Prošlog je tjedna sjedište svjetske diplomatske aktivnosti bio New York. Tamo se održavalo tradicionalno godišnje zasjedanje Opće skupštine UN-a na kojem su govorili brojni svjetski čelnici.
Kada odstranimo one manje važne, odnosno u globalnom geopolitičkom smislu nebitne vođe država, bez ikakve težine u formiranju bilo kakvih važnijih odluka međunarodnog karaktera i koji redovito nastupaju pred polupraznim auditorijem glavne dvorane i uglavnom kao PR za domaće političke potrebe ili odašiljanje poruka nepoćudnim susjedima – zanimljivima ostaju samo riječi predstavnika ključnih svjetskih država, ili pak onih koje su s njima u vojnom ili oštrom političkom sukobu.
Ovih potonjih je, nažalost, svakim danom sve više (što potvrđuje činjenicu kako živimo u prijelomnim vremenima): Venezuela, Kuba, geografski prostor Palestine, Libanon, Iran, odnedavno i Saudijska Arabija i Jemen, i naravno – Ukrajina, kao svojevrsna kruna globalnog sukoba suvremenog Istoka i Zapada s glavnim ulogama koje pripadaju – htjelo se to ili ne htjelo priznati – Washingtonu i Moskvi, a ne ni Kijevu ni Europi (to se najbolje i vidjelo prošloga tjedna u New Yorku, o čemu više kasnije u tekstu).
Rat s Iranom
Američki rat s Iranom, ili Iranski rat, za mnoge je u svijetu važniji sukob globalnog karaktera od onog rusko-ukrajinskog. Međutim, rekao bih kako je to ipak samo privid i da je on to prije svega u kontekstu utjecaja na globalne energetske tokove odnosno svjetsko gospodarstvo. U geopolitičkom smislu nedvojbeno ima snažan (i presudan) regionalni utjecaj, ali činjenica da se u njemu međusobno neposredno vojno ne sudaraju ključne zemlje (nuklearne sile) svijeta (kako je to de facto u Ukrajini) – taj rat ipak čini, barem za sada (i za razliku od ukrajinskog), neopasnim po svjetski mir (Rusija, a posebno Kina – i dalje su u njemu dovoljno pasivne da do toga ne dođe).
Drugim riječima, kako god završio – kompromisnim mirom ili američkim potpunim uništenjem Irana uporabom oružja masovnog uništenja (prije svega nuklearnog) kako to ponovo, kao mogućnost, prošlog tjedna ostavlja američki predsjednik Donald Trump s govornice Glavne skupštine UN-a – rat s Iranom neće dovesti do globalnog ili trećeg svjetskog rata. Pritom je posve druga stvar što bi uporaba nuklearnog oružja – koja bi s lica zemlje zbrisala čitavu jednu državu, najstariju živuću civilizaciju – otvorila Pandorinu kutiju nakon čega više ništa ne bi bilo isto, pa bi možda, prije ili kasnije, ipak posredno utjecala na novi globalni sukob jer bi itekako bilo onih koji bi se rado ugledali na takav američki primjer u rješavanju svojih sukoba s po sebe nepoćudnim državama ili susjedima.
Ali ostavimo se zasad hipoteza iako se navedeno uvijek mora imati u vidu. Jer činjenica je da nuklearno oružje postoji, da ga ima vrlo ograničen broj država, i da sigurno nije proizvedeno kao osobni hir nekog predsjednika ili „kolekcionara“ – sakupljača nuklearnih bojevih glava, kao znački ili poštanskih marki. Tim više što je također činjenica kako živimo u vremenu kada su sve maske pale, kada veliki igrači igraju potpuno otvoreno, u igri u kojoj su ulozi takvi da nitko od njih ne može i neće prihvatiti mogućnost da bude poražen. Ni Amerika od Irana, ni Rusija od Ukrajine, ni Kina uvjetno rečeno od Tajvana ili nekog svog ratobornog susjeda. Još je manje vjerojatno da bi ijedna od triju spomenutih glavnih svjetskih sila sebi dozvolila da bude vojno poražena od nekih od dviju preostalih, a da prethodno ne bi iskoristila sva raspoloživa sredstva za pokušaj preživljavanja. To su naprosto zadana, nepisana pravila, koja oni koji to moraju znati dobro znaju.
Zato je mučno pratiti što, i na koji način posljednjih godina o tektonskim globalnim geopolitičkim promjenama govore poneki i sveprisutni analitičari u hrvatskom srednjostrujaškom medijskom prostoru, koji se tim poslom ne bi trebali baviti jer u zabludu dovode ljude koji o ovim temama po redu stvari ne znaju ništa ili barem ne dovoljno da bi mogli samostalno logično razmišljati i donositi zdrave i ispravne sudove.
Ali vratimo se temi.
Iranski izvoz nafte je devastiran
Dakle, u globalnom energetskom smislu rat s Iranom je destruktivan. Sjedinjene Države i Izrael u tom su ratu devastirali iranske kopnene i pomorske vojne kapacitete (izuzetak su njegovi podzemni raketni kapaciteti i bespilotne letjelice zbog čega se taj rat još uvijek i ne može završiti), ali ono što je za svijet važnije je – da je kroz nametnuti embargo SAD devastirao i izvoz iranske nafte tj. smanjio ga ne za trećinu, već za tri puta! Pa ako je iranski izvoz „crnog zlata“ do prije rata iznosio između 150 i 200 000 barela dnevno, to znači kako sada iznosi 50 000 ili nešto više. Drugim riječima, globalnom energetskom krvotoku sada dnevno nedostaje oko 100 000 barela iranske nafte. Kada tome pridodamo iransko zatvaranje Hormuškog tjesnaca i prolazak naftnih tankera kroz isti samo na kapaljku (prema većini relevantnih izvora riječ je o njih između pet i deset dnevno za razliku od prijeratnih 200-tinjak) jasno je što rat s Iranom znači za svjetsko gospodarstvo, jer je ono velikim dijelom ostalo i bez saudijske, emiratske, kuvajtske, iračke nafte, kao i bez katarskog ukapljenog (LNG) plina a ta je zemlja jedna od njegovih najvećih proizvođača i drugi izvoznik u svijetu.
Prema navodima Reutersa iz druge polovice kolovoza, katarski je izvoz ukapljenog plina u šest mjeseci rata pao za nevjerojatnih 96%, a financijski gubitak koji ima zbog pada prodaje, iznosi čak 24 milijarde dolara! Katar je do rata pokrivao petinu ukupnih globalnih potreba za tim energentom, a njegove azijske i europske niše sada je samo djelomično popunio američki ukapljeni plin. Zalihe plina u europskim skladištima pale su na najnižu razinu za ovo doba godine – najmanje od 2011. Slabije punjenje skladišta tijekom ljeta posljedica je viših cijena i nedostatka LNG–a na svjetskom tržištu.
Za EU je stanje još teže, jer od Nove godine, dakle za nepuna tri mjeseca, na snagu stupa njena odluka o potpunoj zabrani uvoza ruskog plina, dok ju istodobno sve jače pritišče teret financiranja Ukrajine i rata kojemu se za sada kraja ne nazire.
Prema Iranu ide još jedna američka skupina predvođena nosačem aviona s 9000 vojnika
Ukrajinski rat odlučuje o multipolarnosti svijeta
Dakle, američki rat s Iranom ima dalekosežne globalne gospodarske posljedice, ali je ukrajinski rat onaj koji ima kudikamo veću globalnu geopolitičku težinu. Neposredno odlučuje o budućem međunarodnom poretku. Hoće li ostati jednopolaran (iako to objektivno više nije ali se zapad na čelu sa SAD-om i dalje ponaša na način koji iz toga proizlazi što povećava rizike od međusobnog sukoba ključnih država), ili će biti multipolarni.
Ipak treba naglasiti kako i ukrajinski rat ima važan globalni gospodarski utjecaj. Ne kao iranski, ali ipak itekako osjetljiv.
Dovoljno je ukazati na činjenicu kako je Rusija prvi, a Ukrajina treći najveći svjetski izvoznik pšenice i da su obje zemlje sada suočene s velikim teškoćama za njihov plasman na globalno tržište s obzirom da se one velikim dijelom prevoze brodovima kroz Crno more koje je sada vrlo opasno za plovidbu. Vrijedi podsjetiti i kako je Rusija najveći proizvođač i izvoznik dušičnog gnojiva na svijetu i da je zbog zapadnih sankcija taj izvoz jedno vrijeme bio vrlo otežan što je imalo posljedice na poljoprivredni sektor diljem svijeta pa i same Europe. Također valja ukazati i na tekst britanskog Financial Timesa od 20. rujna, u kojem je navedeno kako su ruski zračni napadi uništili većinu ukrajinske metalurgije – preciznije, pogona za proizvodnju čelika. Zbog toga su najvažnije tvrtke, koje su činile čak 90% njegove ukrajinske proizvodnje nakon napada bile primorane zaustaviti svoje poslovanje.
„Danas Ukrajina više nema čeličnu industriju“, konstatirao je Oleksandr Vodoviz za britanski medij. Inače, potonja osoba je šefa kabineta generalnog direktora velike ukrajinske holding tvrtke Metinvest koja predstavlja grupu čeličana i rudarskih tvrtki, a posjeduje operacije, osim u Ukrajini, i u Italiji, Bugarskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u.
Drugim riječima, ukrajinsku nišu u sferi metalurgije na svjetskom tržištu (Ukrajina je 2007. godine bila osmi najveći svjetski proizvođač i treći najveći izvoznik željeza i čelika, a veliki je izvoznik ostala i do danas a ta je grana gospodarstva bila ona koja je uz izvoz poljoprivrednih proizvoda najviše punila državni proračun) također sada netko mora nadomjestiti. Tj. i tu, kao u nafti i plinu, dolazi do manjka proizvoda odnosno povećanja njegovih cijena.
Vodoviz, menadžer Metinvesta, rekao je 24. rujna na izvjesnom forumu u Kijevu, kako je u rujnu bio tjedan kada Ukrajina prvi put u 100 godina nije proizvela niti jednu tonu čelika. Rekao je da su svi ukrajinski metalurški pogoni već uništeni granatiranjem. „Apsolutno sva postrojenja su uništena. To uključuje Arcelor, Metinvest, Petrovski pogon (Dnjeparski metalurški kombinat) i Interpipe. Pogođena su više puta. Mnogi ljudi su poginuli. Ne radimo. Znam da Arcelor ne radi. Koliko znam, Petrovski pogon je također zatvoren. A koliko znam, ni Interpipe nije popravio svoj transformator“, rekao je Vodoviz. Također je napomenuo kako je država Metinvestu ponudila 2-5 milijuna grivnji pomoći, dok peć košta 500 milijuna dolara, a njezino pokretanje 50 milijuna dolara. Metinvest ima pet takvih pokvarenih peći, dok Arcelor ima dvije. „Definitivno nećemo ulagati u obnovu upravo sada jer ne razumijemo kako će se situacija razvijati“, rekao je Vodoviz, dodavši kako Vlada nema plan što učiniti s uništenim velikim tvrtkama,
Ukrajinski rat čak ima velike implikacije i na globalne energetske tokove. Naime, ruska nafta (Rusija je do rata bila uz Saudijsku Arabiju najveći svjetski izvoznik nafte i članica formata OPEC+), čiji je izvoz zbog već tri godine pod zapadnim sankcijama (G7) u smislu ograničenja njene izvozne cijene na oko 60 dolara za barel a osim toga opterećen je i povremenim lovom zapadnih država na tzv. tankere u sjeni koji plove pod zastavama trećih zemalja i prevoze rusku naftu – sada je postala neobično važna. Sigurno ne bez razloga, Trump je nedavno, a to je ponovio i na prošlotjednom sastanku sa Volodimirom Zelenskim u New Yorku, od potonjeg zatražio prestanak napada na ruske naftne kapacitete zbog globalnog nedostatka dizela i njegove sve veće cijene što opterećuje i američke građane i tamošnje gospodarstvo – i to u kontekstu predizbora za Kongres za nešto više od mjesec dana (4. studenog) gdje republikanci prema anketama stoje vrlo loše i što bi Trumpu moglo zagorčati vladavinu u preostale dvije godine mandata.
Zbog svega toga sklon sam reći kako je ukrajinski rat globalni problem broj jedan, a ne onaj iranski – poglavito kada tome dodamo implikacije koje ima po europsku sigurnost, financije i strateške politike što je tema za posebnu analizu.
Rusija obnovila sustav nuklearne odmazde Perimetar, poznatiji kao Mrtva ruka
Goleme proračunska rupa koja je šokirala i ukrajinske sponzore
Nedavno je Zelenski izvijestio domaću javnost o golemoj proračunskoj rupi tj. ukrajinskom proračunskom deficitu od čak 27 milijardi dolara, što je u zemlji izazvalo nemalo čuđenja s obzirom na činjenicu da se za osiguranje njegovih ključnih stavki (izdvajanja za obranu, plaće i mirovine) obvezala Europska unija. Prije svega kroz svoj zajam od 90 milijardi eura koji se oslanja na pokriće kroz naplatu ratnih reparacija koje će na kraju sukoba morati platiti Rusija.
Ali s obzirom da bi za tako nešto Rusija najprije morala biti vojno poražena tj. morala bi potpisati kapitulaciju – u navedeno kreditno „pokriće“ zapravo nitko ne vjeruje ni u samoj Europi. Stoga ne iznenađuje činjenica što EU Kijevu iz navedenog kredita za ovu godinu još nije isplatila 37 milijardi eura i da nastavak isplate uvjetuje traženjem različitih zakonskih promjena u Ukrajini tj. njihovim usklađivanjem s normama EU-a.
Da stvar bude gora, Kijev, prema navodima medija Euractiv od 24. rujna, predviđa deficit od 28,4 milijarde eura i za sljedeću – 2027. godinu. Medij navodi kako je Europska unija sve frustriranija usporavanjem reformi u Ukrajini, ali da ipak razmatra mogućnost udovoljavanja zahtjevu predsjednika Zelenskog za ubrzanje financiranja Kijeva. Bruxelles raspravlja o mogućnosti prijevremene isplate 45 milijardi eura, namijenjenih za cijelu 2027. godinu, u prvoj polovici iste godine.
Osim toga, svjesna problema u kojem se zbog toga i sama našla, EU, odnosno Bruxelles i ključne metropole država članica sve otvorenije govore o ponovnom pokušaju eksproprijacije ruskih zamrznutih aktiva u belgijskom depozitaru Euroclearu (ugrubo, riječ je o oko 300 milijardi eura). Ali slično kao i pri prvom pokušaju početkom godine, problem je ostao u Belgiji. Iako se i ona sada službeno priključila takvoj želji, još uvijek traži da se odgovornost za taj – međunarodno pravno protupravan potez za koji bi sigurno izgubila bilo koji sudski spor kojeg Rusija i ovoga puta najavljuje u tom slučaju (uz prijetnje oduzimanja zamrznute imovine europskih tvrtki na teritoriju Rusije koji je približno iste vrijednosti kao i zamrznuta ruska) – ravnopravno, prema svojoj financijskoj snazi, podijeli na sve zemlje članice. Međutim, mnoge od njih na tako nešto nisu spremne jer su i same suočene sa sve većim gospodarskim problemima.
Što će na kraju svega biti teško je reći. Ali vrijedi ukazati na tekst američkog Bloomberga od 23. rujna, pod nazivom „EU Tells Ukraine to Bolster Rule of Law Before It Gets Pore Aid“.
U njemu piše kako se Ukrajina obratila EU-u za pomoć u zatvaranju defcita koji se pojavio u proračunu u iznosu od 26 milijardi eura i da je zatražila ubrzanje dodjele kredita od 90 mlrd. eura. Međutim, EU je pod povećalo stavila neke ukrajinske izračune o tome koliko joj je sredstava potrebno, ali i predložila da i drugi partneri, između ostalih Kanada, Norveška i Japan, Ukrajini dostave dodatnu financijsku pomoć. Kako piše Bloomberg, sastanak Ursule von der Leyen i Zelenskog u utorak u New Yorku bio je vrlo napet, te mu je rečeno kako za dobivanje novih sredstava mora usvojiti zakone koji će smanjiti sivu ekonomiju, povećati poreze i uskladiti pravila s onima u EU.
Bloombergovom tekstu treba nadodati i slijedeće, jer je s tim nedvojbeno usko povezano. Francuski predsjednik Emmanuel Macron prošli je tjedan u New Yorku rekao kako je nastavak pružanja pomoći Ukrajini od egzistencijalne važnosti za Europu. Međutim, Macronu je to lako reći jer mu mandat završava već iduće godine nakon čega zauvijek napušta francusku visoku politiku pa time više neće ni snositi bilo kakvu političku odgovornost za moguće posljedice. Ali mnogi Europljani očito počinju razmišljati drukčije.
O tome na svoj način svjedoči i slijedeća vijest.
Europski povjerenik za gospodarstvo Valdis Dombrovskis izjavio je 23. rujna u intervjuu za Euractiv slijedeće
„Jasno je kako nakon gotovo pet godina rata nastupa određeni umor. Ali od samog početka smo se obvezali da ćemo nastaviti podržavati Ukrajinu koliko god bude potrebno i da ćemo nastaviti vršiti pritisak na Rusiju koliko god bude potrebno, i važno je da ne skrenemo s puta“, rekao je Dombrovskis, pozivajući na „održavanje fokusa, ne slabljenje naše pozicije i ne raspadanje sada, jer je to upravo ono što Rusija čeka“.
Blic analiza Zorana Metera: Sumorna slika europske energetske stvarnosti: uzroci i posljedice
Sastanak Lavrova i Rubia
Jedan od najzanimljivijih događaja na njujorškom prošlotjednim diplomatskom maratonu svakako je, osim nastupa Donalda Trumpa na GS UN-a (o čemu je već puno rečeno pa ovom prigodom neću ponavljati), bio je sastanak američke i ruske delegacije na čelu sa šefovima diplomacija Marcom Rubiom i Sergejom Lavrovom. Ovdje nije zgoreg spomenuti kako je Rubio prošlog tjedna i službeno imenovan i za savjetnika za nacionalnu sigurnost Bijele kuće (dosad je bio v.d. savjetnika) što ga, uz potpredsjednika J.D. Vancea, stavlja u red najozbiljnijih kandidata za predsjedničke izbore od strane Republikanske stranke.
Ali dok predsjednik ne postane (ako postane) morat će vjerojatno još puno puta nazočiti neugodnim sastancima s ruskim diplomatskim delegacijama i Lavrovom osobno. Sam sastanak trajao je sat vremena, a dominirala je – naravno, tema ukrajinskog rata, iako se razgovaralo i o inače potpuno zapuštenim bilateralnim odnosima.
Ovdje treba podsjetiti kako je samo tjedan dana ranije Trump potpisao zakon o uvođenju „paklenih sankcija“ protiv Rusije (ima rok od 30 dana za razmišljanje hoće li ih pokrenuti ili neće, a ako ne pokrene, mora svakih 30 dana pred zastupnicima Kongresa obrazložiti zašto ih ne uvodi, a razlog uvijek mora biti od američkog nacionalnog interesa). To Trumpu daje povoljnu pregovaračku poziciju tj. može igrati poznatu igru dobrog i lošeg policajca i s Moskvom i s Pekingom i s New Delhijem (jer se tzv. sekundarne sankcije iz tog zakona odnose na kažnjavanje država najvećih kupaca ruske nafte, a Kina i Indija upravo to i jesu, kroz nametanje istima 100 postotnih carina na uvoz američkih proizvoda).
Međutim, sudeći prema naknadnim izjavama nakon spomenutog sastanka nije bilo moguće procijeniti je li došlo do napretka u stavovima SAD-a i Rusije oko završetka rata. Rubio je rekao kako postoje određene dodirne točke između Moskve i Kijeva koje bi eventualno mogle poslužiti za budući nastavak pregovora. S druge strane Lavrov je nakon sastanka, u svom govoru u Vijeću sigurnosti UN-a izjavio kako će Rusija u buduće, bez obzira na pregovaračke inicijative i pokrenute pregovaračke procese u kojima namjerava sudjelovati, nastaviti s vojnim napadima na terenu jer ne želi da se pauza u vojnim akcijama iskoristi za popunu ukrajinskog naoružanja. Također je rekao kako Moskva pritom neće odustati od svojih dobro poznatih stavova odnosno uvjeta za završetak rata koje je u lipnju 2024. obznanio Putin, a koji, osim prihvaćanja „nove teritorijalne realnosti“, sadrže i otklanjanje uzroka koji su do rata doveli.
Kako god bilo, indikativno je da je još istu večer, nakon što je sastanak dviju delegacija održan, u SAD, prema navodima Reutersa, iz Moskve odletio posebni izaslanik ruskog predsjednika za investicije Kiril Dmitriev, gdje bi trebao razgovarati s Trumpovim predstavnicima Steveom Witkoffom i Jaredom Kushnerom.
Jedan od Reutersovih izvora rekao je da je svrha ovog posjeta održavanje rusko-američkog dijaloga i napora za postizanje mirnog rješenja. Izvor je dodao da će dnevni red razgovora uključivati ekonomsku suradnju između Rusije i Sjedinjenih Država, energetska pitanja i načine za završetak rata u Ukrajini.
Očito je kako Trump želi završiti ovaj rat ne samo zbog svojih političkih ciljeva kod kuće, već i zbog sve složenijeg sigurnosnog stanja u Europi povezanog s ukrajinskim ratom koji prijeti i uvlačenjem SAD-a u isti zbog statusa vojnog saveznika kroz NATO.
Zanimljivo je da je u utorak, odgovarajući na novinarsko pitanje prijeti li Velikoj Britaniji ruski vojni napad odgovorio kako će s Velikom Britanijom biti sve dobro, ali da njeni političari moraju smanjiti negativnu retoriku. Posebno se to odnosilo na bivšeg premijera Keira Starmera čija je retorika prema Moskvi bila preoštra – rekao je Trump.
Osim toga, Trump je preko spomenutog sastanka uručio poziv Putinu za dolazak na summit G20, koji će se u prosincu održati u Miamiju. Moskva se zahvalila na pozivu i odgovorila kako je još prerano za odgovoriti hoće li Putin tamo putovati.
Blic analiza Zorana Metera: Putinov govor; zašto Rusi po prvi put napadaju strateški most preko Dnjepra
Neugodna spoznaja
U kontekstu gornje Macronove izjave, treba ukazati i na intervju najozbiljnije francuske predsjedničke kandidatkinje za izbore iduće godine Marine Le Pen za medij POLITICO 24. rujna,u kojem je ponovila da će Francuska, ako pobijedi na predsjedničkim izborima, prestati pružati financijsku pomoć Ukrajini. „Možemo obučavati njihove vojnike i vojno vodstvo te im pružiti vojnu pomoć. Više ne možemo pružati financijsku pomoć Ukrajini“, rekla je Le Pen. Istovremeno je potvrdila svoju namjeru da povuče Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO-a, ali tek nakon završetka rata u Ukrajini. Istodobno je podržala odluku SAD-a da pozove ruskog predsjednika Putina na summit G20, rekavši kako je „svaka inicijativa usmjerena na završetak ovog pokolja dobrodošla“. Francuska ne bi trebala ratovati protiv Rusije, poglavito zato što je to zemlja s nuklearnim oružjem – zaključila je predstavnica krajnje desne stranke Nacionalni skup, koja, kako sada predviđaju ankete, ima najveće šanse postati nova predsjednica. Nekako slično, kako prema vlasti u Njemačkoj nezadrživo grabi desničarski AfD.
Ali ako ste mislili da je tu kraj neugodnosti za Ukrajinu i sadašnju političku elitu EU-a, prevarili biste se.
Prošli tjedan u New Yorku su Ukrajina, Europska unija, Japan, Australija, Kanada i niz drugih zemalja pozvali Rusiju da provede potpuno primirje i počne mirovne pregovore. Zajedničku izjavu pred sastankom Vijeća sigurnosti UN-a predstavili su šefica diplomacije EU-a Kaja Kallas i ukrajinski ministar vanjskih poslova Andriy Sybiha. Prema njihovim riječima, izjavu je podržalo više od 50 zemalja.
Međutim, kako je 23. rujna konstatirao medij Ukrajinska pravda, SAD je odbio pridružiti se izjavi u kojoj se kritizira Rusija. Dokumentu se nije pridružila niti jedna zemlja iz Afrike ili Južne Amerike.
U New Yorku je prošloga tjedna zapravo postala vidljiva jedna nova činjenica koja bi po mnoge u Europi uskoro mogla predstavljati otrežnjenje od nagomilanih iluzija vezanih uz ukrajinski rat. Riječ je o globalnom padu zanimanja za Ukrajinu s obzirom kako „ostatak svijeta“ očito ima prečih briga i problema i bez nje.
Nedavni primjeri koji su na to ukazali bili su potpuni izostanak spomena ukrajinskog rata iz završnih deklaracija summita Šangajske organizacije za suradnju (SCO), kao i sastanka na vrhu grupe BRICS u New Delhiju – čime se de facto izišlo u susret Rusiji tj. Moskvi ostavio nesmetani prostor da sama, kroz dijalog sa SAD-om riješi taj rat bez njihovog dociranja sa strane. Upravo je navedeni potez afričkih i južnoameričkih zemalja u odnosu na spomenuti pokušaj Europe i Ukrajine u UN-u to najbolje i demonstrirao. Pojačano sa SAD-om!
Tjedna analiza Zorana Metera: Geopolitičke igre su gotove i sve su karte na stolu. Tko gubi, a tko dobiva?
Prošli je tjedan u trodnevni uzvratni posjet SAD-u stigao kineski čelnik Xi Jinping. Svijet se ubrzano mijenja, a to još samo slijepci ne vide i ne razumiju. Među njima, nažalost – i sadašnje europske elite, što Europu na kraju može skupo koštati.
