„Ovo mjesto izgleda kao raj.“
Tu rečenicu izgovaramo gotovo instinktivno čim zakoračimo u kibuc Nir Oz, na jugu Izraela, tik uz granicu s Pojasom Gaze. Pred nama su zeleni perivoji, uredni travnjaci i staze koje vode prema kućama. Sve djeluje mirno, gotovo nestvarno.
„Točno. Ali taj se raj preko noći pretvorio u nezamisliv pakao“, kroz suze nam govori Dorin Rai, nekadašnja stanovnica kibuca. Danas je Nir Oz gotovo sablasno prazan. Iako je u tijeku velika obnova, još se uvijek vide spaljene kuće i razbijeni prozori.
Na pojedinim zidovima i dalje stoje fotografije ljudi koji su tog jutra ubijeni ili oteti. Svaka kuća priča svoju priču. Svaka nosi tragove sati tijekom kojih je mirna zajednica pretvorena u mjesto smrti.
Jutro koje je promijenilo sve: Napadači su već bili u kibucu
Sve je počelo ujutro 7. listopada 2023., na židovski sveti dan Šabat i Simhat Toru, posljednji od velikih jesenskih blagdana. Oko 6.30 sati približno 150 teško naoružanih pripadnika Hamasa napalo je Nir Oz iz tri smjera. Prije ulaska u kibuc onesposobili su sigurnosne kamere, automatizirane sustave naoružanja i senzore pokreta, a potom probili ogradu.
Prva skupina od sedam napadača otvorila je vatru na stražarsku postaju. Sigurnosni tim ubrzo je bio brojčano nadjačan. Većina njegovih članova ubijena je ili oteta. Kibuc je ostao gotovo potpuno nezaštićen.
A onda su napadači krenuli od kuće do kuće. Izraelska vojska, preopterećena napadima duž cijele granice, satima nije stigla do Nir Oza. Do dolaska vojnika napadači su već napustili područje, a u kibuc su u međuvremenu pristizale i skupine civila i pljačkaša.
Prema izvješću Izraelskih obrambenih snaga (IDF), oko 6.000 ljudi iz Gaze tog je kobnog jutra 7. listopada probilo granicu na 119 mjesta i ušlo u Izrael. Napadi su počeli raketnom baražnom paljbom, a potom su uslijedili upadi vozilima i motoriziranim paragliderima.
Pripadnici Hamasa probili su barijeru između Gaze i Izraela te napali vojne baze i civilne zajednice. Među njima su bili Be’eri, Kfar Aza, Nir Oz, Netiv HaAsara i Alumim. U napadima diljem južnog Izraela ubijeno je oko 1.200 ljudi, a oko 250 ih je oteto.
„Možda ćemo suprug i ja umrijeti, ali zaštitit ćemo djecu“
Za Dorin Rai tog je jutra postojala samo njezina kuća, muž i njihovo troje djece. „Deset minuta nakon sirene za opasnost čula sam pucnjeve. Ništa mi nije bilo jasno. Ušla sam u kuću i primijetila da je prozor čudno otvoren. Mislila sam da je možda netko virio unutra, vidio pse i otišao.“ Pokušavala je uvjeriti samu sebe da se ništa ozbiljno ne događa.
„Slala sam poruke prijateljima. Mislila sam da umišljam, da sam paranoična. No uskoro mi je stigla poruka da su teroristi u kibucu, kraj klinike koja je odmah blizu moje kuće.“ Pucnjevi su postajali sve glasniji. Više nije mogla poricati ono što se zbivalo.
„Doći će nam u kuću. Ali borit ćemo se. Zaštitit ćemo djecu. Možda ćemo suprug i ja umrijeti, ali zaštitit ćemo djecu.“ Mališanima nisu željeli reći da su napadači već u kibucu. A onda su stigli do njihove kuće. „Ušli su pucajući, a mi smo pobjegli u sklonište. Čuli smo pucnjeve po cijeloj kući. Ja sam pokušavala smiriti naše troje djece, dok je moj muž rukama grčevito držao vrata skloništa.“ Napadači su ubrzo bili s druge strane vrata.
„Pokušali su ih otvoriti. Moj muž ih je nekako uspio zadržati. Vukli su vrata s jedne strane. Četiri puta pokušali su ih otvoriti, a moj muž ih je jedva uspijevao zatvarati.“ Dorin zastaje. „Ni sama još ne znam kako smo preživjeli.“
U skloništu su proveli 12 sati. Za to vrijeme počele su stizati poruke koje su otkrivale razmjere onoga što se događa. Ljudi su ubijani. Ljudi su otimani. Nitko nije znao tko će biti sljedeći. Kada su napokon spašeni, obitelj Rai izašla je iz skloništa i zatekla svoj dom potpuno ispreturan. Nestali su Dorinin nakit i kuhinjski uređaji. Nestao je čak i jedan dječji album s fotografijama iz vremena kada su djeca bila bebe. Na društvenim mrežama tog su dana objavljene videosnimke civila i terorista koji pokušavaju odvesti i dva obiteljska psa.
Danas, tri godine poslije, posljedice napada još su vidljive na svakom koraku. Spaljene kuće stoje kao nijemi svjedoci. Na pojedinima su fotografije ubijenih. Lica djece, roditelja, braće i sestara. Cijele obitelji koje su tog blagdanskog jutra nestale u samo nekoliko sati.
„Sedamdeset i šest ljudi odvedeno je u Gazu, od novorođenčadi do starijih ljudi. Dan poslije identificirano je oko 40 tijela. Ukupno je 65 ljudi u kibucu ubijeno“, govori Dorin i pokazuje nam poštanske sandučiće na kojima je velik dio imena označen crvenim trakama.
Njih više nema. Nir Oz bio je mala zajednica. „Od 400 ljudi ovdje ih je ostalo samo 20.“ Dorin se sa svojom obitelji i dalje ne vraća. Kao i mnogi drugi, još pati od posljedica PTSP-a.
„Mislili smo da će sve uskoro biti gotovo“
Dok se u Nir Ozu odvijala borba za preživljavanje, samo nekoliko kilometara dalje počinjala je još jedna tragedija. Istog jutra napadnut je glazbeni festival na otvorenom, danas poznat kao Nova festival, koji se održavao u blizini kibuca Re’im. Stotine mladih ljudi došle su plesati i provesti noć pod otvorenim nebom. Nekoliko sati poslije mnogi od njih bili su mrtvi.
Prema dostupnim podacima, poginulo je 378 ljudi, dok ih je mnogo više ranjeno. Hamas je uzeo i 44 osobe za taoce. U izvještajima o napadu navodi se i stravično nasilje nad žrtvama, uključujući mučenje, seksualno nasilje i sakaćenje tijela. Danas je prostor festivala pretvoren u mjesto sjećanja.
Krajem siječnja 2024. ondje je otvoreno spomen-područje za turiste, obitelji i prijatelje žrtava. Na mjestu na kojem se nekoć plesalo danas stoje fotografije i mali spomenici. Obitelji žrtava zasadile su i stabla u sjećanje na poginule. Prizor je teško opisati.
Nepregledni redovi malih spomenika okruženi su cvijećem. Na njima su fotografije i kratke priče o ljudima koji su došli plesati, a nisu se vratili kući. Tomel, 26-godišnjak iz Jeruzalema, čudom je uspio preživjeti masakr.
„Došli smo se zabaviti. Nekoliko minuta kasnije sve se promijenilo.“ U početku nitko nije znao što se događa. „Na nebu smo vidjeli puno raketa. Nikome ništa nije bilo jasno. Nakon nekoliko minuta netko iz produkcije rekao je da bježimo.“ Ljudi su počeli trčati prema automobilima. „I dalje nismo znali za teroriste. Mislili smo da će sve uskoro biti gotovo.“
Oko 7.30 počeli su dolaziti automobili. „U njima su bili ranjeni. Počeli smo paničariti, ali i dalje nitko nije znao da je toliko terorista ušlo u Izrael.“ Tješili su se onime što su vjerovali da imaju – vojskom i policijom. „Govorili smo sebi da će vojska uskoro doći.“ Nije došla. U 8 sati ujutro stotine napadača otvorile su vatru. „Nastala je opća panika. Počeli smo bježati.“
„Bili smo kao na streljani“
Tomel je trčao bez jasnog cilja. U gomili ljudi ugledao je poznato lice, najednom je prepoznao prijatelja. Zajedno su nastavili bježati. Tada su ugledali vozilo hitne pomoći. „Vozač nam je otvorio vrata i uskočili smo unutra. Sve je bilo puno krvi i ranjenika. Vozilo je krenulo, ali čuli smo da pucaju prema nama.“ Nekoliko trenutaka poslije vozač se, uslijed pucnjave, zabio u drvo. Morali su ponovno izaći. Ponovno trčati. Ponovno se skrivati. „Bilo nam je jasno da je pogubno zadržati se na istom mjestu više od nekoliko sekundi jer će se teroristi pojaviti svakog časa.“
U kaosu su pronašli kombi. „Pustili su nas unutra, ali smo naletjeli na gomilu razbijenih automobila koji su blokirali cestu. Opet smo morali iskočiti van. Tomel i njegov prijatelj počeli su puzati kroz grmlje. „Čuo sam pucnjavu i mislio da ću umrijeti.“
A onda je nakratko zavladala tišina. „Ni sam ne znam kako, ali nekoliko minuta nije bilo pucnjave. Počeli smo trčati. Mislili smo: ako uspijemo prijeći polje, spasit ćemo se.“ Napadači su ih ugledali. I počeli pucati. „Bili smo kao na streljani.“Ipak, uspjeli su prijeći polje. Sakrili su se među drvećem i preživjeli. Čudom.
Preživio festival, a zatim izgubio brata
Samo dva dana nakon napada Tomel je dobio poziv za vojsku. Nakon nekoliko tjedana obuke završio je na misiji u Gazi. No tragedija njegove obitelji time nije završila. Jednog dana na njihova su vrata pokucali vojnici. Donijeli su vijest da je njegov mlađi brat Noah poginuo u vojnoj akciji.
Tomel priznaje da je nakon toga neko vrijeme bio na dnu. Nije znao kako nastaviti dalje. Danas kaže da mu pomaže govoriti o onome što je preživio.
Dan koji je promijenio Izrael, Bliski istok i svijet
Napad Hamasa 7. listopada, u kojem je ubijeno oko 1200 ljudi, a oko 250 ljudi oteto i odvedeno u Pojas Gaze, zauvijek je promijenio Izrael, regiju i svijet. Njegove posljedice još nisu u potpunosti sagledane.„Prve vojnike izraelske vojske vidjeli smo tek oko jedan sat poslijepodne“, rekao je Tomel.
Za mnoge preživjele upravo je to jedno od najtežih pitanja: gdje je bila vojska dok su napadači satima prolazili kroz zajednice uz granicu? Glasnogovornica IDF-a Adi Stoler priznaje da je došlo do ozbiljnih propusta. Danas je, kaže, njihov zadatak osigurati da se takvo što više nikada ne dogodi.
Neslužbeno se govori da je bilo znakova koji su upućivali na to da Hamas priprema napad, ali da nisu shvaćeni dovoljno ozbiljno. Pojedini obavještajni podaci navodno su ukazivali na mogućnost napada tijekom blagdana Pashe, zbog čega je tada uz Pojas Gaze bilo raspoređeno više vojnih jedinica. No napad se u proljeće 2023. nije dogodio.
Uoči 7. listopada vojnici su zbog blagdana pušteni na odmor i vratili su se svojim kućama. A onda je, nekoliko sati poslije, stiglo jutro koje će Izrael pamtiti zauvijek. „Kada imate 20 metara buffer zone, ne možete se oslanjati samo na obavještajne podatke. Morate biti spremni da ćete u bilo kojem trenutku biti napadnuti. To je bio veliki propust sjedišta IDF-a“, rekao nam je Oded Ailam, bivši dužnosnik Mossada.
Nakon napada počeo je rat koji još uvijek traje
Odgovor Izraela počeo je gotovo odmah. Nakon napada 7. listopada Izrael je ušao u ratno stanje i započeo masovne zračne napade na Pojas Gaze. Uslijedili su mjeseci intenzivnog bombardiranja, a krajem listopada 2023. izraelske kopnene snage ušle su u Gazu. Operacije su se postupno proširile na gotovo cijeli teritorij.
Izraelska vojska tvrdila je da napada Hamasovu vojnu infrastrukturu, zapovjedna središta, tunele i pripadnike organizacije, dok su palestinske vlasti i međunarodne organizacije upozoravale na golem broj civilnih žrtava i razaranje civilne infrastrukture. U prvih 15 mjeseci izraelske vojne ofenzive u Gazi život je izgubilo više od 75.000 Palestinaca, tvrdi se u studiji objavljenoj u časopisu The Lancet Global Health.
Do početka 2025., prema procjenama UN-a, oko 60 posto zgrada u Pojasu Gaze bilo je oštećeno ili uništeno. Ni prekid vatre iz listopada 2025. nije potpuno zaustavio nasilje. Prema Uredu UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova, izraelske vojne operacije nastavile su se i tijekom 2026., uz zračne napade, topničko i pomorsko granatiranje, napade dronovima i pucnjavu.
Izrael je jasan, vojne operacije koje su pokrenuli imale su jasan cilj: povratak svih talaca, eliminiranje prijetnje koju predstavlja Hamas i hvatanje svih koji su sudjelovali u pokolju. „Od 6.000 ljudi koji su 7. listopada prešli granicu iz Gaze i upali na teritorij Izraela, 4.000 je mrtvo“, tvrdi general i čelnik obavještajnog odjela IDF-a Shlomi Binder. „Ostalo ih je još 2.000 i nećemo stati dok ne uhvatimo svakog od njih“.
