Ovih dana sve su glasniji zahtjevi s terena da glavni ravnatelj policije Nikola Milina napusti svoju poziciju, no pitanje je što bi policija time dobila. Ako Milina nekim čudom prije isteka mandata ode s mjesta glavnog ravnatelja, time će završiti jedno dugo poglavlje, ali ne i problemi hrvatske policije. Jer Milina je na čelu policije od 24. kolovoza 2017., a Vlada mu je 2022. povjerila i drugi petogodišnji mandat. To znači da policijom upravlja gotovo devet godina, dovoljno dugo da se velik dio današnjeg sustava može promatrati i kao rezultat njegova načina upravljanja.
Upravo zato sada nije dovoljno pitati treba li Milina otići. Puno je važnije pitanje što ostaje nakon njega. Jer policija koju bi naslijedio novi ravnatelj nije ista ona policija iz 2017. godine. U međuvremenu su se gomilali problemi s nedostatkom ljudi na terenu, rastom rukovodećih i neoperativnih radnih mjesta, načinom napredovanja i zapošljavanja te odnosom politike prema policijskom sustavu. A posljednjih mjeseci sve se to ponovno počelo spajati u jednu prilično neugodnu sliku.
Loša organizacija
Najkonkretniji problem jednostavan je: na terenu nema dovoljno policajaca. Sindikat policijskih službenika posljednjih dana najglasnije upozorava da je u nekim policijskim postajama u pojedinim smjenama na raspolaganju samo jedna ophodnja za cijelo postajno područje. Postavlja se vrlo jednostavno pitanje: kako dvije osobe mogu istodobno zaštititi žrtvu, osigurati mjesto događaja, krenuti u potragu za osumnjičenikom, obraditi informacije i ostati dostupne za druge intervencije?
Upravo se to pitanje brutalno otvorilo nakon femicida u Slatini. Policija je nakon unutarnjeg nadzora utvrdila propuste u postupanju, a protiv više policajaca pokrenuti su disciplinski postupci. No činjenica da su ljudi na terenu pogriješili ne odgovara na pitanje zašto sustav uopće funkcionira tako da jedna ili dvije ophodnje moraju pokrivati ogromna područja i istodobno biti spremne na više događaja. Policajci ne mogu biti na dva mjesta istodobno. Ne mogu nadoknaditi nedostatak ljudi, lošu organizaciju ili pogrešne odluke viših razina.
To nije problem koji se rješava smjenom jednoga glavnog ravnatelja.
Posebno je zanimljiva reorganizacija policijskog sustava iz 2023. godine. Jedan od deklariranih ciljeva bio je smanjiti broj zaposlenih u Ravnateljstvu policije i povećati broj policajaca u policijskim upravama i postajama. No ono što se u stvarnosti dogodilo upravo je suprotno – došlo je do povećanja broja rukovodećih i drugih neoperativnih radnih mjesta. Naši izvori tvrde da se povećava broj ljudi unutar sustava, dok se smanjuje broj onih koji neposredno rade policijski posao na terenu. To je možda najapsurdniji dio cijele priče. Hrvatska može imati dovoljan ili čak velik broj zaposlenih u sustavu, a istodobno imati premalo policajaca ondje gdje ih građani trebaju. Osim toga, sugovornici iz MUP-a navode i da postoje slučajevi u kojima su ljudi koji su dotad radili administrativne poslove dobivali status policijskih službenika, a pritom su nastavili raditi iste ili slične administrativne poslove. Tvrde i da se na pojedinim rukovodećim mjestima povećava broj ljudi dok se operativna policija bori s manjkom kadra.
Ako je sigurnost građana prioritet, teško je objasniti zašto bi sustav povećavao broj ljudi koji nisu na ulici, a istodobno nema dovoljno ljudi koji mogu izaći na intervenciju.
Ozbiljne optužbe
Još se ozbiljnije pitanje otvara oko načina na koji dio novih ljudi ulazi u policijski sustav. Naši sugovornici podsjećaju kako temeljni policijski tečaj traje oko mjesec i pol, nakon čega polaznici dobivaju status policijskih službenika i policijske ovlasti, dok redoviti put obrazovanja za policajce traje znatno dulje. Posebno problematičnim smatraju to što se među polaznicima takvog tečaja, prema njihovim tvrdnjama, nalaze supružnici, djeca i drugi članovi obitelji policijskih rukovoditelja.
To su ozbiljne tvrdnje koje treba provjeriti pojedinačno, ali čak i sama činjenica da takve optužbe dolaze iznutra pokazuje koliko je povjerenje u kadrovsku politiku sustava narušeno.
Jer nije dovoljno imati natječaj na papiru. Ako policajci smatraju da se napredovanje, premještaji i zapošljavanje dijele prema podobnosti, a ne prema sposobnosti, posljedica nije samo nezadovoljstvo zaposlenika. Posljedica je i pad autoriteta cijelog sustava. Tu dolazimo do možda najosjetljivijeg pitanja: koliko je hrvatska policija doista neovisna o politici? Policijski službenici, po zakonu, moraju biti profesionalni, nepristrani i politički neutralni. Ali glavni ravnatelj policije nije neovisan na isti način na koji bi trebala biti neovisna operativna policija. Bira se putem javnog natječaja, ali ga imenuje i razrješuje Vlada na prijedlog ministra unutarnjih poslova te za svoj rad odgovara ministru. Istodobno, kroz hijerarhiju glavnog ravnatelja ide snažan utjecaj na imenovanje rukovodećeg kadra. Drugim riječima, Nikola Milina je HDZ-ov čovjek u vrhu policije.
Zbog toga se posljednjih godina sve glasnije govori o potrebi stvarne, a ne samo formalne depolitizacije policije. To nije tvrdnja da je svaka policijska odluka politički motivirana. Ali sustav u kojem izvršna vlast bira prvog čovjeka policije, a kroz policijsku hijerarhiju postoji snažan utjecaj na izbor drugih rukovoditelja, prirodno otvara pitanje koliko je taj sustav otporan na političke pritiske.
I to pitanje nije nastalo nakon Slatine. Slučaj bivšeg vukovarsko-srijemskog župana Damira Dekanića pokazao je koliko je osjetljivo kada policija treba postupati prema lokalnom politički moćnom čovjeku. U tom slučaju policajci su završili među optuženima zbog navodnog prikrivanja okolnosti prometne nesreće. U slučaju bivšeg ministra Marija Banožića javnost je također propitivala postupanje policije nakon prometne nesreće u kojoj je poginuo drugi vozač. Ni jedan od tih slučajeva sam po sebi nije dovoljan da bi se zaključilo da je policija postupala po političkom nalogu. Ali kada se takvi slučajevi ponavljaju, postaje legitimno pitanje je li sustav dovoljno snažan da politički moćnoj osobi pruži potpuno isti tretman kao bilo kojem drugom građaninu.
Politički utjecaj
A onda dolazi slučaj “Nakaze”, koji je dodatno otvorio pitanje zaštite policajaca unutar vlastite institucije. Policajka je tvrdila da je bila izložena pritiscima nakon postupanja prema kćeri bivšeg visokog dužnosnika, a njezin slučaj postao je predmet ozbiljnih sukoba između sindikata i policijskog vodstva. Više sindikata zbog tog je slučaja izravno tražilo Milininu odgovornost.
Ako policajac ne vjeruje da će ga vlastita institucija zaštititi kada prijavi problem koji uključuje nekoga politički ili društveno moćnog, onda je to puno veći problem od jedne afere.
Milina nije netko tko je jučer došao na čelo policije pa da se sada može promatrati samo kao nasljednik problema koje je zatekao. On je na toj dužnosti gotovo devet godina. Bio je na čelu sustava tijekom reorganizacije policije, promjena kadrovske politike i u vrijeme niza afera i slučajeva koji su otvorili pitanja o funkcioniranju policije. Vlada mu je 2022. dala i drugi mandat. Zato bi bilo pogrešno tvrditi da za stanje u policiji ne snosi nikakvu odgovornost. Ali jednako bi pogrešno bilo tvrditi da je Milina cijeli problem. Jer ako je tijekom njegovih devet godina nastao sustav u kojem na terenu nedostaje policajaca, dok se povećava broj rukovodećih i administrativnih mjesta, ako policajci godinama upozoravaju na problematično kadroviranje, ako se otvara pitanje političkog utjecaja na imenovanja, ako mladi ljudi odlaze iz sustava razočarani načinom njegova funkcioniranja i ako policijske postaje u pojedinim smjenama imaju tek jednu ophodnju, onda nije dovoljno promijeniti samo čovjeka na vrhu.
Što onda ostaje nakon Miline? Najlakše bi bilo pronaći novog ravnatelja, promijeniti nekoliko načelnika i priču proglasiti riješenom. Ali to bi bila samo kozmetika. Ako novi ravnatelj dobije isti sustav imenovanja, istu kadrovsku moć, iste probleme s manjkom ljudi i istu organizaciju u kojoj je administracija važnija od terena, vrlo će se brzo naći pred istim problemima.
Reforma policije
Zato je pitanje nakon gotovo devet Milininih godina puno veće od pitanja njegova odlaska. Treba promijeniti način na koji se biraju policijski rukovoditelji. Treba jasno razdvojiti političku odgovornost ministra od profesionalne odgovornosti policijskog vrha. Treba osigurati da napredovanje i zapošljavanje budu provjerljivo vezani uz stručnost i rezultate, a ne uz osobne i političke veze. I prije svega treba ljude vratiti tamo gdje ih građani trebaju – na teren.
Jer situacija u kojoj se od dvoje policajaca očekuje da istodobno štite žrtvu, osiguraju mjesto događaja, traže osumnjičenika i budu dostupni za druge intervencije nije pitanje toga jesu li oni dovoljno sposobni. To je pitanje organizacije sustava.
I upravo je zato Slatina toliko važna. Ako se nakon tog slučaja smijene ili kazne policajci koji su pogriješili, a ne promijeni se sustav koji je doveo do toga da na terenu nema dovoljno ljudi i da komunikacija ne funkcionira kako treba, sljedeća tragedija ponovno će proizvesti isto pitanje.
A puno važnije pitanje trebalo bi biti tko je stvorio sustav u kojemu se ovakve pogreške uopće mogu dogoditi. Milina je taj sustav vodio gotovo devet godina. Zato njegova eventualna smjena može biti opravdan čin političke ili upravljačke odgovornosti. Ali sama po sebi neće biti reforma policije.
Ako se nakon njegova odlaska ne promijeni način na koji se policijom upravlja, promijenit će se ravnatelj, ali ne i policija.
