Arhitektura bi u naravi trebala biti sklad oblika i funkcionalnosti, što se, po svemu sudeći, nije uspjelo postići s projektom Dinamova stadiona koji su nedavno u Društvu arhitekata predstavili zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, prvi čovjek Dinama Zvonimir Boban i HDZ-ov ministar sporta Tonči Glavina. Pompozno najavljen projekt doživio je potpuni slom nakon što su iz vladajućih redova poručili da se stadion neće graditi prema odabranom idejnom rješenju.
Pobjednički dizajn talijanskog studija VG 13Architects, koji su Boban i Tomašević zdušno i udruženim snagama promovirali, na nož su dočekali prije svega Bad Blue Boysi, a onda i ostatak sportske zajednice, pa i šire javnosti, koja je na društvenim mrežama upozoravala na nepraktičnu stranu predstavljenog projekta, ponajprije otvorene tribine i propuh. Pritisak navijačke scene i opći javni linč još je jednom u svoju korist okrenuo vječni diplomat i najveći hrvatski politički strateg, premijer Andrej Plenković. Kad se uvjerio da su reakcije javnosti negativne, zatražio je pravne pretpostavke za poništenje natječaja, čime je praktički Tomaševićeva i Bobanova političko-sportska suradnja u trenu kapitulirala, a cijela priča sa stadionom vraćena na mučni početak.
Pokunjeni Tomica
Posebno tragičnu ulogu u ovom debaklu odigrao je nesretni ministar Glavina, koji je kao član Ocjenjivačkog suda isprva sjedio u prvome redu, javno hvalio transparentnost i golemi odrađeni posao te ponosno branio jednoglasni odabir struke. No čim je Plenković, osjetivši bijes biračkog tijela, okrenuo ploču, i Glavina se posuo pepelom govoreći da investitori nisu slijepi i gluhi na nezadovoljstvo, čime je kukavički odgovornost za ono u čemu je i sam sudjelovao prebacio na arhitekte i zakonske procedure.
U akciji “Stadion” najgore je prošao Tomašević. Za njega je odustajanje od projekta i način na koji je pristupio temi debakl i težak političko-operativni udarac koji ozbiljno dovodi u pitanje njegov imidž efikasnog menadžera i reformatora. Novi Maksimir trebao je biti krunski dokaz da njegova administracija može realizirati velike infrastrukturne projekte koje je pokojni mu prethodnik Milan Bandić desetljećima obećavao. Umjesto trijumfa, projekt se, međutim, u samo nekoliko dana pretvorio u simbol lošeg planiranja koji je Tomaševića otuđio od građana i navijača. To su u svoju korist pokušali okrenuti predstavnici skupštinske oporbe predvođeni Mostom i strankom Drito Marije Selak Raspudić, zauzimajući oštar stav i inzistirajući na tome da Tomašević preuzme direktnu financijsku odgovornost za gotovo milijun eura bruto javnog novca koji je već potrošen na nagradni fond natječaja. Poništenje natječaja otvara i opasnost od skupih međunarodnih tužbi talijanskih arhitekata, što je za Tomaševića manje bolno. Zasigurno ga više boli to što je projekt javno skresao Plenković zatraživši njegovo poništenje, čime se zagrebački gradonačelnik našao u defenzivi pa je bio prisiljen reaktivno izjaviti kako “treba sjesti i vidjeti kako dalje”, što ipak stvara percepciju da Vlada vodi glavnu riječ u Zagrebu, dok se Tomašević povlači pod pritiskom.
Izravni šamar
Guranjem projekta koji je struka blagoslovila, a navijači proglasili propuh-barakom dalo je oporbi materijal za pokretanje referenduma u Skupštini, čime će se, sasvim sigurno, u idućem periodu tema nesposobnosti zagrebačke vlasti opet nametnuti i u javnom prostoru. Fijasko je doživio i Boban. Podržavši idejno rješenje za stadion, on je, prvi put otkako vodi Dinamo, doživio potpuni operativni slom suočavajući se s izravnim šamarom njegovoj upravljačkoj vjerodostojnosti. Boban je, kao što je poznato, u Dinamo stigao kao veliko ime i onaj koji će na Maksimir donijeti viziju modernizacije. Umjesto toga, on se, šurujući s Tomaševićem oko stadiona, našao u središtu navijačkog i bijesa javnosti. Boban je bio jedan od vodećih ljudi u Ocjenjivačkom sudu koji je jednoglasno izabrao sporno rješenje a da nije poslušao glas s tribina.
Za Boyse i širu javnost, odabir stadiona s otvorenim krovom i disfunkcionalnim tribinama predstavlja izdaju navijačkog identiteta i apsolutno nerazumijevanje nogometne kulture, čime je povjerenje navijača u Bobana u najmanju ruku poljuljano. Nakon demokratskih promjena koje su u Dinamu provedene stadion je trebao poslužiti kao ključni dokaz da nova garnitura može provesti ono što Mamićeva i Barišićeva struja nikada nisu realizirale. Umjesto da se založio za modernu ideju, Boban je pristao na projekt priklanjajući se volji aktualne gradske vlasti, pa je tako srozao svoj autoritet među Dinamovim navijačima. Sve dok se ne izgradi novi stadion, Dinamo ostaje zarobljen na oronulom Maksimiru, bez dugoročnih prihoda od modernog objekta. Vraćanje kompletnog procesa na početak ukazuje na to da klub gubi još najmanje tri do četiri godine ostajući u vrtlogu administrativnog labirinta.
Bobanov uzmak
Kao što je nadigrao Tomaševića, tako je Plenković i legendarnog reprezentativca doveo u pat-poziciju: svaki pokušaj javne obrane rada talijanskih arhitekata za Bobana bi bio izravno otvaranje rata sa sjevernom tribinom, pa će, po svemu sudeći, biti prisiljen u tišini pristati na Plenkovićevo poništenje natječaja. To opet nije dobro jer će ispasti da je kapitulirao te da skupa s Tomaševićem priznaje da su ispali nesposobni amateri pred taktičarom Plenkovićem, koji je eventualnu političku štetu potpuno prebacio na tuđi teren, odnosno na teren zagrebačkoga gradonačelnika preko ministra Glavine, koji je odobrio sporni projekt. Plenković je još jednom otvoreno pokazao svoj čuveni politički instinkt za krizno preživljavanje. Čim je osjetio duboko navijačko nezadovoljstvo, ušetao je u eter i elegantno presjekao priču pozicionirajući se kao neupitni lider koji sluša narod i navijače, ali i kao vođa koji je spasio Zagreb od Tomaševićeva amaterizma. Ovim potezom Plenković je jasno pokazao da je on gazda koji odlučuje o svim kapitalnim projekatima u zemlji, pa i u gradu na čijem je čelu stranka Možemo. Njezina je gradonačelnika natjerao na povlačenje, pokazavši da bez blagoslova Banskih dvora u Zagrebu ne mogu sagraditi ni tribinu, a kamoli stadion.
Kako je nadigrao Tomaševića, tako je Plenković disciplinirao i nadobudnog ministra Glavinu, koji je naglo okrenuo ploču nakon premijerovih packi, čime Plenković šalje i jasnu poruku ambicioznim mladim lavovima u HDZ-u da je stranačka kohezija i osluškivanje volje birača iznad svakog stručnog mišljenja. Boysi su u njemu, makar privremeno i iz interesa, dobili saveznika koji je stopirao neželjeni projekt. Znajući da su navijačke skupine moćan faktor mobilizacije i javnog mišljenja, HDZ je ovim manevrom izbjegao otvaranje opasnog fronta s Maksimirom, što ne znači da u budućnosti za Plenkovića u priči o Maksimiru neće biti rizika.
Tužni Glavina
Stadion i dalje ostaje ruševina, a obećanja o modernoj sportskoj infrastrukturi pod okriljem Plenkovićeve vlade ponovno su odgođena u daleku budućnosti. Pitanje je ima li i u ovoj, nešto bližoj budućnosti u Plenkovićevoj vladi mjesta za Glavinu nakon što ga je pretvorio u žrtvenog jarca koji je platio visoku cijenu premijerova naglog zaokreta. Glavina je, nedvojbeno, u samo nekoliko dana i zbog samo nekoliko izjava potpuno izgubio vjerodostojnost. Njegova “iznenadna” promjena mišljenja u javnosti je dočekana s podsmijehom i javnim linčem, a mi ovdje govorimo o ministru koji bi formalno trebao voditi strategiju razvoja sportske infrastrukture u cijeloj zemlji. Glavina je, međutim, pokazao da nema nikakav stvarni utjecaj, a još manje viziju. Sportska zajednica i navijači sada ga s razlogom doživljavaju tek kao birokrata koji nije sposoban ni za što drugo nego za izvršavanje političkih naloga s vrha bez ikakva razumijevanja problematike stadiona. Iako je poslušno proveo premijerovu naredbu i preuzeo na sebe javno nezadovoljstvo, Glavina je ovim gafom, dugoročno gledano, ugrozio svoju poziciju u Vladi.
Poznato je da Plenković ne podnosi ministre koji postaju teretom i predmetom ismijavanja, pa je Glavina postao ozbiljan kandidat za prvu iduću rekonstrukciju Vlade, nakon što je njezinom voljom budućnost maksimirskog stadiona vraćena na nultu točnu. Umjesto da bageri, kako se očekivalo i najavljivalo, počnu s radom, poništenjem natječaja projekt ulazi u fazu novog pravnog kaosa i još jedne runde pregovora, što će svakako dramatično odgoditi rokove završetka objekta. Plenković je jasno poručio da Vlada želi potpuno nov, pozivni natječaj, kako bi se izbjeglo da struka opet nametne nefunkcionalan dizajn, a to znači da kompletna procedura odabira stadiona mora ići ispočetka. Prvi je plan bio da novi stadion od 35.000 mjesta bude otvoren do konca 2030., što je iz sadašnje perspektive krajnje nerealno.
Mit o Turini
Pravne bitke vezane uz poništenje, pripremu nove dokumentacije, novi natječaj i odabir izvođača početak gradnje pomaknut će najmanje dvije godine. Jedina je donekle dobra vijest to da bi rušenje postojećeg stadiona na Maksimiru ipak moglo početi, neovisno o raspletu ove pravne drame. Preduvjet je za to dovršetak rekonstrukcije Kranjčevićeve ulice, koja također kasni. Prema posljednjim aneksima ugovora, ni to neće biti spremno prije konca veljače iduće godine, što znači da se Dinamo zasad nema kamo preseliti.
U kratkim crtama, Maksimir do daljnjeg ostaje ruglo Europe, a navijači kojih se ova tema najviše tiče, umjesto modernog zdanja, još će dugo gledati politička prepucavanja i nove komade papira s idejnim skicama. Da su kojim slučajem nešto pitali njih, od 88 ponuda koje su pristigle, najveći dio njih, kako nam kažu, odabrao bi onu pulskog Studija Kaić arhitekti jer, objašnjavaju, Dinamo i Zagreb zaslužuju potpuno zatvoren, ovalni studio s čistom formom koja odiše snagom, elegancijom i intimnošću – zatvorenu arenu, i pravo grotlo. Jedan od Boysa s kojima smo razgovarali rekao nam je kako je posebno iritantna teza da valja poštovati djelo arhitekta Vladimira Turine. To je, po njegovu mišljenju, odraz intelektualne lijenosti zamaskirane u pijetet s obzirom na to da je Turina 50-ih godina prošlog stoljeća stadion projektirao u sasvim drukčijem kontekstu, služeći se drugom tehnologijom, financijskim sredstvima i UEFA-inim pravilima. Maksimir je u njegovo vrijeme bio etapna građevina s atletskom stazom, betonskom logistikom tog vremena i otvorenim tribinama. Turina, kako kaže naš sugovornik, nije radio zatvorenu arenu zato što nije mogao, niti je radio videosemafor od 360 stupnjeva jer on nije postojao.
Poštovati Turinu za navijače znači nadmašiti ono što je on napravio u uvjetima koje je imao. Tottenham nije poštovao White Hart Lane time što je zadržao iste uglove, niti je Juventus poštovao Stadio delle Alpi zadržavajući istu logiku, baš kao što Allianz Arena nije poštovala nekadašnji Olympiastadion time što je ostala otvorena. Svi su oni srušeni da bi se sagradilo nešto što je bilo korisnije klubu, navijačima, a onda i sredini u kojoj se nalaze.
Ako im Grad ne isplati 390 tisuća eura, može uslijediti višemilijunska tužba
Kako su na natječaju sudjelovali predstavnici 88 timova, a talijanski studio VG13 Architects, Tommasa Fantinija i Alberta Rossija, na njemu regularno proglašen pobjednikom, Gradu Zagrebu poništenje javnog natječaja mimo odluke stručnog žirija može izazvati nezapamćen financijski kaos. Talijanski je studio prije svega pravno već osvojio prvu nagradu od 390.400 eura, a ako ih Grad pokuša eliminirati, oni mogu uzvratiti tužbom ne samo za nagradni fond nego i za izgubljenu dobit od kompletnog ugovora za izradu glavnog projekta stadiona, što bi moglo doseći višemilijunske iznose.
Budući da je ovdje riječ o međunarodnom natječaju, pravni spor pred domaćim i europskim sudovima mogao bi prerasti u prvorazredni skandal, uz mogućnost da se Grad Zagreb obilježi kao nesiguran, nevjerodostojan partner koji poništava legalne procedure pod pritiskom ulice. Postoji mogućnost da sudske tužbe, pa i privremene mjere zabrane koje bi talijanski dizajneri zatražili sudskim putem, automatski blokiraju bilo kakvo raspisivanje novog natječaja. Dok bude trajao pravni spor s pobjednikom prvog natječaja, Grad pravno ne bi smio ugovoriti isti posao s nekim drugim uredom, što znači da bi se gradnja maksimirskog stadiona odgodila u beskonačnost. U Hrvatskoj komori arhitekata već su upozorili da se rezultati ne mogu tek tako poništavati mimo žirija, a ako Tomašević popusti i do kraja se prilagodi Plenkovićevoj volji, može očekivati sukob sa strukovnom komorom, što će rezultirati time da domaći i strani arhitekti bojkotiraju svaki idući pokušaj raspisivanja natječaja za stadion.
