Vrh hrvatske policije bijesan je na suce i ostale aktere u pravosuđu koji dopuštaju da ozbiljni kriminalci zbog sporosti kaznenih postupaka bez osuda izlaze na slobodu. To se događa zato što im istječu maksimalni rokovi za zadržavanje u istražnom zatvoru prije nego što im budu izrečene pravomoćne osude. “Kao da radimo uzalud”, komentiraju naši sugovornici iz policijskog vrha. Tog su se problema prisjetili posebno ovih dana, kada se diljem Hrvatske obilježavao Dan policije.
“Dobivamo hvalospjeve na svoj rad, a onda kriminalce ne stignu zaslužene kazne. To što suci rastežu s procesima na kraju se i nama obija o glavu. Kriminalci nam se vraćaju na ulice, dok istovremeno među ljudima počinje rasti nezadovoljstvo i prema nama”, govore nam prisjećajući se brojnih uspješnih akcija koje nerijetko imaju i međunarodni karakter.
“Mi im ozvučimo kuće i automobile, prisluškujemo ih i pratimo mjesecima da prikupimo čvrste dokaze, a onda oni izađu na slobodu kao da ništa nismo radili. To je frustrirajuće i za same policajce”, upozoravaju policijski šefovi. “Kada odemo na edukacije u inozemstvo svjedočimo presudama za teška kaznena djela koje se izriču u roku od nekoliko tjedana. To je standard koji i mi želimo jer se samo tako može poslati poruka i javnosti, ali i samom krim-miljeu”, zaključuju.
Obrana sa slobode
Da je problem doista velik, moglo se zaključiti i od početka ove godine, kada je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović odlučio javno progovoriti o blagim kaznama, ali i nekim drugim potezima pravosudnih dužnosnika. Njegove riječi možda nisu dovoljno snažno odjeknule, no krik policajaca koji se osjećaju kao da se bore s vjetrenjačama trebao bi osvijestiti nadležne.
Hoće li biti nužne dodatne izmjene Zakona o kaznenom postupku ili pak produljenje rokova istražnog zatvora, nije pitanje za policajce. Oni žele da kriminalci koje uhite budu što brže procesuirani i, budu li osuđeni, kažnjeni u rokovima koji neće obesmisliti višemjesečne i višegodišnje istrage.
Jedan od najupečatljivijih primjera jest Tebra, velika akcija policije i USKOK-a iz 2019. godine. USKOK je 2020. podigao optužnicu protiv 20 ljudi zbog sumnje na zločinačko udruživanje, krijumčarenje gotovo 16 tona marihuane, nabavu kokaina, paleže automobila i druga teška kaznena djela. No optužnica se godinama probijala kroz procesne sporove oko dokaza. Dio optuženika zbog isteka maksimalnih rokova istražnog zatvora pušten je da se brani sa slobode, dok je postupak nastavljen.
Sličan slučaj dogodio se i u Splitu. Petero optuženih u predmetu povezanom s Kristianom Antonom Barišićem pušteno je krajem 2023., nakon više od tri godine u istražnom zatvoru. Prije toga bili su nepravomoćno osuđeni na ukupno 46 godina i osam mjeseci, no Visoki kazneni sud ukinuo je presudu i odredio novo suđenje. Kako se približio krajnji rok istražnog zatvora, nastavili su se braniti sa slobode. Ove godine isti se problem ponovno pojavio u Splitu. U ožujku je na slobodu pušteno više optuženih članova skupine Nenada Petraka nakon gotovo dvije i pol godine u istražnom zatvoru, dvadesetak dana prije isteka maksimalnog roka. Petrak i Ante Varnica ostali su u zatvoru zbog drugog postupka.
Blage sankcije
U Zagrebu je prošle godine sličan scenarij prijetio u slučaju Viktora Milakovića i Darka Jandrića. Nakon tri i pol godine istjecao im je maksimalni rok istražnog zatvora u predmetu vezanom uz pripremu atentata. Na slobodu ipak nisu izašli jer je Visoki kazneni sud, nakon žalbe USKOK-a, prihvatio da im se istražni zatvor odredi u drugom predmetu zbog trgovine drogom. Slučajevi nisu pravno identični, no zajedničko im je da su ljudi optuženi za vrlo teška kaznena djela godinama bili u istražnom zatvoru, a postupci nisu bili pravomoćno okončani prije nego što su zakonski rokovi postali problem.
Dok policajci danas frustraciju opisuju anonimno, njihov ministar mjesecima vrlo javno šalje slične poruke. Tako je u Saboru rekao da je, prema mišljenju MUP-a, “kaznena i prekršajna politika vrlo blaga”. Pozvao se na podatke prema kojima u zatvoru završi 14 posto osumnjičenih za teško nasilje u obitelji, 25 posto onih koji napadnu službenu osobu i sedam posto onih koji su nedopušteno posjedovali oružje.
“Policija svoj dio posla radi učinkovito, no kaznena i prekršajna politika moraju jasnije pokazati da se nasilje, kriminal i ugrožavanje ljudskih života ne isplate”, rekao je. Ta izjava nije govorila izravno o maksimalnim rokovima istražnog zatvora, ali je pogodila isti problem koji danas ističu naši sugovornici: policija smatra da rezultat njezina rada u prevelikom broju slučajeva nije sankcija kakvu očekuje nakon dugotrajnih istraga.
“Imamo stroge zakone, ali blage sankcije”, bila je Božinovićeva poruka na saborskom Odboru za pravosuđe. Govorio je o recidivizmu i tvrdio da blage sankcije mogu pridonositi ponavljanju kaznenih djela i osjećaju nekažnjivosti kod počinitelja. Tada je iznio i podatke prema kojima uvjetnom osudom završava 86 posto presuđenih slučajeva nasilja u obitelji, oko tri četvrtine slučajeva napada ili prisile prema službenoj osobi te 93 posto slučajeva nedopuštenog oružja i eksplozivnih tvari.
Uvjetne osude
Tu se policijska kritika pravosuđa više nije svodila samo na pitanje duljine postupaka. Otvorena su dva odvojena, ali međusobno povezana problema: što se događa dok se čeka presuda i kakva kazna slijedi kada presuda konačno bude donesena. Početkom srpnja Božinović je bio još izravniji. “Možemo donijeti novi zakon. Možemo višestruko povećati propisane kazne. Ali ako se u praksi i dalje rutinski izriču uvjetne osude ili se učestalo primjenjuje institut ublažavanja kazne, nijedna izmjena zakona sama po sebi neće promijeniti stvarnost”, rekao je na konferenciji o prekršajnom pravu. Pozvao se i na analizu za 2024., prema kojoj su sudovi ublažavanje kazne primijenili u 53 posto presuda donesenih po policijskim optužnim prijedlozima, dok je u pojedinim županijama udio dosezao 90 posto.
Ta Božinovićeva poruka možda najbolje sažima ono što danas govore policijski šefovi. Oni ne osporavaju pravo suda da odlučuje o krivnji niti činjenicu da je istražni zatvor krajnja mjera koja mora imati zakonska ograničenja. Njihova frustracija nastaje kada se veliki predmet godinama ne približava pravomoćnom kraju, dok rok za držanje optuženika u zatvoru neumoljivo teče.
Nakon što je na Ugljanu tijekom intervencije teško ranjena policajka, Božinović je u srpnju ponovno povezao kaznenu politiku s ponavljanjem nasilja. Pozvao se na podatak da oko 86 posto sudski dokazanih slučajeva obiteljskog nasilja završava uvjetnom osudom te rekao da policijske analize pokazuju da, u izostanku strožeg kažnjavanja, protupravna ponašanja mogu eskalirati.
Njegova poruka bila je kratka: “Ono što nama treba jest izvjesnost i brzina kažnjavanja”.
Upravo se riječ “brzina” sada vraća u razgovorima s policijskim čelnicima. Jer ni najstroža kazna propisana u Kaznenom zakonu ne rješava njihov problem ako do presude trebaju godine. S druge strane, postoji važan razlog zbog kojeg maksimalni rokovi istražnog zatvora postoje. Osoba protiv koje nema pravomoćne presude i dalje se smatra nedužnom, a višegodišnje držanje ljudi iza rešetaka bez konačne sudske odluke samo po sebi predstavlja ozbiljan problem za pravnu državu.
Beskrajni procesi
Zakon zato pokušava pomiriti dva zahtjeva koja mogu doći u sukob: zaštitu društva i nesmetano vođenje kaznenog postupka s jedne strane te pravo optuženika da bez presude ne bude neograničeno lišen slobode s druge. Rokovi istražnog zatvora ovise o težini djela i fazi postupka, a za najteža kaznena djela mogu dosegnuti više godina. Zato jednostavno produljenje tih rokova ne bi riješilo glavni uzrok. Ako postupci traju predugo zbog dugotrajnog odlučivanja o dokazima, žalbi, ponovljenih suđenja, velikog broja okrivljenika ili organizacijskih problema, duži istražni zatvor mogao bi samo odgoditi trenutak u kojem isti problem ponovno izlazi na površinu.
Sudovi su se u pojedinim velikim predmetima branili upravo argumentom njihove iznimne složenosti i činjenicom da obrana ima zakonsko pravo osporavati dokaze i koristiti pravne lijekove. Zagrebački Županijski sud tako je u Tebri naglašavao velik broj optuženika, složenost predmeta i žalbene postupke koji su usporavali donošenje konačnih procesnih odluka. To je druga strana priče koju policijska frustracija ne može poništiti. Ali perspektiva policajaca također je jasna. Njihov posao završava uhićenjem, kaznenom prijavom i predavanjem dokaza Državnom odvjetništvu. Nakon toga predmet prelazi u drugi dio sustava. Kada nekoliko godina poslije isti ljudi izađu iz istražnog zatvora bez pravomoćne presude, policajci imaju dojam da rezultat njihove istrage nestaje u procesnim rokovima. Tebra, splitski slučaj Barišića i suoptuženih, ovogodišnje puštanje dijela Petrakove skupine te gotovo puštanje Milakovića i Jandrića nisu identični predmeti i ne mogu se pravno trpati u isti koš. U nekima je presuda bila ukinuta, u nekima su postupci još bili u fazi optužnice, a u nekima je pronađena druga pravna osnova za nastavak istražnog zatvora.
Zajedničko im je ipak jedno: riječ je o vrlo ozbiljnim optužbama i ljudima koji su godinama bili u istražnom zatvoru, dok država nije uspjela dovesti postupke do pravomoćnog završetka prije nego što su zakonski rokovi postali presudni. Zato Božinovićeve ovogodišnje izjave o blagim kaznama dobivaju širi smisao. Problem koji policija opisuje nije samo “premala kazna” na kraju postupka. Za njih je jednako ozbiljan problem kada do konačne kazne godinama uopće ne dođe.
