Deseto izdanje izvješća Copernicus Ocean State Report (OSR10), objavljeno 30. rujna 2026., sažima desetljeće sustavnoga praćenja oceana i europskih mora (Grégoire i sur., 2026). Među izuzetnim događajima 2024. godine izvješće izdvaja i Jadransko more. Ova analiza prikazuje što izvješće o Jadranu govori, kako se ti nalazi uklapaju u promjene u cijelome Sredozemlju te što znače za praćenje mora i upravljanje njime. Temelji se na sažetku izvješća (Mercator Ocean International, 2026) i na poglavljima objavljenima u seriji State of the Planet.
Jadran u sredozemnome kontekstu
Sredozemno more zagrijava se znatno brže od globalnoga prosjeka: temperatura njegove površine rasla je za 0,32 ± 0,01 °C po desetljeću u razdoblju 1982.–2024., dok globalna temperatura površine mora raste za 0,12 °C po desetljeću (EU Space Programme, 2026; Mercator Ocean International, 2026). Godine 2024. Sredozemlje je zabilježilo najveći broj dana s morskim toplinskim valovima u posljednja dva desetljeća, i to neovisno o metodi detekcije, a prosječne su temperature bile 1,23 °C iznad osnovice (Fernández-Álvarez i sur., 2026). Najekstremniji su uvjeti zabilježeni u istočnome Sredozemlju. Razina mora ne raste ujednačeno: desetljetni se trendovi razlikuju između zapadnoga i istočnoga bazena (Borile i sur., 2026), a među gradovima za koje sažetak prikazuje promjene u posljednjem desetljeću jesu Venecija i Trst u sjevernome Jadranu.
Jadran je najsjeverniji i najplići dio Sredozemlja, pa je izrazito osjetljiv na utjecaje s kopna. Ograničena izmjena vode, snažna povezanost mora i kopna te velik antropogeni pritisak čine ga ranjivim na poremećaje (Coll i sur., 2010, prema Krauzig i sur., 2026). Uz sjeverozapadnu obalu u more utječu Po i brojne manje rijeke koje donose slatku vodu bogatu hranjivim tvarima. Ta se voda Zapadno jadranskom strujom uglavnom prenosi prema jugu uz talijansku obalu (Cozzi i Giani, 2011).
Pet epizoda površinskoga osvježenja
Krauzig i sur. (2026) analizirali su visokofrekventna mjerenja dviju autonomnih meteo-morskih postaja, plutače Fortunae kraj Fana i postaje Meda kraj Senigallije, te podatke o oborinama i protocima rijeka, satelitske snimke i proizvode usluge Copernicus Marine. U razdoblju od svibnja 2023. do studenoga 2024. utvrdili su pet odvojenih epizoda osvježenja, trajanja od 12 do 53 dana i pada saliniteta od 6,7 do 20,1 g kg⁻¹.
Prva je epizoda osobito ilustrativna jer je salinitet u samo 13 dana pao s 36,19 na 23,42 g kg⁻¹. Najekstremnija je bila peta, u kojoj se salinitet u 10 dana smanjio s 35,09 na 14,97 g kg⁻¹, što je najintenzivnije osvježenje u cijelome nizu. Autori razlikuju epizode potaknute dugotrajnim, izdašnim dotokom (prva) i one s bržim i oštrijim padom (druga i četvrta). To upućuje na dvostruku osjetljivost bazena: na trajan meteorološki pritisak i na nagle, kratkotrajne hidrološke ekstreme.
Meteorološki i hidrološki uzroci
Prvo osvježenje povezano je s nizom od pet kišnih epizoda u regiji Emilia-Romagna od 1. do 24. svibnja 2023., koje su kulminirale katastrofalnim poplavama. Oluja Minerva (16.–18. svibnja) donijela je kraj Forlìja više od 300 mm oborina, više od pet puta veće od mjesečnoga klimatološkog prosjeka. Zanimljivo je da je Po u tom razdoblju ostao znatno ispod prosječnoga protoka, na oko 2000 m³ s⁻¹, jer najintenzivnije oborine nisu zahvatile njegov glavni slijev, dok su manje rijeke, poput Lamonea, Savija i Rena, premašile povijesne razine poplava. Drugu epizodu vjerojatno su uzrokovale lokalne konvektivne oluje u regiji Marche, a treću dugotrajne oborine u studenome i početkom prosinca 2023., kada je u Parmskim Apeninima palo do 383 mm kiše. Četvrtu je potaknula neuobičajena proljetna oluja u travnju 2024., s 70 do 80 mm slabijih, ali postojanih oborina.
Jesen 2024. donijela je novi niz ekstrema. Oluja Boris (17.–20. rujna) izlila je oko 300 mm oborina u istočnoj Emilia-Romagni, a 18. i 19. listopada nova je oluja uzrokovala rekordne protoke svih većih rijeka; protok Poa dosegnuo je 7880 m³ s⁻¹. Autori to tumače kao znak izrazitoga hidrološkog oporavka nakon dugotrajne suše, a upravo je prijelaz od suše prema obilju vode ključna razlika između 2023. i 2024. godine. Statistički značajne veze između akumuliranih oborina i protoka rijeka (p
Ekološke posljedice: cvjetanje i eutrofikacija
Svako je osvježenje izazvalo izražen biogeokemijski odgovor. Nakon prve epizode zamućenost je više od mjesec dana u prosjeku iznosila oko 70 NTU, uz klorofil a iznad 10 µg L⁻¹, što odražava istodobni dotok sedimenta i hranjivih tvari. U lipnju i srpnju 2023. zamućenost je premašila 200 NTU, a klorofil a 30 µg L⁻¹, te su uočeni mukilaginozni makroagregati, želatinozne nakupine povezane s toplim, stratificiranim i hranjivima bogatim uvjetima (Arrighi i Domeneghetti, 2024). Takve pojave narušavaju kakvoću mora te ugrožavaju marikulturu i turizam.
Druga epizoda pokazuje da i manji konvektivni sustavi mogu potaknuti biološku produktivnost bez velikoga unosa sedimenta: zamućenost je ostala niska, a klorofil a i zasićenje kisikom, koje je doseglo oko 150 %, rasli su gotovo istodobno (r = 0,77). Najsnažniji je odgovor zabilježen nakon pete epizode, kada je klorofil a premašio 60 µg L⁻¹ uz neuobičajeno nisku zamućenost. Autori to tumače time što su se sedimenti iz Poa vjerojatno istaložili ili raspršili prije nego što su stigli do postaja, dok su se hranjive tvari nastavile prenositi, a povoljni svjetlosni uvjeti omogućili su pojačanu primarnu proizvodnju. U ljeto 2023. i 2024. temperatura površine mora premašila je 30 °C, što je popraćeno opsežnim nakupinama mukilaginoznih agregata (Krauzig i sur., 2026). Neovisno poglavlje Di Biagio i sur. (2026) potvrđuje tu sliku modelskim i satelitskim pristupom: u proljeće i jesen 2024. sjeverni je Jadran obilježila anomalna eutrofikacija, a koncentracije klorofila u ranome proljeću 2024. bile su više nego dvostruko veće od uobičajenoga prosjeka (Mercator Ocean International, 2026).
Ograničenja nalaza i značenje za hrvatsku obalu
Pri tumačenju nalaza valja uzeti u obzir tri ograničenja. Prvo, mjerenja potječu s dviju točaka uz zapadnu (talijansku) obalu pa se ne mogu mehanički prenijeti na cijeli bazen. Drugo, procjena slatkovodnoga dotoka od oko 42,5 m³ h⁻¹ po metru obale za prvo osvježenje temelji se na pojednostavljenoj bilanci mase soli te je prikladnija za usporedbu redova veličine nego kao procjena ukupnoga protoka. Treće, riječ je o razdoblju od samo dvije godine, pa se iz njega ne mogu izvoditi dugoročni trendovi: događaji su pokazatelj ranjivosti bazena, a ne dokaz trajne promjene (Krauzig i sur., 2026).
Za hrvatsku obalu, na kojoj turizam, marikultura i ribarstvo imaju velik gospodarski značaj, ključno je pitanje u kojoj se mjeri takvi događaji odražavaju na istočni Jadran. Izvješće na to ne odgovara izravno: opažanja su ograničena na talijansku obalu, a struja koju autori navode prenosi slatku vodu prema jugu uz zapadnu obalu. Učinci u hrvatskim vodama stoga se ne mogu pretpostaviti, nego ih treba provjeriti vlastitim, kontinuiranim opažanjima i domaćim istraživanjima.
Od znanja do djelovanja i zaključak
Središnja je poruka izvješća da znanje o oceanu treba pretvoriti u djelovanje kroz tri razine: praćenje, prognoziranje i planiranje (Mercator Ocean International, 2026). Jadranski primjer ilustrira sve tri. Razmjerno jeftine autonomne postaje s visokom frekvencijom uzorkovanja zabilježile su nagle promjene koje bi satelitska i reanalizna polja obuhvatila samo djelomično, pa autori preporučuju uključivanje takvih opažanja u Copernicus i druge baze podataka. Obalni prognostički modeli važni su za praćenje dinamike kopna i mora (Di Biagio i sur., 2026); to potvrđuje i baltički primjer, u kojem je prognostički sustav rekordni pad razine mora točno predvidio tri do četiri dana unaprijed (Tuomi i sur., 2026). Za planiranje je važno da će, prema Šestom izvješću IPCC-a, obilne oborine i izlijevanje rijeka biti sve češći i intenzivniji kada globalna temperatura nadmaši 1,5 °C, a male slivove poput onih uz sjeverozapadni Jadran autori smatraju osobito ranjivima (IPCC, 2023, prema Krauzig i sur., 2026).
Jadran, ponajprije njegov plitki sjeverni dio, pokazuje kako se složeni događaji, od naglih izmjena suše i poplava preko osvježenja i stratifikacije do cvjetanja fitoplanktona i mukilaginoznih agregata, nižu u uzročno-posljedični lanac s izravnim posljedicama za kakvoću mora, marikulturu i turizam. Ograničenja dostupnih podataka istodobno podsjećaju da su za pouzdanu procjenu stanja na cijelome Jadranu, uključujući hrvatsku obalu, potrebna sustavna i otvoreno dostupna opažanja s obiju strana bazena.
Milo Miklaušić, kap.
Izvori:
Arrighi, C., Domeneghetti, A. (2024). Brief communication: On the environmental impacts of the 2023 floods in Emilia-Romagna (Italy). Natural Hazards and Earth System Sciences, 24, 673–679.
Borile, F. i sur. (2026). Decadal variability in the Eastern and Western Mediterranean sea level trends. State of the Planet, 7-osr10, 13.
Coll, M. i sur. (2010). The biodiversity of the Mediterranean Sea: estimates, patterns, and threats. PLoS ONE, 5, e11842.
Cozzi, S., Giani, M. (2011). River water and nutrient discharges in the Northern Adriatic Sea. Continental Shelf Research, 31, 1881–1893.
Di Biagio, V. i sur. (2026). How extreme river discharge events shape coastal biogeochemical dynamics: the 2024 northern Adriatic case. State of the Planet, 7-osr10, 18.
EU Space Programme (2026). Ocean State Report 10 reveals two-decade high in Mediterranean marine heatwaves. eu-space.europa.eu.
Fernández-Álvarez, B., Barceló-Llull, B., Pascual, A. (2026). Mediterranean Sea warming and marine heatwaves in 2024. State of the Planet, 7-osr10, 19.
Grégoire, M. i sur. (ur.) (2026). 10th edition of the Copernicus Ocean State Report (OSR10). State of the Planet, 7-osr10. https://doi.org/10.5194/sp-7-osr10
IPCC (2023). Climate Change 2023: Synthesis Report. Geneva: IPCC.
Krauzig, N. i sur. (2026). Insights into exceptional freshening events in the northern Adriatic Sea throughout 2023–2024. State of the Planet, 7-osr10, 17.
Mercator Ocean International (2026). Copernicus Ocean State Report 10: sažetak. Copernicus Marine Service. marine.copernicus.eu/osr10-summary
Tan, X. i sur. (2023). Increasing global precipitation whiplash due to anthropogenic greenhouse gas emissions. Nature Communications, 14, 2796.
Tuomi, L. i sur. (2026). Record low sea levels in the Bothnian Bay in November 2024. State of the Planet, 7-osr10, 16.
