Može li umjetna inteligencija donositi bolje odluke od ljudi, kako će utjecati na naše sposobnosti predviđanja i prosuđivanja te hoće li nam pomoći riješiti neke od najvećih problema čovječanstva ili dodatno ugroziti njegovu budućnost? To su samo neka od pitanja otvorenih u sklopu Principal Fellowship Programmea 2026 pod nazivom “Budućnost predviđanja: kolektivna i umjetna inteligencija” koji je okupio međunarodne znanstvenike i stručnjake, a koji je Zaklada Lürssen od 26. rujna do 3. listopada organizirala u Rijeci i Opatiji.
Među predavačima bila je i Danica Mijović-Prelec, znanstvenica i suosnivačica (s Draženom Prelecom) Sloan Neuroeconomics Laboratory na MIT-u koja istražuje samozavaravanje i poricanje dokaza, odnosno kako motivirana uvjerenja oblikuju financijske, zdravstvene i osobne odluke. Taj interes potječe iz njezina kliničkog rada s neurološkim pacijentima koji poriču vlastitu bolest. Upravo je Danica s Draženom razvila model samozavaravanja kroz “self-signaling” i vodila brojna empirijska istraživanja modela “Bayesian Truth Seruma”. Obrazovala se u Beogradu, Parizu i na Sveučilištu u Bostonu te radila na Sveučilištu Harvard, MGH-u, Sveučilištu Stanford i Institute for Advanced Study Sveučilišta Princeton. A za Poslovni dnevnik Mijović-Prelec govorila je o povezanosti ljudskih pristranosti i pogrešaka umjetne inteligencije, eksperimentu u kojem je običan potpis znatno smanjio varanje ispitanika te mogućnosti da nam korištenje istih tehnoloških sustava postupno oduzme različitost mišljenja.
Zašto je Principal Fellowship Programm Zaklade Lürssen važan?
Program je važan jer omogućuje komunikaciju među ljudima koji se nalaze u različitim dijelovima svijeta, a bave se temama važnima Zakladi. Tako se može stvoriti sinergija i razvijati zajednički projekti s ljudima koji rade u Rijeci i regiji. Dijalog s timom iz Lürssena, Teutom Duletić (izvršna direktorica Lürssen Design Centra Kvarner), Snježanom Prijić-Samaržijom (članica Upravnog odbora Zaklade Lürssen), Andreom Mešanović (Head of human-AI transformation and culture change u Lürssen Design Center Kvarner) započeo je prije dvije godine. Snježana je na Sveučilištu u Rijeci uspostavila vezu s ljudima koji djeluju u inozemstvu kako bi omogućila komunikaciju s domaćim istraživačima, znanstvenicima i predavačima. Kada joj je ondje završio mandat rektorice, te je ideje prenijela u Zakladu Lürssen. Cilj je bio početi s manjom skupinom i uspostaviti kontakte s ljudima koji se bave temama koje bi mogle biti zanimljive Zakladi. Budući da je Dražen već imao počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci, počelo je od njega. Dražen i ja surađujemo i imamo zajednički laboratorij, pa sam se tako i ja uključila.
U Opatiji se razgovaralo o budućnosti odlučivanja i predviđanja, znanstvenim metodama i matematičkim modelima. Što Hrvatska može naučiti iz takvog programa?
To nije situacija svojstvena samo Hrvatskoj. Mnoge zemlje u regiji nalaze se u sličnom položaju, ali nemaju nešto slično poput Zaklade Lürssen da im se omogući otvaranje prema svijetu. Danas gotovo ništa ne postoji bez suradnje. Potrebno je omogućiti ljudima iz različitih dijelova svijeta da komuniciraju, osobito sada kada se velik dio toga može odvijati online. Gotovo je besmisleno da ti komunikacijski putevi ne budu otvoreni.
Vaš karijerni put je jako zanimljiv, od kliničke psihologije i neuropsihologije do bihevioralne ekonomije. Što vas je na tom putu najviše iznenadilo u funkcioniranju ljudskog mozga?
Možda je teško povjerovati, ali put od kliničke psihologije do bihevioralne ekonomije zapravo je vrlo jednostavan i ravan. U svim tim područjima pokušavamo otkriti neku anomaliju u ljudskoj psihi ili ponašanju. U kliničkoj psihologiji bavimo se psihološkim problemima, dok su u neuropsihologiji one izazvane neurološkim lezijama i poremećajima. U bihevioralnoj ekonomiji anomalije otkrivamo tako što polazimo od klasičnog ekonomskog modela, koji počiva na ideji da je čovjek racionalan i da su njegove odluke uvijek optimalne. Kada se pokazalo da to nije tako i da postoje različite pristranosti, mnoge od njih podsjetile su me na ono čime sam se bavila radeći s pacijentima. Bihevioralna ekonomija zato je zapravo nastavak mojeg dotadašnjeg rada, samo što sada istraživanja provodim na takozvanim normalnim ljudima, dok sam se prije bavila pacijentima.
Jedna od anomalija koju često spominjete u radu jest samozavaravanje. Zašto ljudi manje prihvaćaju ono što im nije ugodno?
Kada bih to točno znala, problem samozavaravanja više ne bi postojao. Problematika kojom se ovdje bavimo, predviđanje budućnosti i uloga strojeva, odnosno umjetne inteligencije, opterećena je sličnim problemima kojima sam se bavila od kliničke psihologije nadalje. To je povezano i s našim samozavaravanjem i s onim što radi stroj. Stroj se također na neki način samozavarava jer halucinira, ali ne zato što nas želi prevariti. Koristi mehanizme slične onima koje sam susretala kod pacijenata dok sam se bavila neuropsihologijom. Postoji određena praznina u znanju koju oni popunjavaju racionalizirajućim konfabulacijama, ubacujući elemente koji ne postoje u stvarnosti. U stroju koji nas vara prepoznajem ono što sam vidjela kod pacijenata, a u našoj želji da vjerujemo tom stroju prepoznajem sličan mehanizam. Samozavaravamo se zato što je stvarnost teška i nepodnošljiva ili zato što nam je ugodno misliti da smo bolji, pametniji ili ljepši od drugih. To se može ispitati i potvrditi na različitim razinama. U mozgu postoje centri za nagradu koji se tijekom samozavaravanja aktiviraju slično kao kada vidimo nešto lijepo, primjerice lijep pogled, cvijeće ili sliku.
Živimo li već u vremenu u kojem umjetna inteligencija proizvodi uvjerljive dezinformacije?
Već to stalno radi. Teško se tome othrvati jer umjetna inteligencija sve više koristi mehanizme zbog kojih ne možemo razlikovati što je umjetno, a što stvarno. Mislim da je to jedan od najvećih problema koji nas očekuju. Ne znam kako ćemo ga riješiti. Možda nećemo ni moći.
Vi i vaš suprug Dražen desetljećima radite zajedno. Kako izgleda razgovor dvoje znanstvenika kada dođete kući? Nastavljaju li se rasprave ili se tada ipak posvećujete privatnom životu?
Oduvijek smo razgovarali o temama koje su nas zanimale. On se tada bavio matematikom i ekonomijom, a ja kliničkom i neuropsihološkom problematikom. S vremenom smo uvidjeli da razmišljamo o vrlo sličnim stvarima, samo iz različitih perspektiva. To je naposljetku dovelo do toga da se udružimo i otvorimo zajednički laboratorij. Uvijek nam je bilo vrlo zanimljivo razgovarati o toj problematici. Mi to ne dijelimo na posao i privatni život. Te se dvije sfere potpuno prelijevaju jedna u drugu.
Nedavno ste istraživali može li potpisivanje prisege smanjiti laganje ispitanika. Što takvi eksperimenti govore o tome koliko je čovjeku važna istina kada postoji konkretan razlog za laganje?
Dugo smo se bavili tom temom i proveli vrlo zanimljiv eksperiment koji nismo objavili. Radili smo ga u našem laboratoriju na MIT-u u Bostonu. U SAD-u ljudi uglavnom ne vole ništa potpisivati. Prije svakog eksperimenta moraju potpisati obrazac pristanka u kojem piše što će se događati, koja su njihova prava i koliko će biti plaćeni. Nakon toga zamolili smo ih da potpišu i prisegu kojom se obvezuju da neće lagati i da će govoriti istinu. Bilo mi je neobično već to što su je pristali potpisati, ali još me više iznenadilo što se nakon toga drastično smanjio broj ispitanika koji su varali u odnosu na one koji nisu potpisali prisegu. Taj je potpis zapravo bio besmislen jer nije imao pravnu snagu, ali je kod ispitanika pokrenuo procese koji su utjecali na to da počnu govoriti istinu. Potvrdili smo to i snimanjem mozga. Nisu se aktivirali samo kontrolni mehanizmi nego i centri zadovoljstva i nagrade kada bi ispitanici govorili istinu, kao da su osjećali: “Eto, ja sam moralan”.
Živite u Sjedinjenim Državama. Odluke predsjednika Donalda Trumpa imaju posljedice i izvan američkih granica. Kako kao stručnjakinja za bihevioralnu ekonomiju promatrate njegov drugi mandat? Jesu li odluke dio promišljene taktike ili djeluju stihijski i egoistično?
Voljela bih da vam mogu točno odgovoriti na to pitanje jer bismo možda time riješili problem Trumpa. Teško je vjerovati da je doista takav kako se ponaša jer ponašanje toliko odstupa od okvira kojima definiramo normalno ponašanje.
S druge strane, teško je zanemariti narcističke i druge patološke crte koje se mogu prepoznati u njegovu javnom ponašanju, osobito zato što mnogi njegovi potezi vrlo negativno utječu na ljude. Nevjerojatan je izostanak suosjećanja prema onima kojima se uskraćuju elementarne životne potrebe. Istodobno vidimo odluke i diplomatske poteze koje doživljavam kao usmjerene prema stjecanju vlastite financijske koristi. Izostanak empatije i novčana korist u njegovu su ponašanju vrlo povezani.
Kada biste mogli postaviti jedno pitanje o tome kako će ljudi živjeti za 20 ili 30 godina, na koje danas još nemamo odgovor, koje bi to pitanje bilo?
Primjerice, hoćemo li uopće postojati? Neki govore da će se naši strojevi toliko razviti da će nas na kraju uništiti, a to govore čak i pojedini tvorci umjetne inteligencije. Ne mislim da ćemo nestati za 20 ili 30 godina, ali možda ćemo zahvaljujući umjetnoj inteligenciji riješiti brojne probleme, uključujući bolesti, a možda ćemo promijeniti i neke ekonomske parametre. Ne znam hoće li to biti nabolje ili nagore. Postavlja se i pitanje što će biti s ljudima koje će zamijeniti strojevi. Hoće li imati vremena čitati ili će jednostavno umrijeti od gladi? To ne mogu jednostavno predvidjeti.
AI ipak radi s ograničenom količinom postojećih podataka. Postoji li opasnost da će čovječanstvo i ljudsku kreativnost usmjeriti prema istim zaključcima i istom načinu razmišljanja?
To već osjećamo jer u AI unosimo postojeće ljudsko znanje, a svi mi koji ga koristimo dobivamo iste informacije. Što je više upotrebljavamo, to manje koristimo vlastite resurse, koji se razlikuju od čovjeka do čovjeka. Ako svi budemo dobivali iste informacije, svi ćemo jednako razmišljati. To može dovesti do kataklizme jer ćemo biti potpuno uniformirani u svojem razmišljanju i djelovanju.
