Dok je bio trener u Puli Gonzalo Garcia imao je dvije navike. Prva je ta da forsira igru koju je zamislio, neovisno o suparniku, mjestu igranja i natjecateljskoj situaciji. Zato je igrao protiv viših i niže plasiranih suparnika na isti način. Kad je djelovao iz tranzicije igra je bila uvjerljivija. Kad je imao postavljenu obranu suparnika, onda se mučio i sa slabijima od sebe.
Druga navika je da nije reagirao na sudačke odluke. Potonji je dio na klupi Hajduka već lani promijenio, te aktivno prigovara. Ono što je promijenio u drugoj sezoni na klupi Hajduka to je natjecateljska pragmatičnost. Garcijina momčad sada ne “davi” sa posjedom, nije podređena ideji stalne kontrole ritma i posjeda. Ona je okomitija, fokusirana na to kako što prije ugroziti gol suparnika. Niti jedna verzija igre ne može se tvrdoglavo nametati, jer postoje i suparnici. Zatao je aktualno izdanje Hajduka onaj balans između logičnog posjeda i traženja kombinatorike za konačni završni pas, odnosno agresivnost koja je alat visokog presinga i destrukcije suparničke kombinatorike…
Protiv Dinama je Urugvajac posložio momčad upravo u tom smjeru. Garcia je inače vrlo jak u pripremi utakmice i prepoznavanju slabosti suparnika. Zato je u sredini postavio tri vrlo pokretna i tehnički dobra igrača, koji su sa dva hitra krila uspijevali držati pod kontrolu sredinu gostiju te posljedično i njihovu ofenzivu. Dinamo jest poveo, ali bila je to više izolirana situacija i dekoncentracija obrane domaćih. Gosti su pospanošću uzvratili ubrzo nakon odličnog ubačaja Hrgovića i lopta je pogodila McKennu za prvi autogol.
Kako je vrijeme odmicalo, Modri su bili sve nemoćniji i tu je Garcia dobio prvu važnu bitku ove utakmice. Visoka razina agresivnosti doprinijela je da i nastavak bude u tom tonu, a onda je Hajduk iskoristio jednu svoju brzu akciju i poentirao (drugi autogol McKenne). Sve je nakon toga za domaćine bilo u sferi izvanredne borbenosti, zgušćivanja obrambenih linija te vrebanja tranzicije. Takva se igra tretira pragmatičnošću i tu je Garcia napravio iskorak, jer nema “umiranja” u tehničkoj ljepoti, beskonačnom i jalovom posjedu. Takav pristup je došao do punog izražaja i u nuždi koju je nametnula kiša i posljedično potopljen travnjak. Nogometa više nije bilo, nego isključivo gladijatorska borba sa obje strane, i uz ponešto sreće (stativa Belje) Garcijina je momčad upisala veliku i zasluženu pobjedu…
Mario Kovačević ima nekoliko “kroničarskih privijesaka” svakom izboru momčadi i kad pobijedi, a kamoli kada mu se dogodi poraz. Već je predvidljivo da će Tabinas biti kriv što je uopće član Dinama, a poglavito kad je u igri. Lisica je kronično “najslabije krilo”, igra je što je, a jedino je Beljo “čudo”. To dođe nekako kao i u začetku prošle sezone, kada su Valinčić i Lisica sa desne strane bili “ubitačna snaga Modrih”, a prvog se tretiralo Robocopom… U tom vrtlogu stalnih dizanja i spuštanja (posljednje vrijeme rezervirano za spuštanje) trener Mario Kovačević ne uspijeva napraviti onaj tehničko-taktički iskorak koji mu je pošao za rukom prošle sezone. Tada je momčad bila na dnu i nakon poraza u Puli dogodio se obrat te su zaredali uspješni rezultati i osvajanje duple krune. Kao i “malo proljeće u Europi”. Čudno je da je takav natjecateljski iskorak, a nakon očajne prethodne sezone, tako brzo zaboravljen…
U Splitu je Dinamo startao bez Mišića i Stojkovića. Po našem sudu Modri ključni limit u igri imaju kad im je vezna linija podređena suparniku. U izostanku navedena dva startna aktera, od kojih je Stojković već dosta vremena izvan forme (bez značajnijeg utjecaja u 12 nastupa), Kovačevića je momčad u sredini terena imala donekle solidnog Kravcova, koji još nije na razini pripreme da nametne svoju “fiziku”, te dva laganija veznjaka, Zajca i Kačavendu, koji ne mogu odgovoriti suparničkoj agresiji, niti nametnuti presing svoje momčadi. Taj manjak moći je doprinio da je Dinamo poravnat u potencijalu sa Hajdukom na ovoj utakmici. No, ono što je ključna stvar u manjku uvjerljivosti potencijala Modrih može se pojasniti upravo kroz “slučaj desnog boka”. Tabinas i Lisica su dva najbrža igrača u SHNL-u. Kad igra Valinčić i on je prilično hitar. No, Dinamo ne uspijeva stvoriti situaciju da bi ta brzina, koja je inače izrazito deficitarna u domaćoj ligi, došla do izražaja. Lisica gotovo uvijek prima loptu u noge i stalno je dupliran. Dubinskih lopti nema, a “nadolazak” beka iza leđa također izostaje.
Dinamova struka mora stvoriti neke automatike koje će iskoristiti te brzine, jer ako igrači koje krasi ta vrlina za to ne dolaze u priliku, oni postaju jalovi i predvidljivi. Pogotovo ako je još na drugoj strani napada pozicioniran igrač koji nema hitrinu, nego je tehnička strana njegov forte…
Ovaj derbi nije nam ponudio neku tehničku izvedbu koja bi plijenila promatrače niti dok je travnjak bio u normalnom stanju. Kasniji “vaterpolo” sveden je samo na borbu za izbacivanje lopte u zrak. No, na planu intenziteta, borbe, dinamike igre, Hajduk i Dinamo su pružili puno toga. Možda je, ukupno gledano, bilo teško očekivati nešto više od dva velika rivala u utakmici jako važnog psihološkog i natjecateljskog uloga…
