Ničemu se u Hrvatskoj ne trebamo čuditi, pa tako ni štrajku djelatnika Zagrebačkog holdinga koji je počeo u ponedjeljak 28. rujna. Iako štrajk nije potrajao, završio je nakon dva i pol dana odlukom Županijskog suda u Zagrebu, koji je prihvatio tužbeni zahtjev Holdinga i proglasio štrajk nezakonitim, na vidjelo je izvukao nesvakidašnji politički apsurd i licemjerje ljevice. Stranka Možemo, koja je izrasla na aktivizmu, sindikalnim prosvjedima i zaklinjanju u radnička prava, predvođena gradonačelnikom Zagreba Tomislavom Tomaševićem preko noći je preuzela ulogu hladnog, neoliberalnog poslodavca koji lomi štrajkove i nastoji disciplinirati radnike, dok s duge strane HDZ i desna oporba pokušavaju preuzeti ulogu zaštitnika “malog čovjeka” i radničkih prava, što se čini neobičnim za stranke desnog centra. Činjenica je da je Možemo stranka proizišla iz specifičnog oblika lijevog aktivizma koji se zapravo primarno bavi zelenim politikama, rodnom ideologijom i ljudskim pravima te civilnim društvom, a njezini lideri vole o sebi misliti da su urbani intelektualci.
Budući da nikada nisu radili u realnom, industrijskom ili komunalnom sektoru, čini se da je za družinu zagrebačkoga gradonačelnika radnik apstraktan pojam iz socioloških knjiga. Možda u tome treba tražiti i razlog što je Tomašević, kako bi zaustavio i diskreditirao štrajkaše, u javni prostor pustio tablicu plaća radnika Holdinga i ZET-a, što je školski primjer krizne komunikacije u kojoj se zaobilaze zakonske i faktične zapreke. To mu polazi za rukom zato što uživa nezapamćenu medijsku naklonost. Upravo mu ona omogućuje manipulaciju velikim dijelom zagrebačke javnosti, koja uopće nije zapazila reakcije radnika koji su javno priložili svoje liste kako bi demantirali gradonačelnika. Iz njihovih reakcija proizišlo je da su objavljene brojke, poput prosjeka plaće od 1650 eura za komunalnog radnika, frizirani podaci koji uključuju i sve moguće dodatke, od maksimalnog prekovremenog rada, noćnih smjena, naknade za prijevoz pa sve do rada nedjeljom i praznicima. Činjenica da su plaće mnogo niže, osnovica je oko 1000 eura, ostala je u drugom planu jer su mediji nekritički i bez propitivanja prenosili tablice koje je objavio Grad pa je većina građana vidjela samo veliku cifru na ekranu i došla do zaključka da radnici pretjeruju. Iako je iznošenje specifičnih platnih podataka zaposlenika škakljivo, Tomašević se i u tom pogledu strateški zaštitio pa je, umjesto da objavi pojedinačna imena s platnim listama, objavio zbirne prosjeke, minimume i maksimume po pojedinim radnim mjestima.
Ogledni primjer
Desni pravni analitičari upozorili su na etičku i zakonsku upitnost takve vrste pritiska na djelatnike, međutim, najveći dio srednjostrujaških medija to je opravdao javnim interesom, a Tomašević je, kako bi opravdao svoj potez, iznio argument da građani plaćaju te račune i poreze pa moraju znati kamo ide njihov novac. Tom populističkom parolom uspješno je neutralizirana svaka polemika o eventualnoj pravnoj utemeljenosti objave plaća, a radnici pretvoreni u privilegirane ucjenjivače, pa bi se moglo reći da je Tomašević vješto okrenuo oštricu. Krajnji cilj objave takvih podataka svakako je svojevrsni psihološki rat protiv sindikata. A sindikatima je glavni posao tražiti veća prava i primanja za one koje zastupaju, to je i smisao njihova postojanja, što ovih dana zaboravlja velik dio zagrebačke javnosti prihvaćajući Tomaševićevu priču o transparentnosti čak i onda kada je ta transparentnost strateški selektivna i usmjerena prema slamanju radničkog otpora. Štrajk u Holdingu i ZET-u zapravo je razotkrio sve sustavne slabosti aktualne zagrebačke vlasti, a paralelno s time i vrhunske medijsko-političke manipulacije stranke Možemo. U svojoj srži ovaj komunalni kolaps nije ništa drugo doli rezultat Tomaševićeve upravljačke nesposobnosti. No on je krizu uspio pretvoriti u medijsko-populističku pobjedu kojom se izravno nanosi šteta HDZ-u i premijeru Andreju Plenkoviću. Situacija u Holdingu i ZET-u jasan je pokazatelj da radikalno lijeva zagrebačka vlast nema kapaciteta za upravljanje složenim sustavima. Dok se novac iz zagrebačkog proračuna trošio na ideološke projekte, pješačke zone i udruge bliske vlasti, bazna infrastruktura i standard djelatnika koji grad drže na životu posve su zanemareni.
Autentičan krik
Sve i da je štrajk bio politički motiviran, postavlja se pitanje koja je to politika mogla aktivirati baš sve djelatnike gradskih poduzeća do te mjere da grad stane, pa se nameće zaključak da je štrajk ipak dobrim dijelom autentičan krik radnika zbog loših uvjeta. No jedno je sigurno: možemovskoj gradskoj vlasti nedostaje dugoročna strategija, a Tomaševiću pregovaračka snaga, pa stabilnost sustava kupuje naklonošću medija. Operativni poraz Tomašević je, uz potporu medijske mašinerije, preokrenuo u vrhunski spin, pa umjesto da bude politički pokopan pod tonama smeća i zaustavljenim tramvajima, on iz krize izlazi kao čovjek koji ima potporu svojih sugrađana, a sve probleme u Holdingu i dalje uspješno prebacuje na svojeg prethodnika Milana Bandića, koji već godinama nije među nama. Iako je Bandić odavno pod zemljom, mediji su prihvatili priču stranke Možemo da Tomašević ne rješava tekuće probleme, nego se, eto, uhvatio herojskog posla – da očisti Zagreb od Bandićeva dvadesetogodišnjeg korupcijskog smeća. Tako si je trenutačni zagrebački gradonačelnik osigurao trajni alibi za nesposobnost.
Takvih alibija Plenković nema niti su mu mediji posebno naklonjeni, zato ovaj štrajk u zagrebačkim tvrtkama najveću štetu nanosi upravo njemu i njegovoj stranci. Radnički bunt možda jest Tomaševića ogolio kao lošeg menadžera, ali on ostavlja dojam vrsnog političkog manipulatora, što bi iskusni premijer Plenković morao detektirati kao potencijalnu opasnost, iako je jasno da Možemo izvan Zagreba ne može daleko. Možda družina oko Tomaševića ne zna upravljati gradom, no savršeno kontrolira medijski prostor, čime HDZ gubi još jednu bitku za glavni grad, ostavljajući ga blokiranog pod ideologijom koja se uspješno skriva iza vrhunski režiranih PR predstava. Tajna medijskog uspjeha Tomislava Tomaševića i njegove stranke, bez obzira na komunalne i upravljačke krize, nije puka slučajnost, nego rezultat simbioze ideologije i visoke PR pismenosti koju prati strateško korištenje društvenih mreža.
Agresivni gard
Treba, međutim, jasno i otvoreno reći kako značajan broj srednjostrujaških medija u našoj zemlji, posebice lijevo-liberalni portali, novinari i kolumnisti, s Možemo dijele slične progresivne, zeleno-lijeve i globalističke vrijednosti. Mediji, figurativno rečeno, kao da pate od sindroma “naš dečko”. Tomašević se u tim krugovima ne doživljava kao klasični političar, nego kao produkt civilnog društva i aktivizma koji se bori protiv koruptivnog sustava, zbog čega mediji prema njemu nemaju isti istraživački, agresivni gard kao prema HDZ-u i, još više, prema drugim desnim opcijama. Tomaševićeve promašaje predstavnici medija uglavnom tretiraju kao nenamjerne pogreške iz neiskustva, a ne kao sustavnu nesposobnost. Često se također u medijima kritike upućene njemu ublažavaju jer sadašnjoj zagrebačkoj vlasti mediji ne vide prihvatljivu lijevo-liberalnu alternativu, pa se kritika dozira da se kojim slučajem ne bi otvorio prostor za povratak Bandićevih kadrova ili, nedajbože, za dolazak desnice na vlast.
Naravno, treba znati i to da Tomašević i članovi njegova tima nisu klasični politički amateri. Mahom su to ljudi iz nevladinih udruga i sfere aktivizma, koji su godinama učeni kako privući medijsku pozornost s minimalnim resursima. Zato Možemo snažno investira u digitalni marketing i izravnu komunikaciju s građanima preko društvenih mreža. Upućeni svjedoče da Možemo odlično razumije algoritme društvenih mreža, pa uglavnom, umjesto dugih i uobičajenih političkih priopćenja, za komunikaciju s građanima i medijima koriste vizualno atraktivne videozapise i infografike. I kada, primjerice, desnica otvori temu ideološkog financiranja udruga, Tomaševićev tim odmah mreže preplavi sadržajima o obnovi škola ili otvaranju novih vrtića te algoritam zaguši desne teze. Prosječnom korisniku mreža koji prima preporučeni sadržaj čini se da grad funkcionira, a desne kritike ostaju izolirane i na razini zlonamjernih prigovora bez pokrića.
Loši rezultati
Nije nevažno ni to što Možemo ima najjaču i najdiscipliniraniju bazu digitalnih aktivista u Hrvatskoj, koja je proizišla iz godina rada u nevladinu sektoru. Oni funkcioniraju po uhodanoj shemi. Kada se u javnosti pojavi val negativnih komentara birača, u vrlo se kratkom roku na noge dižu “obični građani”, često članovi stranke, zaposlenici udruga ili gorljivi simpatizeri koji preplavljuju sekciju komentara porukama podrške i ismijavanjem desnih kritičara, što stvara privid većinskog konsenzusa pa nepristrani promatrači na društvenim mrežama stječu dojam da “svi podržavaju Senfa”, a da su među kritičarima glasni, ogorčeni pojedinci. Kada Tomaševića netko stjera u kut neoborivim dokazima, primjenjuje se metoda kojom se gradonačelnik prikazuje kao žrtva: na društvene mreže plasira se teorija “oni ga napadaju zato što je pošten i zato što im je prekinuo dotok novca iz gradske blagajne”, pa se tako nesposobnost pretvara u Tomaševićevu vrlinu, u fiskalnu odgovornost, a loši rezultati u podmetanje klipova mafije i interesnih skupina kojima smeta poštena vlast.
Svakako, Tomaševiću u medijskom prostoru značajno pomaže i ponašanje HDZ-a na nacionalnoj razini, jer se vladajuća stranka kontinuirano veže uz visoku korupciju i institucionalni klijentelizam. U takvu se političkom ozračju zagrebački gradonačelnik prodaje kao mladić koji možda nije sposoban organizirati košnju trave, ali, eto, barem ne krade. A mediji, usmjereni na velike afere, svjesno Tomaševiću toleriraju komunalne propuste, tj. tretiraju ih kao manje zlo.
Usporedi li se medijski tretman, primjerice, splitskog gradonačelnika, HDZ-ova Tomislava Šute, s medijskim tretmanom Tomislava Tomaševića, zorno se vidi postojanje dvostrukih kriterija. Tomaševića u medijima predstavljaju kao poštenog reformatora i borca protiv korupcijske mreže koja se razvila davno prije nego što je on došao na čelo Zagreba, a njegove se afere opisuju kao naslijeđeni komunalni problemi, pri čemu je glavni PR fokus u medijima na njegovoj skromnosti i projektima. S druge strane, Šutu predstavljaju kao HDZ-ova, odnosno Plenkovićeva aparatčika koji opstruira projekte što ih je započeo Ivica Puljak. Svaki se njegov istup secira kroz prizmu nacionalnog HDZ-a uz naglašenu kritičnost.
Tri organizacije
U medijima se pak posljednjih dana, u jeku štrajka u ZET-u i Čistoći, nije mogla vidjeti nijedna reportaža iz tih dviju tvrtki, što je još jedan pokazatelj političko-medijskog apsurda i povlaštenog tretmana koji uživa Tomašević. Zagrebački gradonačelnik i njegova ekipa čelnike sindikata opisuju kao ljude koji vuku nedopustive, gotovo kriminalne poteze, kao da pritom zaboravljaju da je osnovni posao sindikata i sindikalista od poslodavca uvijek tražiti više. To im je u opisu radnog mjesta.
U ZET-u, naime, ne djeluje jedan, nego nekoliko manjih sindikata, a među njima se ističu tri organizacije koje okupljaju golemu većinu operativnih radnika, odnosno vozača i prometnog osoblja. Prije svega tu je Sindikat vozača i prometnih radnika ZET Zagreb, najveći i strukovno najvažniji sindikat koji okuplja vozače tramvaja i autobusa. Njega predvodi Vladimir Jozić. Sindikatom Zagrebačkog holdinga, kao jednim od najmasovnijih sindikata, ravna pak Dražen Jović, koji, usput rečeno, ima dugogodišnji staž u sukobima s upravama još iz Bandićeve ere. Treći je reprezentativni stup u prometnom sektoru Sindikat autobusnog i tramvajskog prometa ZET-a, koji vodi Goran Vučemilović. Unutar poduzeća, u koordinaciji s krovnim Holdingom, aktivne su i manje sindikalne podružnice poput Sindikata tehničkog osoblja i održavanja ZET-a te Sindikata administrativnog i popratnog osoblja. Riječ je, dakle, o skupinama koje vode različiti ljudi. Zanimljivo je stoga da nitko od novinara nije u srcu sindikata i razgovoru s djelatnicima postavio pitanje što točno žele i na što se žale. Nije jasno ni u kakvu su odnosu odvojeni sindikati, a još manje koliko su uopće trajali pregovori između Grada Zagreba i Uprave Holdinga te tko je u tim pregovorima sudjelovao.
Doznalo se tek da im Grad nudi povećanje plaća od 14 posto po formuli 4,5 posto + 4,5 posto + 4,5 posto, no pokazalo se da je i to spin Tomaševićeve ekipe, jer sindikat tvrdi da je prvih 4,5 posto zadnji dio povećanja iz prošlog kolektivnog ugovora. Sindikat je objasnio da su im, dakle, iz Grada ponudili povećanje od 4,5 posto sada te još 4,5 posto 1. siječnja 2027., ako do tada bude tolika inflacija. Dakle, zaključili su, ponuđeno im je sigurno povećanje od samo 4,5 posto.
Ujedno se nedovoljno govori o tome da u štrajku ne sudjeluju samo vozači autobusa i tramvaja nego i djelatnici Čistoće, u kojoj su uvjeti već dugo, najblaže rečeno, loši. Poznato je da im se kamioni često kvare, ali je manje poznato da s upravom ne uspijevaju ostvariti gotovo nikakvu komunikaciju. Upućeni otkrivaju kako djelatnici Čistoće padaju s nogu zbog prekovremenog rada i noćnih smjena. Njima čak nisu toliki problem plaće koliki im je problem količina posla. Malo je poznato da radni dan onih koji odvoze zagrebačko smeće traje najmanje 12 sati.
Razina apsurda
O tome, dakako, javnost nije izviještena u trenutku kada se “talasalo” plaćama u ZET-u, što se može pripisati izvrsnoj komunikacijskoj strategiji gradske uprave. Ona je na svoju stranu pridobila zagrebačku lijevu intelektualnu i medijsku elitu, koja slavi jednu vozačicu tramvaja koja ne štrajka, a pritom ne postavlja pitanje zašto, pobogu, štrajka 2499 vozača tramvaja od njih 2500 zaposlenih u ZET-u, što bi valjda trebala biti uloga medija. Tomašević je, međutim, u tom medijskom prostoru stekao status nedodirljivog, pa umjesto da se govori o tome kako je gradonačelnik uzdrman ne samo prometnim kolapsom nego i brojnim drugim komunalnim problemima, uključujući i Jakuševec, pričamo priču o heroini koja je okrenula leđa tisućama svojih kolega. Lako je moguće da je puka slučajnost to što su ona i zaručnik veliki obožavatelji zagrebačkog gradonačelnika, a što se, dakako, u medijima prešućuje, u tim istim medijima koji status heroja nisu dodijelili kontrolorima koji također, baš poput kolegice iz 17-ice, nisu bili u štrajku. Vozačicu tramvaja u svakom drugom slučaju mediji bi odmah prozvali štrajkolomkom, uza sve druge epitete kakvi se inače lijepe takvoj osobi.
Da priča o Holdingu doseže posebnu razinu apsurda, jasno je i iz toga što ta zagrebačka tvrtka, prema objavljenim podacima, posluje s 21 milijun eura plusa, koji bi se zapravo trebao vraćati baš u Holding. Nije onda jasno zbog čega se Tomašević pita odakle novac za povećanje plaća, ali je jasno da je ovdje riječ o stvaranju percepcije, pa umjesto da se u ovom kaosu na zagrebačkim ulicama dovodi u pitanje gradonačelnikova odgovornost, Tomašević ubire profit od načina na koji se štrajk prezentira. U toj se prezentaciji zaboravlja ili namjerno izostavlja to da zaposlenici Holdinga svoju plaću, ma kolika bila, zarađuju vozeći tramvaje i autobuse danonoćno, blagdanima, nerijetko izloženi neugodnostima, baš kao što je zarade i zaposlenici Čistoće. Grad Zagreb pri tome samo na porezu na dohodak ubire milijardu i 400 milijuna eura prihoda.
Dobar razlog
Grad Zagreb ima tri milijarde i 100 milijuna eura godišnjih prihoda, a Holding prihode od 750 milijuna eura, što se na gradskim komunalijama, stanju na cestama i u javnom prijevozu ne vidi, pa se postavlja pitanje gdje završava taj novac. Posebna je priča ZET, kojemu je na čelu direktor Marko Bogdanović, nekadašnji prvi čovjek “Đure Đakovića”, koji je tu tvrtku doveo do sloma.
No ni o njemu se u medijima ne može čuti gotovo ništa. Ne može se, doduše, o štrajku previše čuti ni od SDP-a, koji bi valjda po logici stvari trebao stajati uz radnike. Jedan je to od najvećih apsurda ovog slučaja. SDP je, naime, stao uz gradonačelnika čija plaća iznosi 4500 eura, a protiv radnika komunalaca s osnovnom plaćom malo većom od tisuću eura. Moguće je razumjeti to što je javnost usredotočena na štrajk ZET-a i Čistoće, ali uz njih su u štrajku i Gradska groblja, Zagrebačke ceste, Tržnice Zagreb, Zagreb parking, Vodoopskrba i odvodnja i Zrinjevac, o čijim plaćama uopće nije bilo govora, i to očito s dobrim razlogom. Naime, radnik Gradskog groblja bez dodataka i prekovremenih mjesečno zaradi nešto više od tisuću eura. Plaće zaposlenih na Tržnici manje su od tisuću eura, a radnici Zagrebačkih cesta koji postavljaju asfalt i po najvećim vrućinama, na nepodnošljivim temperaturama, zarađuju oko 970 eura mjesečno.
Kada prosvjeduju protiv desnice, sindikati su partneri ljevice, no kada za svoja prava zakucaju na vrata lijeve vlasti, e tada postaju opstrukcionisti i ucjenjivači, nahuškana radnička klasa. Terenski radnici i vozači preko noći su proglašeni HDZ-ovcima i bandićevcima. Te je ljude zagrebačka vlast izolirala i prepustila na milost i nemilost javnosti lažirajući njihove plaće i pokazujući da debele fotelje i masne menadžerske plaće brišu njihove ljevičarske ideale. Zagreb tako ima vlast koja razbija štrajk desničarskim metodama. Za nju radnička borba ima težinu samo onda kada se odvija u HDZ-ovu političkom dvorištu.
Ideološki poligon
Nitko ne govori o tome da, osim u Holdingu i ZET-u, odnedavno vrije i u Vodoopskrbi zbog sumnjivih natječaja, što je još jedna dimenzija apsurda uzme li se u obzir činjenica da je Možemo vlast u Zagrebu preuzeo pričom o poštenju, transparentnosti i rušenju starog modela. Umjesto tog starog modela doista i jesmo dobili novi, u sklopu kojeg vlast sa štrajkašima pregovore ne vodi za stolom kako to priliči, nego pred kamerama, gdje se više ne govori o klasičnom radnom sporu, što ovaj prosvjed u biti jest, nego se slučaj pretvara u predstavu u kojoj se Tomašević prikazuje kao odgovoran političar, a radnici kao nezahvalnici koji nisu ni svjesni kakve uvjete imaju. Tomašević je i uoči štrajka sindikate optužio da žele štrajkati po svaku cijenu te je sumnjičavo propitivao njihove ciljeve stavljajući na njihova leđa odgovornost za posljedice i naglašavajući da im dani provedeni u štrajku neće biti plaćeni te da se radnici obrate sindikatima s pitanjem tko će im nadoknaditi izgubljenu zaradu.
Svakomu nepristranom jasno je da je ovdje riječ o svojevrsnom reketu: radnicima Tomašević daje do znanja da njihov neposluh ima cijenu i da oni ne smiju biti nezadovoljni, a ako već jesu, onda to svoje nezadovoljstvo moraju iskazati u potpunoj tišini kako njega ne bi doveli u neugodan položaj. Na to odgovara tako da u medije iznosi netočne platne liste kako bi građani i njegovi simpatizeri donijeli sud o tome imaju li nezadovoljnici pravo iskazati svoje nezadovoljstvo. Građanima u isto vrijeme nitko ne govori da plaća zarađena dodatnim radom zapravo predstavlja prekovremene sate, noćne smjene i rad blagdanima, jer je cilj izazvati gnjev koji Tomašević koristi kao politički komentator, a ne kao političar odgovoran za zastoj sustava. Bijes za to prebacio je na one kojima je nadređen, padajući na ispitu iz socijalne osjetljivosti a da ga nitko nije suočio s argumentima. Zbog čega bi 10.000 radnika odbilo nešto što je dobro za njih riskirajući neplaćeni štrajk? Zbog HDZ-a i zato što ne vole Tomaševića? Dio ekipe iz Možemo reći će, koristeći se opet dobro uhodanim PR-om, da Plenković zaista stoji iza štrajka te da ga je organizirao u koordinaciji s Muminom Hodžićem, predsjednikom Sindikata komunalnih redara i vozača Čistoće i ocem budućeg potpredsjednika Sabora iz redova bošnjačke nacionalne manjine Armina Hodžića. No pitanje je zašto bi Plenković to radio i što njemu donosi taj štrajk, jer ako on uspije, Plenkoviću slijede štrajkovi u državnim i javnim službama, što mu sasvim sigurno nije u interesu. Nije Plenkoviću u interesu ni nezadovoljstvo građana Zagreba koje je stiglo s ovim štrajkom, ali se ipak do idućih parlamentarnih izbora može tješiti da tramvaji ne voze izvan glavnog grada pa dobar dio HDZ-ova biračkog tijela neće ni doživjeti zagrebačke komunalne probleme koje je gradonačelnik Tomašević pretvorio u ideološki poligon na kojem nastavlja graditi poziciju svoje stranke u glavnome gradu.
