Prije početka pregovora o sklapanju koalicije, SDP i Možemo svečano su na Markovu trgu objavili da će, kad osvoje vlast, “potpuno promijeniti model upravljanja Hrvatskom”. Riječ je o frazi koja nije od jučer. Na lokalnim izborima održanima 2021. ona je bila glavni moto u kampanji nove stranke Možemo. Gradonačelnički kandidat Tomislav Tomašević na svakom je predizbornom skupu i u svakom medijskom nastupu nekoliko puta istaknuo: “Potpuno ćemo promijeniti model upravljanja Zagrebom.” Potpuno promijeniti model u prijevodu je značilo poništiti sve što je Milan Bandić ostavio u protekla dva desetljeća. Taj revolucionarni i nihilistički pristup možemovcima se isplatio. Većina Zagrepčana bila je zasićena Bandićem pa su bili voljni pristati na bilo kakvu promjenu. Možemo se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme i građani su stranku prihvatili kao što bi prihvatili bilo koju drugu koja obećava “debandićevizaciju”. Primjetno je, međutim, kako fraza “potpuno ćemo promijeniti model upravljanja” nema nikakav sadržaj niti odgovara na pitanje kojim će i kakvim modelom stari model biti zamijenjen, ali možemovci su, mora im se priznati, dobro procijenili da, što manje otkrivaju, to im je put do pobjede sigurniji. Kada su i osvojili vlast, nastavili su ponavljati da im je cilj “promijeniti model upravljanja Zagrebom”, što im je pomoglo da izdrže prve četiri godine. Građani koji su im na izborima dali glas i dalje su vjerovali da je ključ svih problema u glavnome gradu Bandićeva ostavština i njegov “model upravljanja”.
Nakon četiri godine Možemo je u Zagrebu i drugi put uspio osvojiti vlast. U predizbornoj kampanji na proljeće 2025. Tomašević i njegova gradska i stranačka garnitura modificirali su slogan “Potpuno ćemo promijeniti način upravljanja Zagrebom”, pa su slavodobitno uvjeravali birače da su ispunili obećanje. Govorili su naime: “Potpuno smo promijenili način upravljanja Zagrebom.” Građani su im povjerovali pa je Možemo dobio još četiri godine vlasti u glavnome gradu. Model upravljanja Zagrebom doista se potpuno promijenio. Potpuno se promijenio ideološki, ali možemovska ideologija nije poboljšala kvalitetu života u Zagrebu. Tomaševićeva uprava nije se pokazala učinkovitijom od Bandićeve. Komunalne probleme koje je naslijedila, od prometa do javne čistoće, zbrinjavanja otpada, gradnje stanova za povoljniji najam, nije riješila, nego je sve ostalo kao što je i bilo, pa nije nikakvo iznenađenje što ovih dana sindikati Zagrebačkog holdinga i ZET-a najavljuju štrajk za 28. rujna, nakon što su višemjesečni pregovori o novim kolektivnim ugovorima i postupak mirenja između sindikata i uprave društva završili bez dogovora.
Emotivna teza
Bandićev klijentelistički model koji se temeljio na simbiozi s interesnim klanovima i na ugađanju svim slojevima građana možemovci su zamijenili novoljevičarskim modelom baziranim na favoriziranju interesa ideoloških pristaša – neosocijalista, komunitarista, krajnje lijevih aktivista i fanatičnih ekologista – i isključivanju svih ostalih. Na nevladine organizacije, odnosno udruge ideološki i politički bliske Možemo, godišnje tako odlazi oko pet milijuna eura. Taj svoj “zagrebački model” Možemo sada želi primijeniti na državnoj razini. Pregovori između dvije lijeve stranke zapravo tek počinju, a već je primjetno da šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić prilagođava diskurs stranci Možemo, što mu dio SDP-ovaca zamjera. U govoru na Markovu trgu Hajdaš je s osobitim žarom izgovarao baš najpraznije fraze. “Dubinski ćemo izmijeniti hrvatski ekonomski i gospodarski model. Uvest ćemo i drugačiji model upravljanja javnim poduzećima i državnom imovinom. To je razlika između nas i njih, jedino SDP i Možemo mogu to napraviti”, najavio je šef SDP-a, obećavši da će im jedan od prvih poteza biti uklanjanje ograde s Markova trga, kao da u Hrvatskoj nema drugih, mnogo ozbiljnijih problema, od lista čekanja u bolnicama do mirovina, poreza, birokracije, iseljavanja i gospodarske nekonkurentnosti.
Sandra Benčić obećava pak priuštive stanove, dostojanstven život od rada, učinkovite institucije, kvalitetnu domaću hranu, pravodobnu zdravstvenu zaštitu i kraj “otpadne mafije”. Sve bi, dakle, trebalo biti pravednije, dostupnije i čistije, nedostaje još samo obećanje da će svaki dan biti sunčan, a da će kišiti samo nedjeljom u jutarnjim satima. Posebno je emotivna teza da je u posljednjih 35 godina HDZ ubio nadu. Istini za volju, HDZ doista jest odgovoran za ogroman dio hrvatskih problema, međutim, ne treba zaboraviti da je u tih 35 godina SDP u dva navrata vodio Vladu i da je u jednoj od tih vlada, onoj ponajgoroj svih vremena, na poziciji ministra prometa sjedio Hajdaš. Kad Možemo kaže da će stati na kraj “otpadnoj mafiji”, to posebno uvjerljivo zvuči iz usta stranke koja godinama upravlja Zagrebom, u kojem je gospodarenje otpadom postalo trakavica bez završetka, pri čemu Jakuševec prerasta u trajni spomenik raskoraka između aktivističkih parola i sposobnosti upravljanja.
Brojni repovi
Kažu da se ne bave kadrovima i izbornim listama i da im je koalicija čvrsta kao beton. No ne treba zaboraviti da se u hrvatskoj politici beton često raspadao pri raspodjeli mandata, fotelja, ministarstava i pozicija u javnim poduzećima.
Ciljevi koje su SDP i Možemo istaknuli nisu loši, međutim, to nije program. Od programa se očekuje da objasni kako postići bolje zdravstvo, koliko to stoji, u kojem će se roku provesti i tko će to platiti. Dončić je, ne zaboravimo, bio član HDZ-a od osnutka do 2000-ih, a Sandru Benčić prvi je, još 2007., promovirao Ivo Sanader, i njih dvoje riješit će problem s otpadom koji su prepustili u ruke bivšeg ministra Mihaela Zmajlovića, iza kojeg su tijekom mandata u Kukuriku vladi ostali brojni repovi.
Bavit će se, kako rekoše, radom i stanovanjem, ali su prešutjeli da se zalažu za porez na nekretnine. Tu je i obrazovanje, tema o kojoj Benčić, koja je studirala gotovo dva desetljeća, ima svakako puno toga reći.
Puno toga moglo bi se reći i o pravosuđu. SDP bi, primjerice, mogao objasniti zašto je tijekom njegova obnašanja vlasti 2012. izglasan Zakon o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dohodak, koji tajkunima, bankarima i raznim kriminalcima omogućuje da imovina koju su stekli do početka siječnja 2005. ostaje u njihovu trajnom vlasništvu te da država ne ispituje način stjecanja te imovine.
Područje obrane i nacionalne sigurnosti još je zanimljivija tema, a koalicija je misli prepustiti u ruke europarlamentarca Gordana Bosanca, koji je tajne službe nadzirao u mandatu aktualnog premijera Plenkovića, baš kao što je Benčić u Savjet za razvoj civilnog društva imenovana u Sanaderovu mandatu. Bosanca je, inače, stipendirala britanska vlada. Završio je i Akademiju za politički razvoj u istoj klasi s Davorom Bernardićem. Bio je predlagatelj prihvata 50.000 ilegalnih migranata, a njegov Centar za mirovne studije podnosio je Ustavnom sudu prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti dopunjenih Zakona o obrani i Zakona o nadzoru državne granice, kojima se zbog migrantske krize omogućuje vojsci da pomaže policiji u zaštiti državne granice. “Hrvatska službeno slavi kontroverznu vojnu akciju Oluja kojom je oslobođen hrvatski teritorij 1995.”, napisao je Bosanac 2015. u brošuri koju je objavio Beogradski centar za sigurnosnu politiku.
Početak pregovora
U to društvo sada ulazi i SDP, koji je više od deset godina u zastoju, pa birači ne vide u njemu stranku koja bi mogla efikasno upravljati zemljom. Sve to vrijeme SDP je bio stranka umjerene ljevice koja se čvrsto držala socijaldemokratske tradicije i nije se upuštala u suradnju s radikalnim lijevim strankama i pokretima. Sada, koalirajući s Možemo, odstupa od te tradicije i prihvaća demagogiju krajnje ljevice. SDP je u opasnosti da u pregovorima s Možemo izgubi svoj socijaldemokratski identitet. Ako u stapanju s krajnjom ljevicom vidi jedinu šansu za dolazak na vlast, mogao bi se prevariti u kalkulaciji. Veliko je pitanje hoće li do izbora zadržati povjerenje birača umjerene ljevice.
Hajdaš bi trebao učiti od Plenkovića i njegova pristupa formiranju koalicije. Kada je HDZ 2024. sklopio savez s DP-om, Plenković nije dopustio da njegova stranka izađe iz mainstreama. Umjesto da se prilagodi koalicijskom partneru, on je Domovinski pokret potpuno podredio HDZ-u.
Po svemu što je dosad pokazao Hajdaš Dončić, izgledno je da će se SDP više prilagođavati stranci Možemo nego ona njemu. Ako se to dogodi, i ako lijeva koalicija pobijedi na izborima, SDP će postati zarobljenik stranke Možemo. Svaku njezinu ideološku isključivost morat će prihvatiti da se koalicija ne bi raspala.
Dovoljan je jedan primjer: kako bi Hajdaš Dončić, kad bi postao premijer, reagirao da Thompson opet poželi nastupati na Trgu bana Jelačića? Bi li dao potporu zagrebačkom gradonačelniku koji to zabranjuje ili bi učinio ono što je učinio Plenković, koji je derogirao Tomaševićevu odluku? Bi li možda dopustio nastup kao što ga je dopustio njegov stranački kolega iz Varaždina Neven Bosilj?
Pitanje svih pitanja jest hoće li se koalicija uskoro sklopiti ili će se sklapati još godinu dana. Hajdaš je mjesecima najavljivao da će SDP i Možemo u listopadu sklopiti koalicijski sporazum. U izjavama nakon subotnje svečanosti na Markovu trgu rekao je nešto drugo. Najavljujući početak pregovora, rekao je da će šest mjeseci prije izbora SDP i Možemo imati gotov plan rada Vlade u osam poglavlja. Šest mjeseci prije izbora znači za godinu dana, to je listopad 2027., a ne 2026.
Godina dana
Hajdaš Dončić izjavio je da se ponosi time što dvije stranke već imaju gotove programe, tvrdeći da sada počinju usuglašavati zajednički program, što bi moglo značiti da koalicija ipak neće biti formirana sve dok se ne donese zajednički program. Čelnik Partije želi ostaviti dojam da među dvjema strankama nema nikakvih zapreka za koaliranje i da je sve takoreći riješeno, a onda kaže da će pregovori trajati koliko bude trebalo. Ako SDP i Možemo “super” surađuju, kako to tvrdi Hajdaš, nejasno je zašto im treba još godinu dana za donošenje zajedničkih programa. To je proturječno, jer strankama koje “super” surađuju ne bi trebalo previše vremena za uglavljivanje koalicijskog sporazuma.
U Hrvatskoj je poznata praksa da nakon parlamentarnih izbora međustranački pregovori o uvjetima koaliranja traju nekoliko tjedana, ne više od mjesec dana. Kako onda objasniti da dvije stranke koje se, kako uvjerava Hajdaš, o svemu usuglašavaju i gotovo svakodnevno komuniciraju, godinu i pol dana uoči izbora ne mogu izjasniti kad će koalirati? Administracija s Iblerova trga objašnjava da će pregovori među strankama biti podijeljeni u osam “poglavlja” da će se poglavlja “otvarati” i “zatvarati” i da će se o svakom poglavlju pregovarati u obliku tročlane delegacije s jedne i druge strane. Zdravorazumsko je pitanje čemu služi ta pompozna pregovaračka procedura ako dvije stranke u praksi već djeluju kao koalicija. Lijevo orijentirani birači očekuju da se dvije stranke s lijevog spektra dogovore, a ne da pregovaraju kao da se pripremaju za ulazak u Europsku uniju. Ako SDP-u i Možemo treba dugotrajna procedura pregovaranja, građani bi lako mogli zaključiti da između njih nema povjerenja.
Upadljiv je i kontrast između Hajdaševa izlaganja i izlaganja Sandre Benčić na Markovu trgu, koji pokazuje komu je od njih dvoje više stalo do suradnje. Šef SDP-a govorio je o koaliciji kao da je ona već sklopljena, a koordinatorica stranke Možemo o koaliciji nije rekla gotovo ni riječ. Hajdaš, koji silno želi postati premijer, kao da strahuje da se možemovci ne predomisle i odustanu od koalicije, pa želi zapečatiti sporazum prije nego što je sklopljen. Potpuno suprotno, Benčić ni u svojem govoru ni u odgovorima na novinarska pitanja nije spominjala pregovore, nego je održala frazersku utopističku propovijed. “Želimo vratiti osjećaj da, ako radimo, ako smo pošteni, ako surađujemo i ako smo solidarni, gradimo društvo u kojem će i nama i našoj djeci i našim unucima biti bolje”, rekla je Benčić.
Nameće se stoga zaključak da je Hajdaš u velikoj žurbi, a da Benčić taktički usporava proces. On kao da kaže: “Sve je gotovo, ja ću biti premijer”, a Benčić kao da mu kontrira: “Polako, nismo još ni počeli pregovarati.”
