šali – samo po sebi prijestup.
Ali kada kažemo: “Oprosti mi jer sam Dalmatinac“, veznik „jer“ uvodi razlog. Doslovno: smiluj mi se zato što sam Dalmatinac.
U samoj latinskoj rečenici pritom nije navedena imenica „grijeh“ niti piše „oprosti mi moje grijehe“. Upravo ta neizrečena stvar otvara prostor za igru značenjem.
Možemo pretpostaviti: „Oprosti mi [moju naglost] jer sam Dalmatinac“, što odgovara tradicionalnom tumačenju koje donose Leksikografski zavod i Vidović.
Ali jezična dosjetka dopušta i sasvim suprotan dodatak:
„Oprosti mi (moje grijehe) jer sam Dalmatinac.“
U tom čitanju dalmatinstvo više nije ono što treba oprostiti, nego razlog zbog kojega se oprost traži – gotovo olakotna okolnost ili, u najdalmatinskijem mogućem tumačenju, privilegij.
To, naravno, ne znači da latinska gramatika dokazuje da je upravo to bilo značenje izreke. Za takvo povijesno tumačenje nemamo potvrdu. Ali razlika između „oprostiti što“ i „oprostiti jer“ objašnjava kako je ista rečenica mogla dobiti dvije gotovo suprotne interpretacije.
Temperament koji je stvorio legendu
Ako se držimo izvora, treće tumačenje ipak ima najsnažnije uporište.
Vidović svoj tekst otvara zanimljivom usporedbom “sjevernjačkog” i “južnjačkog“ načina raspravljanja.
Dok se u prvome očekuje utvrđen redoslijed govornika, ograničeno vrijeme i neupadanje u riječ, mediteransku raspravu često obilježavaju gestikuliranje, podizanje tona, upadanje u riječ i digresije.
Jeronim se, prema Vidoviću, itekako uklapao u taj temperament.
Bio je jedan od najvećih intelektualaca ranoga kršćanstva, ali i strastven polemičar koji se nije ustručavao vrlo grubo obračunavati sa svojim protivnicima.
Najveće djelo njegova života bio je prijevod Biblije na latinski. Prijevod poznat kao Vulgata imao je golemo značenje za zapadno kršćanstvo i stoljećima je bio temeljni latinski biblijski tekst.
Gdje je zapravo rođen sveti Jere?
Ni oko Jeronimova rodnog mjesta nema konačnog odgovora.
Rođen je u Stridonu, mjestu koje se nalazilo na granici rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, ali čiji točan položaj nikada nije pouzdano utvrđen.
Vidović navodi niz mjesta koja su se tijekom stoljeća povezivala sa Stridonom. Teorije su ga smještale na područje današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a među lokacijama koje su se razmatrale nalaze se i Bosansko Grahovo i Grahovsko polje.
Pritom je važno znati da rimska Dalmacija nije bila jednaka današnjoj hrvatskoj regiji. Antička provincija obuhvaćala je mnogo širi prostor. Ipak, hrvatska, a osobito dalmatinska tradicija stoljećima su Jeronima doživljavale kao svojega.
Od Jeronima do svetog Jere
Vidović podsjeća i koliko je duboka Jeronimova prisutnost u hrvatskoj kulturnoj povijesti.
Štovali su ga hrvatski latinisti i glagoljaši, a upravo se uz Jeronima stoljećima vezivala predaja o glagoljici. Vidović navodi da ga glagoljaši nerijetko nazivaju „Hrvatinom“, dok je predaju o njegovu hrvatskom podrijetlu još u 13. stoljeću zabilježio Toma Arhiđakon.
Tako je čovjek rođen prije gotovo 1700 godina u izgubljenom Stridonu kroz stoljeća postao dalmatinski sveti Jere.
A rečenica koju možda nikada nije izgovorio postala je jedan od njegovih najpoznatijih citata.
„Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum.“
Je li to: „Oprosti mi što sam Dalmatinac“?
Ili, prema tumačenju koje najbolje odgovara izvorima: „Oprosti mi moju žestinu, jer sam Dalmatinac“?
Ili ćemo je pročitati na najdalmatinskiji mogući način: „Oprosti mi sve ostalo – jer sam Dalmatinac“?
Za posljednje tumačenje nemamo povijesni dokaz.
Ali sama činjenica da jedna latinska riječ već stoljećima ostavlja dovoljno prostora za raspravu možda je najbolji razlog zbog kojeg je izreka preživjela do danas.
Detalj na grobu usred tajanstvene crkve u Splitu zbunjuje posjetitelje. Iza njega se krije zanimljiva priča
Moja reakcija na članak je…
