Dva su puna mjeseca udruženim snagama SDP i Možemo vodili zajedničku kampanju pod parolom “Plenkovićeva inflacija”, a posljednja dva mjeseca udruženo vode kampanju pod novom parolom: “Plenkovićeva ekomafija”. Riječ je o tome da družina predvođena Sinišom Hajdašem Dončićem i Sandrom Benčić već četiri mjeseca u kontinuitetu, bez predaha, optužuje premijera Andreja Plenkovića, njegovu stranku i Vladu da su glavni krivci za rast cijena i zagađenje otpadom. U Saboru su predstavnici oporbe otišli korak dalje pa su pokrenuli postupak za glasanje o povjerenju premijeru i Vladi, još jednu jalovu bitku čiji ishod unaprijed znaju i oni koji nisu politički pismeni. S Markova trga predstavnici ljevice, puni samopouzdanja, objavili su da njihova koalicija, koja će navodno i formalno biti sklopljena u listopadu, već priprema program buduće lijeve vlade.
Usporedno s time, Hajdaš je dao još jednu čudnovatu izjavu u bespuću svojega političkog nesnalaženja, najavivši da više neće biti “prefin” kao što je bio. Prvi čovjek SDP-a i kolegica mu Benčić neumorno hrabre sami sebe da je rejting njihovih stranaka, kada se zbroje postoci, pet postotnih bodova veći od HDZ-ova rejtinga. Uvjeravaju nas ujedno i da će na parlamentarnim izborima 2028. pokazati sinergijski učinak i da će još dalje odmaknuti HDZ-u.
Objektivna slika
Hajdaš Dončić egzaltirano ponavlja da je SDP-ov savez s Možemo “baš super, savršen spoj”. “Mi imamo nacionalnu organizaciju i gospodarska rješenja, a Možemo ima svoju zelenu i urbanu političku prepoznatljivost. Ma, mi smo ‘match made in heaven’”, svisoka poručuje Hajdaš Dončić, dok njegova kolegica, dugogodišnja studentica Benčić, ironično poručuje HDZ-u: “Bad news, dečki iz HDZ-a, neće vam uspjeti pokušaj razdora nas i SDP-a.” A zatim koalicijski jednoglasno uskliknu: “Naš je savez čvrst kao beton! Šaljemo HDZ u opoziciju!”
No četiri mjeseca rane predizborne kampanje u konačnici ipak nisu dala željeni učinak, što vrlo jasno pokazuju kotarski izbori održani ovih dana u Splitu, na kojima se realizirao scenarij potpuno suprotan od onoga koji je napisan u koalicijskom stožeru. Naime, od 27 gradskih kotara, užih gradskih područja, i sedam mjesnih odbora, odnosno prigradskih naselja, HDZ je, predvođen tamošnjim Plenkovićevim mladim lavom Tomislavom Šutom, pobijedio u 22, a koalicija SDP-a i stranke Možemo samo u četiri. Na HDZ-ovim službenim internetskim stranicama pobjeda je, razumljivo, odmah proslavljena pa je u duhu te proslave prikazana i karta splitskih kotara na kojoj se sve plavi, baš kao što se plavila karta Hrvatske nakon lokalnih izbora održanih prošle godine.
S druge strane, na službenim stranicama poraženog SDP-a i Možemo posve drukčija priča. Ondje sve vrvi od samohvale i antihadezeovske euforije, ali nema ni riječi o porazu u Splitu, a stvar je vrlo ozbiljna.
Kotarski izbori u drugom hrvatskom gradu po veličini bili su, naime, prvi test velike lijeve koalicije. I na tom je testu ona pala. Politički analitičari skloni ljevici reći će da su to minorni komunalni izbori na koje izlazi jedva deset posto birača i da oni nisu objektivna slika odnosa političkih snaga na nacionalnoj razini.
Političko dno
No upravo je lijeva koalicija namjerno podigla uloge i splitske kotarske izbore predstavila kao ključni politički test s nacionalnim značajem, a ne tek kao komunalno glasanje. Tijekom cijelog rujna čelnici lijeve koalicije forsirali su narativ da će ovi izbori biti referendum protiv HDZ-a. Pri službenoj predaji lista početkom mjeseca predstavnici koalicije otvoreno su poručivali da ih je okupila “borba protiv toksičnog HDZ-a”, ističući da je Split poligon za novi model suradnje progresivnih stranaka i tvrdeći da je njihovo jedinstvo jamstvo pobjede i jasan pokazatelj da će oporba, kad ne dijeli glasove, preuzeti vlast na razini države. Sami su, dakle, inzistirali na tome da su ovi izbori lakmus-papir za parlamentarne izbore i dokaz snage njihova saveza. Upravo zato što je ljevica splitskim kotarskim izborima pridala golemu važnost, njezin je poraz višestruko bolniji. Rezultati mikrolokalnih izbora u gradu koji je središte Dalmacije važan su uzorak jer oni jasno pokazuju snagu stranaka i koalicija, barem u tom gradu, pa se u pitanje dovodi i vjerodostojnost anketa koje se mjesecima plasiraju u javni prostor.
Činjenično je stanje da je SDP posljednjih godina gotovo usahnuo u gradu pod Marjanom. Njihova splitska organizacija jedva da postoji, šefa Danijela Kukoča našli su tek u drugom pokušaju jer kandidata takoreći nije ni bilo. Stranka Možemo u Splitu praktički ne postoji; izvan zagrebačkog prstena ona nema nikakav politički utjecaj, pa ni šanse da igdje drugdje u Hrvatskoj pridobije birače. I na Iblerovu trgu i u možemovskom sjedištu trebali bi se ozbiljno zapitati o svojoj koalicijskoj strategiji: kako to da nakon zajedničke, četiri mjeseca duge kampanje savez završi na političkom dnu u srcu Dalmacije? Čak su i nezavisne liste, kad se zbroje, osvojile više kotara i mjesnih odbora od lijeve koalicije.
Nema utjehe
Nakon te splitske izborne “traume” SDP i Možemo morat će se, po svemu sudeći, suočiti sa starom i bolnom istinom koju očito ne mogu promijeniti: ljevica uspijeva samo na sjeveru i krajnjem zapadu Hrvatske. Sve što je južno i istočno od Zagreba za nju je, barem zasad, neosvojiv teritorij. No ta neugodna spoznaja ne pogađa koalicijske partnere podjednako. Stranka Možemo još se može tješiti time što ipak ima dio vlasti. Upravlja, naime, glavnim gradom, i to već šestu godinu. Doduše, kakav je uspjeh tog upravljanja, najbolje pokazuje štrajk radnika ZET-a i Čistoće, koji je na vidjelo iznio sve slabosti možemovaca unatoč njihovu moćnom PR-u i svesrdnoj potpori većine medija, koji, očito je, stoje iza njih.
Za SDP pak ne postoji nikakva utjeha. Ta je stranka s državne vlasti sišla još prije jedanaest godina, a u međuvremenu su joj se urušile i lokalne utvrde, od Rijeke i Siska do Čakovca i Korčule, pa bi i Hajdaševe premijerske ambicije, ako se i one ne uruše pod pritiskom realnosti, mogle još dugo ostati u sferi fantazije.
HDZ je svoju pobjedu brendirao kao referendum o smjeru Splita, pa je na dobitku i njegov gradonačelnik Šuta, dok je ljevica pometena i u nekim dijelovima grada u kojima je godinama bila jaka, primjerice u kotaru Grad, gdje je potučen bivši dogradonačelnik Bojan Ivošević.
To što se dogodilo u Splitu moralo bi, dakle, u lijevoj koaliciji biti shvaćeno kao ozbiljna politička pljuska. SDP i Možemo i njihovi mikropartneri oslanjali su se na ovim gradskim izborima isključivo na ideološke poruke i napade na suprotnu stranu, što je Šuta okrenuo u svoju korist potencirajući komunalne zahvate i baveći se svakodnevnom problematikom građana.
Najveće upozorenje
Agresivna retorika izgubila je tako u Splitu bitku protiv operativnog rada, a najveće upozorenje za ljevicu trebala bi biti činjenica da su nezavisne liste osvojile dvostruko više kotara od njih. Građani nezadovoljni HDZ-om time su pokazali da SDP i Možemo ne vide kao automatsku alternativu, nego povjerenje radije poklanjaju lokalnim nestranačkim ljudima. Da priča bude još zanimljivija, u Splitu je potpuni fijasko doživio i Most kojeg se i ne spominje među listama koje su osvojile kotare ili mandate.
Split je pokazao da se model “svi protiv HDZ-a” ipak mora iz temelja redefinirati ako ljevica želi do parlamentarnih izbora postati konkurentnom. Teatralne poruke s Markova trga nisu dovoljne, a ljevica nikako da shvati kako put do uspjeha vodi preko terena i napuštanja salonske politike. Za terenski rad ljevičarima, čini se, nedostaje i volje i talenta, pa i osjećaja za realnost, jer da malo treznije gledaju političku stvarnost, ne bi već sada Hajdaša gurali u prvi plan i uvjeravali naciju da je on idealan premijerski kandidat. Još je čudnije što to čine kad se zna da i mnogi u SDP-u i Možemo ozbiljno sumnjaju u njegov premijerski potencijal.
