Kada je trenerom Istre 1961 postao Javi Cabello, bilo je zgodno čitati komentare iz medijskih, navijačkih, a i stručnih krugova. Tko je taj, još jedan koji se došao učiti, i slične teze pratile su njegovu promociju. Iz redova domaće struke i analitike opet uobičajena retorika, zašto se “našim trenerima” zatvaraju vrata. Nakon tri mjeseca Španjolac je u statusu “vrsnog trenera koji zna postaviti igru”…
Kad je dolazio u Hrvatsku Gonzalo Garcia dobio je sličan doček kao Cabello, uz razliku što je 15 godina mlađi. U nacionalnom eteru slušali smo istu priču o “našim dečkima koji zaslužuju priliku”, predbacivali su mu i kako je odjeven na utakmici. Unatoč svim opstrukcijama Garcia je nastavio po svome i kad je napokon i rezultatski stvar krenula, eto da je postao ‘persona mucho grata‘ u širem okruženju.
Dolazak Federica Bessonea u Osijek bio je na istoj razini, ako ne i jače, “zatečenosti” klupskim odlukama o struci, a za samo dva-tri mjeseca Argentinac je stekao status čovjeka “kojeg je samo dragi Bog doveo Osijeku.”
Što imaju zajedničko Španjolac, Urugvajac i Argentinac? Povezuje ih španjolska nogometna doktrina! To znači težnja za nadigravanjem, natjecanjem bez straha s bilo kojim suparnikom, identitet proaktivne igre. Zajedničko im je i to da bez kompleksa šanse daju mladim igračima te kad im prepoznaju potencijal, čvrsto stoje iza njih.
Da Garcia nije imao prije svega visoku odštetnu klauzulu, teško bi opstao na klupi Hajduka drugu sezonu. No, da nije bio uporan u viziji, ne bi uspio steći aktualno povjerenje i podršku klupskog okruženja. Da Cabello nije s najmlađom momčadi u ligi znao posložiti razigranu ekipu, istinski, a ne frazerski, vjerovati u tinejdžerske snage ili one mlade igrače koji su prethodno otpisani, sigurno ne bi uživao veliko povjerenje pulskog okruženja. Da Bessone nije zadržao isti taktički i tehnički gard, ali prije svega vjeru u igru kolektiva neovisno o izostanku pojedinca, nema šanse da bi svladao Dinamo, odnosno nastavio veliki napredak bitno pomlađenog Osijeka…
Zašto strani treneri mogu tako pristupiti i razvijati igru s mladima, bez da kukaju da im nisu “osigurana iskusna pojačanja”, za razliku od većine domaćih stručnjaka? To se pitanje skladno nadovezuje na onu praksu koja u trenerima “izvana” prepoznaje ofenzivniji pristup nogometu, stav za dati gol više, a što se kod većeg dijela naših trenera ipak teže vidi od uobičajenog pristupa “bitno se obraniti, pa onda kontrirati i učiniti nešto naprijed”. Pritom je teza o mladosti i neiskustvu česti argument zašto se od te igre odustaje. Da ne “izgore” mladi…
Bez iskustva i igrača koji imaju godine natjecanja u nogama, teško će mladi napredovati. Uvijek je ključno pronaći balans. No, ne može to što je netko mlad automatski značiti da je vrijedan povjerenja i čekanja da sazrije. Upravo je struka ta koja mora imati viziju i prepoznati potencijale koje vrijedi spremati i čekati da iskorače.
Slaven Bilić je takav pristup imao kada je prvi put postao izbornikom Hrvatske prije 20 godina. Promovirao je grupu mladih koju je procijenio vrijednom da odmah postanu starteri, ali istodobno je vratio u krug reprezentacije neke iskusnije igrače koji su bili prethodno otpisani. Njegov miks je donio sjajan ciklus 2006.-2008. na planu igre, energije, nadigravanja.
Dva desetljeća kasnije, u drugom startu kao izbornik, Bilić nije odao isti pristup, kao da je manje hrabar i odlučan u regrupiranju selekcije te stvaranju novog miksa iskusnih i mladih. Možda je i zbog toga dojam o igri Hrvatske, kako u pobjedi protiv Češke, tako i u porazu od Španjolske i Engleske, na liniji onog što smo gledali protekle 3-4 godine. To je neuvjerljivost igre, s ponekim bljeskom, ali s manjkom vala mladenačke energije novih i novog. Je li to realan dojam ili je samo neopravdana dubioza bit će nam jasnije nakon turnusa Lige nacija u listopadu.
