Danas, 7. listopada, Vladimir Putin puni 74 godine. Četvrt stoljeća kasnije teško je zamisliti Rusiju bez čovjeka koji je obilježio njezinu politiku, ali prije nego što je postao predsjednik, Putin je desetljećima živio upravo onako kako bi se od čovjeka iz obavještajnog svijeta i očekivalo – daleko od reflektora. Nije bio nasljednik moćne političke obitelji, nije bio velika javna figura, a njegovo ime nije bilo poznato milijunima Rusa. Kada je 1999. iznenada izronio kao čovjek kojeg Boris Jeljcin vidi kao svog nasljednika, velik dio javnosti zapravo se pitao – tko je Vladimir Putin?
Njegova biografija prije Kremlja ima gotovo sve sastojke špijunskog romana. KGB, pet godina u Istočnoj Njemačkoj, Dresden u trenutku raspada komunizma, suradnja sa Stasijem, tajni kontakti, obavještajni rad i čovjek koji se nakon povratka u Rusiju ne pojavljuje odmah na političkoj pozornici, nego godinama prolazi kroz hodnike lokalne vlasti i državnog aparata. Čak i kada su se oko njega počele pojavljivati prve političke prilike, Putin je ostao čovjek iz sjene.
Zato se oko njegova života s vremenom isplela gotovo filmska legenda. Je li bio ruski James Bond? Je li u Dresdenu radio mnogo više nego što je ikada javno otkriveno? Je li već tada naučio kako preživjeti pad sustava, promijeniti savezništva i čekati pravi trenutak? Dio tih priča ima stvarnu dokumentarnu podlogu, dio je nastao godinama kasnije, a neke nikada nisu potvrđene. No možda je od svih misterija njegova života najzanimljiviji jedan sasvim stvaran: kako je čovjek koji je 1990. izgledao kao još jedan časnik propalog sovjetskog sustava samo devet godina poslije postao čovjek koji sjedi u Kremlju.
Momak iz radničke obitelji
Vladimir Vladimirovič Putin rođen je 7. listopada 1952. u Lenjingradu, današnjem Sankt-Peterburgu. Njegovi roditelji, Vladimir Spiridonovič i Marija Ivanovna, pripadali su generaciji koja je prošla kroz rat i opsadu Lenjingrada. Otac je bio ratni veteran i poslije je radio u tvornici, dok je majka preživjela opsadu grada. Obitelj je nakon rata živjela u jednoj sobi komunalnog stana u Baskovljevoj ulici, u tipičnoj poslijeratnoj lenjingradskoj zgradi bez luksuza koji bi se danas povezivao s čovjekom koji će jednog dana živjeti u Kremlju.
Kako je čovjek iz sjene postao vladar Rusije: Ruski James Bond ima nevjerojatnu priču
Putin je odrastao u tom skromnom gradskom okruženju i rano se počeo baviti sportom. Trenirao je sambo, a potom i judo, kojim će se ozbiljno baviti i u mladosti. Nakon srednje škole upisao je Pravni fakultet Lenjingradskog državnog sveučilišta i diplomirao 1975. godine. Upravo će se tijekom tih godina njegov život početi udaljavati od života običnog sovjetskog studenta.
Jer Putin nije oduvijek sanjao o politici. Nije čak ni sanjao o tome da bude poznat. Ono što ga je privlačilo bio je potpuno drukčiji svijet – tajni svijet obavještajaca. Još kao tinejdžer otišao je u sjedište KGB-a u Lenjingradu i pitao kako može postati špijun. Tamo su mu, prema njegovim vlastitim sjećanjima, objasnili da prvo mora završiti fakultet. Nekoliko godina poslije upravo će ta vrata kroz koja je kao znatiželjni mladić pokušao ući postati početak karijere koja će ga, mnogo desetljeća kasnije, odvesti sve do vrha Rusije.
Mladi KGB-ovac odlazi u Dresden
Putin je nakon završetka studija prava u Lenjingradu 1975. ušao u KGB, sovjetsku sigurnosno-obavještajnu službu. Godine 1985. poslan je u Dresden u tadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici, gdje je proveo oko pet godina. Ondje je napredovao od majora do potpukovnika, a prema dostupnim istraživanjima radio je u maloj KGB-ovoj ispostavi koja je se bavila obavještajnim poslovima i suradnjom s istočnonjemačkim službama.
Upravo je Dresden jedno od ključnih mjesta Putinove biografije. Ne samo zbog njegova posla, nego i zato što se ondje dogodilo nešto što će ga, prema njegovim kasnijim svjedočenjima, duboko obilježiti raspad sustava kojem je služio.
Putin je u gradu dočekao 1989. godinu kao časnik jedne od najmoćnijih službi Sovjetskog Saveza. Nekoliko mjeseci kasnije gledao je kako se istočnonjemački komunistički sustav raspada pred njegovim očima.
A onda su ljudi izašli na ulice.
Ruski James Bond – ili samo čovjek iz male kancelarije?
Priča o Putinu kao svojevrsnom ruskom Jamesu Bondu nije nastala potpuno bez razloga. Bio je stvarni obavještajac, radio je u inozemstvu, govorio njemački i bavio se poslovima koji su uključivali prikupljanje informacija i rad s izvorima. Sam Putin kasnije je rekao da je njegov glavni interes u Istočnoj Njemačkoj bio NATO, odnosno političke informacije, politički čelnici i planovi potencijalnog protivnika.
No stvarnost njegova rada vjerojatno je bila manje filmska.
David Hoffman, novinar i autor koji je proučavao Putinovu KGB prošlost, opisao je njegovu dresdensku službu kao uglavnom administrativni obavještajni posao. Putin je, prema toj rekonstrukciji, mogao pripremati ljude koji su putovali na Zapad, objašnjavati im što trebaju promatrati i kakve informacije pokušati donijeti natrag.
Ali upravo tu počinje zanimljivi dio. Činjenica da je posao bio manje glamurozan ne znači da je bio beznačajan. Obavještajni svijet u kojem je Putin proveo formativne godine počivao je na informacijama, kontaktima, procjeni ljudi i sposobnosti da se ostane neprimijećen.
To su vještine koje će mu kasnije biti iznimno korisne.
Stasi, tajna iskaznica i priča koja je obišla svijet
Godine 2018. u arhivima bivše istočnonjemačke tajne policije pronađena je Putinova Stasi iskaznica. Fotografija mladog Putina s dokumenta odmah je obišla svijet.
Na prvi pogled priča je zvučala kao potvrda najzanimljivijih teorija o njegovoj prošlosti: KGB-ovac s vlastitom iskaznicom istočnonjemačke tajne policije, čovjek koji je imao pristup njezinim prostorijama i koji je radio u jednom od najzatvorenijih sustava Hladnog rata.
Dokumenti, međutim, potvrđuju nešto malo drukčije, ali i dalje vrlo zanimljivo. Savezni arhiv Njemačke objasnio je da su KGB-ovi časnici koji su u DDR-u surađivali sa Stasijem dobivali takve iskaznice kako bi mogli ulaziti u njihove prostorije. Sama iskaznica zato nije dokaz da je Putin bio zaposlenik Stasija.
No suradnja KGB-a i Stasija nije nikakva legenda. Putin je kao KGB-ov časnik radio u sustavu koji je blisko surađivao s istočnonjemačkom službom, a arhivski dokumenti potvrđuju njegovu prisutnost i kontakte s ljudima iz Stasija. Njegovo se ime pojavljuje i u dokumentima vezanim uz rad KGB-ove ispostave u Dresdenu.
Drugim riječima, misterij nije toliko u tome je li Putin „bio Stasi”, jer za to nema potvrde, nego u tome što je kao mladi sovjetski obavještajac bio duboko uronjen u svijet tajnih službi upravo u trenutku kada se cijeli taj svijet počeo raspadati.
Noć kada je Putin shvatio da Moskva šuti
Jedna od najpoznatijih priča iz njegova života dogodila se krajem 1989. godine.
Nakon pada Berlinskog zida masa prosvjednika u Dresdenu krenula je prema zgradama represivnog aparata. U blizini su se nalazili i Stasi i KGB. Putin je bio u zgradi sovjetske službe i, prema vlastitom kasnijem svjedočenju, pokušavao je dobiti pomoć iz Moskve.
Odgovor koji je, prema njegovoj priči, dobio ostao mu je urezan u pamćenje: Moskva šuti.
Putin je kasnije opisivao kako je prosvjednicima dao do znanja da je zgrada pod zaštitom naoružanih ljudi i pokušao ih odvratiti od ulaska. BBC je tu epizodu opisao kao jedan od događaja koji su ostavili snažan trag na budućeg ruskog predsjednika.
Ono što je sigurno jest da je Putin tada gledao raspad komunističke države iz prvog reda. Ono što se ne može jednako sigurno rekonstruirati jest svaki detalj njegove verzije događaja.
Ali upravo iz Dresdena dolazi jedna od najvažnijih niti njegove kasnije političke biografije: strah od raspada države i uvjerenje da se iza prividno čvrstog sustava može u vrlo kratkom vremenu otvoriti praznina.
Povratak u Rusiju: bivši agent bez države
Kada se 1990. vratio u tadašnji Lenjingrad, Putin se nije vratio u isti svijet iz kojeg je otišao.
Sovjetski Savez se raspadao, KGB je gubio staru moć, a čovjek koji je profesionalnu karijeru gradio unutar tog sustava morao je pronaći mjesto u potpuno novoj Rusiji.
Tu se pojavljuje Anatolij Sobčak. Sobčak, pravnik i jedan od najvažnijih reformskih političara u tadašnjem Lenjingradu, postao je gradonačelnik, a Putin je u gradskoj upravi radio na međunarodnim i gospodarskim odnosima. Njihov odnos pokazat će se kao jedna od najvažnijih slučajnosti, ili možda političkih veza, Putinove karijere.
Za razliku od budućeg predsjednika, Sobčak je bio javna politička figura. Putin je bio sušta suprotnost – tih, diskretan i gotovo nevidljiv.
Jedan njemački novinar koji ga je početkom 1990-ih susretao u Sobčakovoj administraciji kasnije je opisao čovjeka kojeg je tada viđao kao „KGB-ovca” iz gradske uprave. Nije mu, kako je napisao, ni na kraj pameti bilo da će upravo taj čovjek jednog dana postati vladar Rusije.
Moskva ga je primijetila
Kada je Sobčak izgubio vlast, Putin je 1996. otišao u Moskvu. Ondje više nije imao svog političkog zaštitnika, ali je brzo pronašao nove ljude kojima je bio potreban.
I upravo tu njegova biografija počinje izgledati gotovo nestvarno.
Čovjek koji je još nekoliko godina ranije radio u Dresdenu, daleko od očiju javnosti, sada se kretao hodnicima predsjedničke administracije. Nije imao veliku političku bazu, nije bio karizmatični govornik i nije bio poznato lice ruske politike. Ali imao je iskustvo državnog aparata, sigurnosne službe i rada iza kulisa.
U sustavu koji je tražio ljude od povjerenja to je vrijedilo mnogo.
Putin je napredovao tiho. Bez velikih govora, bez spektakularnih najava i bez dojma da se sprema osvojiti državu. Godine 1998. postao je šef FSB-a, službe koja je naslijedila dio funkcija sovjetskog KGB-a.
A onda ga je primijetio čovjek koji će mu promijeniti život.
Boris Jeljcin.
Jeljcin je tražio čovjeka koji može naslijediti sustav
Krajem devedesetih Rusija je bila iscrpljena. Jeljcin je bio sve slabiji, borbe političkih i poslovnih elita bile su nemilosrdne, a pitanje tko će naslijediti predsjednika postajalo je sve važnije.
U tom trenutku Putin nije izgledao kao očiti nasljednik.
Upravo je u tome bila njegova prednost. Bio je dovoljno blizu centru moći da ga ljudi oko Jeljcina poznaju, ali dovoljno daleko od javnosti da nije nosio teret velikih političkih sukoba. Bio je bivši KGB-ovac, čovjek sigurnosnog aparata, birokrat i operativac koji je već dokazao da zna funkcionirati unutar sustava.
U kolovozu 1999. Jeljcin ga je imenovao premijerom.
Rusija je tada dobila čovjeka za kojeg mnogi obični građani još nisu ni znali tko je.
A onda se dogodilo nešto što je promijenilo sve.
Čovjek iz sjene ulazi u Kremlj
Posljednjeg dana 1999. Boris Jeljcin podnio je ostavku. Na televizijskim ekranima pojavio se umorni predsjednik koji je nakon gotovo desetljeća napustio Kremlj. Pokraj njega više nije stajao neki veliki politički nasljednik čije je ime bilo poznato godinama.
Stajao je Vladimir Putin.
Čovjek koji je prije samo nekoliko mjeseci bio relativno nepoznati premijer sada je postao vršitelj dužnosti predsjednika Rusije.
To je jedan od najnevjerojatnijih obrata njegove biografije.
Dječak koji je kao tinejdžer pokucao na vrata KGB-a jer je želio postati špijun, čovjek koji je završio u Dresdenu, gledao raspad istočnog bloka i nakon toga ušao u politiku preko lokalnog peterburškog moćnika, sada je sjedio u uredu iz kojeg se upravljalo Rusijom.
I ono što je posebno zanimljivo, nije došao tamo rušeći postojeću elitu. Ona mu je otvorila vrata.
Jeljcinov krug doveo ga je do premijerskog mjesta, a Jeljcin mu je svojim odlaskom praktički predao predsjedničku funkciju. Putin je bio njihov izbor za čovjeka koji će nastaviti sustav.
Ali nitko još nije mogao znati koliko će se brzo odnos snaga promijeniti.
Nasljednik koji više nije trebao prethodnike
Na predsjedničkim izborima u ožujku 2000. Putin je osvojio 52 posto glasova i nekoliko tjedana poslije službeno preuzeo dužnost predsjednika.
Tada je priča mogla završiti kao priča o uspješnom nasljedniku.
Nije.
Putin je vrlo brzo počeo mijenjati odnos između Kremlja i ljudi koji su ga doveli do vlasti. Ruski oligarsi, koji su tijekom Jeljcinova razdoblja stekli golem politički i gospodarski utjecaj, više nisu mogli računati na istu razinu samostalnosti. Kremlj je počeo ponovno koncentrirati političku moć.
Čovjek kojega je elita izabrala kao nasljednika postupno je postao čovjek kojem je ta ista elita morala odgovarati. Putin nije došao na vlast kao revolucionar koji je srušio stari poredak. Došao je kao njegov nasljednik.
A onda je nasljednik počeo mijenjati pravila igre.
Od čovjeka kojeg nitko nije poznavao do čovjeka kojeg više nitko nije mogao ignorirati
Kako je dječak iz Lenjingrada koji je bio fasciniran špijunima završio u KGB-u? Kako je taj KGB-ovac preživio raspad Sovjetskog Saveza? Kako je čovjek bez velike političke karijere uspio prijeći iz tajnog svijeta obavještajaca u visoku politiku? I kako je upravo njega Jeljcinov krug, sastavljen od ljudi koji su godinama držali Rusiju u svojim rukama, prepoznao kao čovjeka koji bi trebao nastaviti njihovu priču?
To je niz okolnosti u kojima se Putin uvijek pojavljivao korak dalje od reflektora, sve dok jednog dana nije završio točno pod njim. Kao tinejdžer tražio je od KGB-a da mu pokaže put prema špijunaži. Desetljećima poslije, isti taj čovjek našao se na vrhu države.
Ali možda je najzanimljivije ono što se dogodilo između ta dva trenutka. Putin nije bio čovjek koji je cijeli život izgledao kao budući predsjednik.
Bio je čovjek kojeg su drugi ljudi, jedan po jedan, gurali sve bliže centru moći. A kada je napokon stigao do njega, više nije bio spreman vratiti se u sjenu. Čovjek iz sjene postao je čovjek koji je počeo određivati tko će uopće smjeti stajati pod svjetlima.
