U utorak se u Velikoj Gorici, u organizaciji medijske kuće Motus Media, održala konferencija pod nazivom “Velika Gorica po mjeri djece i mladih” na kojoj su o problemima, željama i potrebama naših mladih sugrađana govorila stručnjaci, predstavnici lokalne samouprave te sama djeca.
Nakon pozdravnih govora uslijedio je prvi panel dana pod nazivom “Kako se stvara grad po mjeri djece?” u kojem se govorilo o iskustvima Velike Gorice u posljednjih 20 godina, otkako nosi status Grada prijatelja djece. Jedna od tema koje su se sudionice panela dotaknule bile su ovisnosti poput cigareta i alkohola.
“Preko puta sebe imamo vrlo moćne i bogate politike. Korištenje alkohola je potpuno normalizirano i onda očekujemo od djece i mladih da ne piju. Ljudi nemaju jaku volju. A onda očekujemo od mladog čovjeka da kaže – ne. To se neće dogoditi”, upozorila je prof. dr. sc. Martina Ferić iz Laboratorija za prevencijska istraživanja Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. “U prevenciji je odgovornost na svima nama. Djetetu su prvi modeli ponašanje članovi obitelji – i dobri i loši. Onda idu predškolski, školski odgoj. Odgovornost je na svima nama. Djeca nas samo oponašaju“, istaknula je glavna tajnica Saveza društava Naša djeca Hrvatske Snježana Krpes koja je istaknula nužnost podrške djeci, obiteljima i sustavu.
Suradnja je ključna
Voditeljica Odjela za praćenje prava djece i evaluaciju Ureda UNICEF-a za Hrvatsku Marijana Šalinović govorila je o tome kako sustav može pomoći djetetu koje je rođeno u ne baš idealnim uvjetima. “Još uvijek ima djece koja su ostala nevidljiva. Potrebna je međusektorska suradnja. Jedino razmjenom informacija možemo doći do onih kojima je pomoć potrebna”, istaknula je te naglasila da se sve to mora raditi na etičan način.
Uslijedio je panel “VG: 20 godina Grad prijatelj djece” u kojem se govorilo o putu kojim je Grad prošao od ideje i odluke da želi biti grad prijatelj djece do sustava koji se godinama gradi, mijenja i prilagođava novim potrebama djece i obitelji. Dopredsjednica Saveza društava Naša djeca Hrvatske i predsjednica Središnjeg koordinacijskog odbora programa “Gradovi i općine – prijatelji djece” dr. sc. Arijana Mataga Tintor objasnila je koje su se velike promjene dogodile u posljednjih 20 godina. “Prije 20 godina nismo imali virtualni svijetu u kojem nam djeca žive i ovolike probleme s mentalnim zdravljem mladih. Nismo znali kako čuti djecu”, rekla je.
“Sociologija se promijenila, ali biologija nije. Potrebe djece su iste, a roditeljima treba puno podrške. Mi kao škola jesmo odgovorni za odgoj djece, a svako od njih ima različite potrebe”, kazala je stručna suradnica – socijalna pedagoginja u Osnovnoj školi Nikole Hribara u Velikoj Gorici Katarina Sikirić Lukić te istaknula važnost suradnje.
Sudionice su naglasile važnost povjerenja djece prema odraslima. “Puno se radi prema osiguravanja odnosa. Virtualno vrijeme nam je donijelo puno toga dobroga, ali i lošega. Mi smo u Velikoj Gorici puno prije zabranili korištenje mobitela u školi i vidjeli puno toga dobroga”, kazala je Sikirić Lukić.
Besplatni vrtići
Pročelnica Upravnog odjela za predškolski odgoj, školstvo i društvene djelatnosti Grada Velike Gorice Lana Krunić Lukinić govorila je o uspješnim projektima njihovog grada. “Bilo je puno izazova, puno smo toga napravili, ali istaknula bi besplatne vrtiće”, kazala je.
“Mnogi su bili skeptični, da je to samo predizborno obećanje itd. U tom trenutku Grad je bio spreman. Proširili smo vrtiće, izgradili nove i kada smo na kraju sve stavili na papir to i nisu neke velike brojke”, prisjetila se te objasnila da su brojni roditelji i prije bili oslobođeni plaćanja tako da prelazak na besplatne vrtiće za sve nije bio toliko velik izazov za proračun.
Riječ su nakon odraslih dobili oni zbog kojih smo se i okupili – djeca. Članovi Dječjeg gradskog vijeća Grada Velike Gorice i Vijeća učenika OŠ Eugena Kvaternika Vanja, Alexsandar, Roza, Gabriela, Bruna, Dora i Filip istaknuli su da djeci i mladima trebaju prostor, glas, publika i utjecaj. “Voljeli bismo češće znati da ste nas čuli”, poručili su.
Mikrofon su onda preuzele studentice iz Velike Gorice Nera Stipetić i Brigita Grčić koje su u suradnji s Mateom Hrženjak osmislile igru “Dječji glas vrijedi”. Svi sudionici konferencije ovu su igru dobili na poklon, a Stipetić i Grčić objasnile su im nekoliko načina na koji se ova igra može igrati. “Zahvaljujući pomoći grada ova igra proizvedena je u 300 primjeraka i bit će podijeljena u velikogoričkim vrtićima i školama”, rekle su.
“Odrasli nisu svjesni…”
Nakon pauze za ručak uslijedio je treći panel dana “Kako izgleda odrastanje danas?” u kojem su sudjelovali učenici Gabriel, Patricija i Viktorija koji su govorili o svom životu i stvarima koje su im važne. “Prijateljstvo mi je jako važno. Svatko uz sebe mora imati osobu na koju se može osloniti. Te osobe su poklon od Boga koji nam uvijek čuvaju leđa”, rekla je Patricija govoreći o važnosti osjećaja pripadnosti. Govorili su i o upisu u srednju školu. “Previše je odmah u osnovnoj školi odmah odlučiti čime ćemo se baviti do kraja života”, kazao je Gabriel.
Tijekom odrastanja dolazi i do situacija kada nam nije lako. “Odrasli nisu svjesni koliko nam je važno mentalno zdravlje, jednako važno kao i fizičko”, istaknuo je te se osvrnuo na pritisak da se bude savršen. “Taj pritisak često dolazi od društvenih mreža. Svaki dan netko objavljuje storyje i tu dolazi do osjećaja da nešto propuštaš i da ti život nije savršen”. Predzadnji panel dana “Briga o nevidljivom – što stoji iza ‘dobro sam’?” bavio se problemima mentalnog zdravlja djece i mladih.
“Teško je s 14 ili 15 godina odjednom stvoriti odnos u kojem nam se djeca povjeravaju i razgovaraju s nama. To se radi puno ranije”, rekla je izvršna direktorica i predsjednica Hrabrog telefona Hana Hrpka te poručila da djeci mora biti jasno da su roditelji uvijek na raspolaganju.
“Djeca koja ne shvaćaju granice”
No i roditeljska briga može otići u krajnost. “Djeca koja često imaju puno problema su ona koja su prezaštićena. To je fenomen kojeg danas sve češće viđamo. Roditelji rade sve za njih. Djeca su to koja ne shvaćaju granice”, upozorila je ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica Sanda Puljiz Vidović.
Za roditelje je izuzetno bitno prepoznati i neverbalne znakove koji bi mogli biti znak za pomoć, a kada su samo dio puberteta. “Možemo prvo vidjeti možemo li razgovarati s djetetom i hoće li nam se povjeriti. Ako te promjene traju duže vrijeme mora se potražiti pomoć”, kazala je Hrpka.
“Moramo imati poruku da se nasilje, ili bili što drugo što se događa, mora biti prijavljeno. Mora se potražiti pomoć. Ti koraci nekad djetetu neće biti dragi, ali to se mora učinit”, savjetovala je. Posljednji panel dana govorio je o temi koja brine sve više odraslih, a to je “A gdje još djeca odrastaju? Online.” “Iz tog prvotnih trenutaka društvenih mreža kada smo se bojali da će nam netko ukrasti podatke došli smo do toga da, i djeca i odrasli, potvrđujemo sve bez da i pročitamo što i kako”, upozorio je osnivač Crewa Dario Marčac.
“Virtualni svijet nije sigurno okruženje”
Govornici su se dotakli i teme cyberbullyinga, odnosno internetskog nasilja.
“Bitno je da roditelji surađuju u cijeloj priči. Razlika između virtualnog i stvarnog svijeta više i ne postoje. Ta bezobzirnost tamo ispoljavaju zbog anonimnosti nažalost se sve češće prebacuje i u stvarni svijet”, upozorila je Dalia Kager, mag. prim. educ., učiteljica informatike, savjetnica u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici.
Sveučilišni profesor prof. dr. sc. Igor Kanižaj iz Odjela za komunikologiju, voditelj Centra za medijsku pismenost s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, istaknuo je da je zakonom propisano da roditelji moraju pratiti što njihova djeca rade na internetu.
“Virtualni svijet sam po sebi nije sigurno okruženje ni za koga, pa tako ni za dijete”, upozorio je Kanižaj.
“Kad djetetu dajemo mobitel u ruke moramo mu objasniti pravila igre. To je uspostava povjerenja. Sigurnost se uči, povjerenje se uči. To traži jako puno roditeljskog vremena, a oni su na kraju dana premoreni. Ali treba se ohrabriti i početi raditi”, savjetovao je.
Konferenciju su zatvorili Lana, Erin, Rafael, Nikolina, Dora, Vida, Tia, Klara, Lana, Nina i Tina, djeca koja su još jednom uzela mikrofon u ruke te odraslima rekla što ih smeta i što bi htjela da se popravi u njihovom gradu.
“Kada bismo više činili dobro, naš grad i cijeli ovaj svijet bili bi bolji. Krenite odmah”, poručili su te zaradili gromoglasan pljesak okupljenih.
