Brodovi postaju pametniji. Troše manje goriva, dobivaju električne i hibridne pogone, pametne sustave upravljanja i tehnologije koje smanjuju emisije. Europa sve više govori o zelenim lukama, energetskoj učinkovitosti, obnovljivim izvorima energije, kružnom gospodarstvu i zaštiti mora.
A na našoj obali?
Beton. Novi obalni zid, novi lukobran, novi gat, malo više kamena i asfalta – i, dakako, promotivna poruka za javnost.
Ne treba pritom tvrditi da lukobrani i nova infrastruktura nisu potrebni. Hrvatska je pomorska zemlja, a sigurnost luka osnovni je uvjet života na otocima i obali. Pitanje je nešto drugo: je li luka i dalje samo građevinski objekt ili je vrijeme da je počnemo tretirati kao sustav?
Ako danas gradimo luku koja treba trajati desetljećima, a pritom ne promislimo njezinu energetiku, vodoopskrbu, MARPOL, gospodarenje otpadom s plovila, digitalno upravljanje, zaštitu mora i pripremu za elektrifikaciju plovila, nismo izgradili luku za budućnost. Izgradili smo infrastrukturu prošlosti, samo s novijim datumom na ploči.
Luka budućnosti počinje energijom
Buduće luke imat će sve više električnih i hibridnih brodova, vozila, opreme i rasvjete. Zato već pri projektiranju treba postaviti jednostavno pitanje: koliko će luka energije trošiti, a koliko će je moći sama proizvesti?
Na zgradama, nadstrešnicama i drugim pogodnim površinama mogu se predvidjeti solarni sustavi, a gdje je opravdano i baterijska pohrana. Energija se može koristiti za rasvjetu, crpke, sigurnosne i servisne sustave te punjenje vozila i plovila.
Mala luka tako od pukog potrošača može postati lokalno energetsko čvorište. To je posebno važno za otoke i udaljena obalna mjesta, gdje je otpornost opskrbe pitanje sigurnosti, a ne samo troška.
Ključno je da se takva infrastruktura predvidi prije gradnje. Nije korisno za deset godina zaključiti da bi bilo dobro postaviti „punionicu“ ako tada nema dovoljno elektroenergetskog kapaciteta, prostora ili odgovarajuće infrastrukture.
Voda nije sporedno pitanje
Isto vrijedi za vodu.
Već pri projektiranju moguće je predvidjeti prikupljanje kišnice i korištenje tehničke vode ondje gdje nije potrebna pitka voda. Jednako je važno riješiti oborinske i otpadne vode.
Lučke (gradske) površine mogu sadržavati ulje, gorivo i druga onečišćenja. Takva voda ne smije jednostavno završavati u moru. Luka zato treba imati odgovarajuće sustave prikupljanja, separacije, pročišćavanja i nadzora.
To nisu futurističke ideje. To je odgovorno projektiranje.
Luka nije samo beton. Luka je i more.
Kada se govori o izgradnji luke, najčešće se govori o broju vezova, duljini lukobrana, dubini akvatorija i količini iskopa i betona. More se pritom prečesto tretira kao prazna građevinska parcela.
Ali more je ekosustav.
Svaki lukobran mijenja strujanje mora. Svako nasipavanje mijenja prostor. Svaki novi zid mijenja obalu. Ponekad je takav zahvat nužan, ali tada treba postaviti pitanje: je li izveden najmanji mogući zahvat ili samo onaj koji je građevinski najjednostavniji?
Suvremeno projektiranje mora uz građevinska rješenja razmatrati i prirodna i kombinirana rješenja koja štite obalu, ali istodobno čuvaju morske ekosustave.
Problem nije samo u projektu. Problem je u projektnom zadatku.
Ovo je možda najvažnija točka cijele priče.
Projektni zadatak lokalne luke često počinje s vrlo konkretnim građevinskim parametrima: toliko metara obale, toliko vezova, lukobran i određena dubina akvatorija.
Ali tko postavlja pitanja o tome koliko će energije luka trošiti, kako će gospodariti vodom i otpadom, kako će štititi morski ekosustav, kako će se prilagoditi klimatskim promjenama i kako će biti spremna za nove generacije plovila?
Projektant ne može projektirati ono što od njega nitko nije tražio.
Županije, lučke uprave i lokalne zajednice zato ne bi trebale naručivati samo građevinski objekt. Trebale bi definirati dugoročni razvojni projekt luke.
Razlika je između pitanja:
„Koliko vezova možemo izgraditi?”
i pitanja:
„Kakvu luku želimo ostaviti budućim generacijama?”
„Male“ luke mogu biti laboratorij promjene
Ne govorimo samo o velikim lukama poput Rotterdama ili Hamburga. Govorimo o Salima, Tkonu, Prvić Luci, Jezerima, Krku, Krapnju, Bilicama i sličnim otočnim i obalnim sredinama.
Upravo male luke imaju jednu veliku prednost: lakše ih je promišljati kao cjelinu.
Na jednom prostoru moguće je povezati proizvodnju i pohranu energije, punjenje plovila, gospodarenje vodom, prihvat otpada, digitalno upravljanje i praćenje kvalitete mora.
Takav pristup može dugoročno biti i jeftiniji.
Najjeftinije rješenje danas ne mora biti najjeftinije tijekom sljedećih trideset godina. Ako izgradimo infrastrukturu bez prostora za buduće sustave, sutra ćemo plaćati njezinu prilagodbu.
Zato pri procjeni projekta ne treba pitati samo koliko stoji izgradnja, nego i koliko će stajati korištenje, održavanje i prilagodba tijekom cijelog životnog vijeka.
Zelena luka nije nekoliko solarnih panela
Održivost se ne smije svesti na administrativno popunjavanje rubrika. Nije dovoljno projekt proglasiti „zelenim“, a zatim izgraditi infrastrukturu koja je u osnovi tradicionalna.
Zelena luka od početka je projektirana tako da troši manje energije i vode, proizvodi dio vlastite energije, smanjuje emisije, odgovorno gospodari otpadom i čuva morski ekosustav.
Europska politika ide upravo u tom smjeru: nova Strategija EU-a za luke naglašava dekarbonizaciju, digitalizaciju, elektrifikaciju i ulogu luka kao energetskih čvorišta.
Hrvatski propisi već predviđaju i obveze povezane s prihvatom i zbrinjavanjem otpada s plovila u skladu s MARPOL-om.
Ali propisi bi trebali biti početak, a ne krajnji cilj.
Vrijeme je da promijenimo pitanje
Kod razvoja hrvatskih lokalnih i županijskih luka prečesto se postavlja pitanje: koliko će stajati izgradnja?
To jest važno pitanje, ali nije jedino.
Treba pitati i:
Koliko će luka stajati lokalnu zajednicu tijekom sljedećih trideset godina?
Koliko će trošiti energije i vode?
Koliko će koštati njezino održavanje?
Hoće li biti spremna za električna plovila i ekstremne vremenske uvjete?
Što će se dogoditi s morem oko nje?
Hoće li povećati kvalitetu života lokalnog stanovništva?
I, konačno, što ostavljamo iza sebe?
Jer luka nije samo investicija. Ona je trajna intervencija u prostor, a takve se stvari teško ispravljaju naknadno.
Što će ova luka biti 2055. godine?
Hrvatska ima more, sunce i znanje. Ne trebaju nam kopije velikih svjetskih luka. Naše luke mogu biti male, pametne, energetski učinkovite i održive, prilagođene lokalnim potrebama i prirodnim uvjetima.
Upravo lokalne i županijske luke mogu postati laboratorij nove hrvatske razvojne politike.
Ako je cilj samo zadovoljiti propis, uvijek ćemo tražiti minimum.
Ako je cilj izgraditi najbolju moguću luku, propis će biti samo početak.
Zato bi jedno pitanje trebalo stajati na naslovnici svakog novog projekta luke:
Što će ova luka biti 2055. godine?
Ako je odgovor „imat ćemo novi lukobran i više vezova“, nismo učinili dovoljno.
Ako je odgovor „imat ćemo energetsku, vodno, digitalno i ekološki održivu luku koja proizvodi dio vlastite energije, čuva more i spremna je za novu generaciju plovila“, tek smo tada počeli razmišljati dugoročno.
Dugoročna održivost pritom mora polaziti i od potreba domicilnog stanovništva – kvalitete života, dostupnosti prostora i mora, sigurnosti, zapošljavanja i osjećaja da luka razvija grad, a ne da luka živi na račun grada.
Hrvatska ne smije graditi luke za jučer.
Imamo jednu obalu i jedno Jadransko more.
Brodovi postaju pametniji. Vrijeme je da to postanu i naše luke.
A prvi korak nije novi građevinski zahvat.
Prvi korak je strategija.
Milo Miklaušić, kap.
