Emocije su je svladale već na početku priče. Splićanka Ivana Krce, profesorica engleskog jezika i žena koja je prije gotovo deset godina prošla liječenje raka dojke, pred publikom je otvoreno progovorila o trenutku u kojem je saznala dijagnozu, godinama koje su uslijedile i životu koji je izgradila nakon bolesti.
Govoreći na panelu „Život poslije dijagnoze – razgovor o hrabrosti, liječenju i nadi“, održanom u Mall of Split povodom Ružičastog listopada, nije skrivala suze iako, kaže, inače nije emotivna i često dijeli svoje iskustvo.
„Ne znam zašto sam jako emotivna kad pričam o tome. Ne zato što sam se super provela, nego zato što mislim da je zaista potrebno pričati o ovakvim stvarima“, kazala je.
U publici su sjedile i druge žene koje su prošle sličan put. Kako je rekla, povezala ih je ista sudbina i „iste karte“ koje su izvukle u životu.
Na običan pregled povela je sedmogodišnju kćer
Ivana za dijagnozu nije saznala nakon što je posumnjala da nešto nije u redu. Otišla je na redoviti godišnji pregled.
Sa sobom je povela tada sedmogodišnju kćer.
Trčala je s posla, pokupila djevojčicu i, kako je ispričala, nije je imao tko pričuvati. Nije ni pomislila da bi pregled mogao završiti lošom viješću.
„Nisam razmišljala ni o čemu jer meni ne može biti ništa. Ja sam mlada žena koja se redovito kontrolira“, prisjetila se.
A onda je liječnica vidjela nešto zbog čega joj je rekla da nalaz nije dobar. Kćer su izveli iz ordinacije.
Ivana kaže da se upravo tada u njoj uključio svojevrsni „mod žene ratnice“. Pred djevojčicu je izašla nasmijana, smjestila je da gleda crtiće i vratila se u ordinaciju.
„Od tada, kad je krenula priča, ja sam bila nasmiješena. Ne zato što sam se ludo zabavljala, nego zato što sebi nisam mogla to dozvoliti. Ja nisam vjerovala da ja imam rak.“
Uvjeravala onkologa da su nalazi pogrešni
Njezin liječnik bio je splitski onkolog Ante Strikić, koji je također sudjelovao na panelu.
Ivana se prisjetila kako ga je nakon dijagnoze pokušavala uvjeriti da je došlo do pogreške i da nalazi sigurno nisu njezini. On joj je objašnjavao kako se nalazi provjeravaju, no trebalo joj je vremena da prihvati ono što joj se dogodilo.
„Prihvatila sam jer nisam imala izbora. Krenula je borba“, kazala je.
Tada je sama sebi postavila cilj. Znala je da je pred njom iznimno teško razdoblje, ali je negdje daleko zamišljala malu točku na kraju tunela.
„Vidimo se s druge strane.“
„I došla sam s te druge strane“, rekla je.
„Imam skoro deset“
Iz takozvanog „survival moda“, priznaje, nije izašla još godinama nakon dijagnoze.
A danas radi nešto što joj se donedavno činilo gotovo dječjim – broji vrijeme.
„Uhvatila sam neki dan sebe da sam poput malog djeteta. Znate ono kad dijete ima tri godine i devet mjeseci pa kaže: ‘Imam skoro četiri.’ Ja zadnjih mjeseci govorim: ‘Imam skoro deset.’“
Gotovo je deset godina prošlo od njezine dijagnoze.
Upravo zato, kaže, nastavlja javno pričati svoju priču. Zbog žene kojoj je od dijagnoze prošla jedna ili dvije godine. I posebno zbog one koja ju je možda tek dobila.
„Imala sam sreću da deset godina kasnije mogu reći ono što je doktor Strikić malo prije rekao: ja sam u jednom trenutku imala rak dojke, ali ja ga sada više nemam. I nisam jedina.“
„To je jedino što druge žene trebaju znati“, poručila je.
Nakon svega – 146 kilometara Pink Camina
A onda je život Ivani donio putovanje koje je željela još nedugo nakon dijagnoze.
Na poziv Županijske lige protiv raka Split s drugim ženama krenula je na Pink Camino, posebno izdanje Camina koje je okupilo žene iz deset europskih zemalja koje su prošle dijagnozu karcinoma, prvenstveno raka dojke.
Šest dana hodale su završnom dionicom Francuskog puta prema Santiago de Composteli.
Prema Ivaninu pametnom satu – 146 kilometara.
„Službeno kažu da je manje, ali ja uvijek vjerujem svom pametnom satu“, našalila se.
I nije joj bilo dosta. Već razmišlja o novom Caminu.
„Vidi je. Tu je, živi i diše“
Camino joj, međutim, nije bio samo fizički pothvat. Opisuje ga kao duhovno putovanje i „put ka sebi“, bez obzira na to je li čovjek vjernik ili nije. Posebno iskustvo za nju bile su žene s kojima je dijelila tih šest dana hodanja.
Među njima je bila žena koja je rak preboljela prije 20 godina, ali i žena koja je dijagnozu dobila tek godinu ranije i nedavno završila kemoterapiju.
„Vidite ženu koja je imala karcinom prije 20 godina pa stanete i kažete: ‘Wow, prije 20 godina. Vidi je, ona je tu, živi i diše.’ A onda s druge strane vidite ženu koja je dijagnozu dobila prije godinu dana. Nedavno je završila s kemoterapijom, a ona je na Caminu i ne odustaje. Inspiracija su vam kako god okrenete“, ispričala je Ivana.
Tih 146 kilometara za nju je imalo i puno osobnije značenje. Kaže da je na Caminu uspjela otpustiti, zaboraviti i oprostiti ono što je osjećala da treba ostaviti iza sebe.
„Nekako sam dokazala sebi da, bez obzira na poteškoće koje sam imala u životu, ja to mogu. I uspjela sam“, zaključila je.
Moja reakcija na članak je…
