Općinski proračuni, županijske blagajne i stranački fondovi u našoj političkoj praksi već odavno imaju samo jednu pravu svrhu. Da se dobro pojede, još bolje popije i da na kraju baš nitko od aktera ne izvadi vlastiti novčanik. Najnoviji politički okršaj u Supetru, gdje je lokalni HDZ prijavio SDP Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa zbog računa za ručak od 4393,58 eura na kojem je sjedio i predsjednik Zoran Milanović, samo je nastavak dobro uigrane i iznimno skupe predstave. Dok se partije međusobno obračunavaju i glume zaštitnike javnog morala, građanima u pozadini ostaje samo suha činjenica s papira: uz taj je ručak istoga dana iz gradske blagajne izvučeno još dodatnih 5700 eura za takozvanu “protokolarnu zakusku”.
Ova supetarska priča, naravno u pravnom smislu za sada ostaje samo stranačko prepucavanje i prijava, a ne pravomoćno dokazana zlouporaba. No, ona je otkopala mučnu i dobro poznatu temu o tome gdje u ovoj zemlji prestaje bilo kakav razumni službeni protokol, a gdje počinje iživljavanje. Kada se pogleda povijest ovakvih slučajeva po našim općinama i ministarstvima, postaje jasno da nije riječ o slučajnim previdima ili izoliranim izletima, nego o dobro razrađenom sustavu u kojem se privatni apetiti političke elite bez ikakvog srama pretvaraju u državni trošak.
Jedan od najsvježijih i najdrastičnijih primjera te prakse raspetljava se na sudu u slučaju dugogodišnjeg vladara Općine Seget, Vinka Zulima. USKOK ga tereti za čitav niz zlouporaba općinskog novca, a u središtu priče nalaze se upravo računi po lokalnim restoranima i konobama. Na nedavnom suđenju vještaci su pred sudskim vijećem dešifrirali čak 124 računa koja su prošla kroz općinske knjige, od kojih je tužiteljstvo čak 97 označilo potpuno spornima i izmišljenima. Istražitelji tvrde da je Zulim na taj način oštetio Seget za više od 40.000 eura, pri čemu je u dokumentaciji bilo nemoguće pohvatati tko je uopće sjedio za tim stolovima, što se slavio i po kojem su osnovu lokalni janjetina i vino postali “službena potreba” jedne male općine.
Od krvavica i bunceka do rođendanskih slavlja europskim novcem
Dok su kod slučaja Zulim u pitanju bili deseci tisuća eura naslagani kroz godine, neki drugi slučajevi postali su spomenici političke pohlepe zbog same specifikacije na papiru. Svi pamte bivšeg gradonačelnika Otoka Josipa Šarića koji je službenom gradskom karticom platio ručak od 129,60 eura na kojem je ugostio Vladimira Šeksa. Konobar je na računu uredno pedantno popisao: krvavice, buncek, tri butelje vina, mineralnu i sokove. Tek kada je taj papir procurio u javnost i izazvao opći bijes, Šarić se sjetio izvaditi vlastiti novac i vratiti iznos u gradski proračun. Taj je račun postao živopisna slika našeg političkog mentaliteta u kojem se čak i tradicijska spiza u privatnom ugošćavanju bez razmišljanja tovari na leđa lokalne sirotinje.
Sličan rukopis ostavio je i zagrebački župan Stjepan Kožić kada se pod lupom našao njegov račun za ručak za dvadesetak ljudi u iznosu od tadašnjih 5250 kuna. Onima koji su češljali papire za oko je zapeo podatak da se na stolu našlo čak 13 butelja vina i 18 litara bezalkoholnog pića. Razumno se postavilo pitanje kakvi se to službeni razgovori vode i kakve se odluke donose dok se po glavi sudionika toče litri alkohola o trošku županije.
Kruna peglanja službenih kartica ipak pripada bivšoj ministrici Gabrijeli Žalac, čije je ugostiteljske poduhvate na kraju morao raspetljavati Ured europskog javnog tužitelja (EPPO). U opsežnom spisu koji tereti bivšu ministricu navodi se niz restoranskih računa, ali je apsolutni rekord oborio trošak od 23.750 kuna izvučen iz službenog budžeta za reprezentaciju kako bi se proslavio njezina 40. rođendan. Europski tužitelji pedantno su izračunali da su se privatne fešte i obiteljska slavlja u najmanje devet navrata djelomično ili u potpunosti pokrivali državnim novcem. To više nije bilo pitanje jedne protokolarne večere, nego čistog uvjerenja da je ministarstvo privatna imovina koja služi za čašćenje rodbine i stranačkih prijatelja.
Austrijski noćni klubovi
Ako je Žalac pomaknula granice u ministarstvu, bivši načelnik općine Murter Toni Turčinov odveo je cijelu stvar na još veću razinu nemorala. On je općinsku karticu odnio na putovanje u Austriju i provukao je u poznatom klubu La Cocotte. Samo u jednoj jedinoj večeri na račun malene dalmatinske općine stavio je trošak od 1560 eura, dok se u istrazi na kraju baratalo s ukupnom svotom od oko 20.000 eura potrošenih po takvim i sličnim objektima. Turčinov je time postao hodajući simbol političkog bezobrazluka, pokazavši da lokalni šerifi općinske kartice doživljavaju kao besplatni “zlatni čip” za noćne provode koji nemaju ama baš nikakve veze s javnim interesom.
U toj kronici političkog beščašća posebno mjesto zauzima i bivša sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel. Tijekom dugogodišnjeg pravosudnog procesa u kojem se teretila za niz zlouporaba položaja, medije i javnost najviše su šokirali detalji o tome kako se županijski novac sustavno preusmjeravao na privatne svadbe, rođendane i obiteljske gozbe. No, najbizarniji detalj iz spisa koji se i danas prepričava ostala je službena nabava čak 1500 jaja. Ni do danas nije ostalo jasno kakav je to protokolarni događaj ili županijska strategija zahtijevala toliku količinu jaja, osim ako se proračunom nije financirao kompletan privatni catering.
Ruku uz ruku s lokalnim načelnicima i županima idu i same političke stranke. Državna revizija je u svom izvješću za 2024. godinu opasno prikliještila Domovinski pokret nakon što je utvrdila da su na takozvanu reprezentaciju potrošili više od 16.000 eura, a da u proračunskim papirima uopće nema objašnjenja zašto se jelo, tko je jeo niti koji je bio svrha tih sastanaka. Kada stranke troše tisuće eura bez ikakvog traga o korisnicima, potpuno je jasno da je riječ o privatnim druženjima koja se u knjigama lažno vode pod poslovne troškove.
Gorka realnost za porezne obveznike
U svakoj ozbiljnoj analizi treba podvući jasnu crtu i razlikovati tri potpuno različite stvari: kaznene postupke s optužnicama, pravomoćne sudske presude i čisto dnevno-političko blaćenje rivala. Nije svaki ugostiteljski račun automatizmom kazneno djelo, niti je svaka optužba na konferencijama za medije dokazana zlouporaba. Zato i slučaj u Supetru u ovom trenutku treba promatrati hladne glave, čekajući da nadležne institucije daju svoju konačnu riječ o tome je li riječ o protokolarnom ručku ili stranačkom čašćenju.
Zasigurno je da politički i moralni nazivnik svih ovih priča ostaje potpuno isti. Građani ove zemlje svakoga dana plaćaju visoke poreze, preživljavaju inflaciju i broje svaki cent na blagajnama, dok politička kasta od općinskih pripravnika do ministara i županica općim novcem upravlja kao vlastitom djedovinom.
Kada se na računima pojave privatni rođendani, stotine litara alkohola, austrijski noćni klubovi i tisuće jaja, svima je jasno da je granica između službenog posla i privatnog bančenja davno izbrisana. Priča iz Supetra nažalost nije iznimka već ustaljeno pravilo koje se u Hrvatskoj ponavlja godinama.
