Zašto premijer Andrej Plenković i njegov HDZ nisu iskoristili zagrebački štrajk za još snažniji udar na Tomislava Tomaševića i njegovu vlast u glavnome gradu? Zašto nisu izrijekom dali potporu sindikatima ZET-a i Zagrebačkog holdinga, nego su se, naprotiv, opravdavali da sa štrajkom nemaju nikakve veze? Kako to da nisu poentirali u situaciji u kojoj je ljevičarska vlast u Zagrebu sama sebe duboko kompromitirala odnosom prema radnicima, i zašto nisu politički u istom valu pokopali Možemo i SDP? Nije li to bila jedinstvena prilika da simpatizerima tih dviju stranaka ljevice omrznu trio Tomašević – Benčić – Hajdaš i sruše lijevim opcijama sve nade u izbornu pobjedu 2028.?
To su za premijera Plenkovića i HDZ vrlo neugodna pitanja koja zasad prolaze ispod radara kako političkih analitičara tako i cijele javnosti, ali neće još dugo. Odgovor na njih vrlo je jednostavan: Plenkoviću i njegovoj stranci nimalo ne odgovara bilo kakva situacija u kojoj se potiče rasprava o plaćama zaposlenih u javnim službama. Od izbora nas dijeli godinu i pol dana, posljednja je to dionica Plenkovićeva trećeg mandata, u kojoj premijer, vođen imperativom četvrte pobjede, mora učiniti nemoguće: stegnuti remen naciji, a u isto je vrijeme uvjeriti da je to za njezino dobro.
Državne financije na kritičnoj su točki, već godinu dana proračun je na rubu dopuštenog manjka – točno na tri posto BDP-a. I najmanji korak preko tog ruba značio bi intervenciju Europske komisije, što bi u predizbornoj 2027. godini HDZ-ovoj vladi bio udarac od kojeg se ne bi oporavila do izbora. Zlatna formula Plenkovićeve desetogodišnje vlasti “stabilnost, sigurnost i društvena kohezija” bila bi izbrisana, a s njom i plan za četvrti mandat.
Najčvršći gard
U svibnju je Vlada predstavila još jedan u nizu paketa antiinflacijskih mjera. Riječ je o svojevrsnom kriznom programu za smanjenje proračunske potrošnje koji bi se s prvim danom iduće godine provodio rigorozno, i bez ikakvih kompromisa s onima koji plaće dobivaju iz državne blagajne. Ministar financija Tomislav Ćorić još je proljetos, svjestan u kakvu je stanju proračun, odnosno koliki je deficit, odustao od traženja blagih formulacija kojima bi opisao kritičnost situacije. “Od siječnja iduće godine plaće se zamrzavaju”, rekao je bez okolišanja.
Čak su i sindikati zaposlenih u državnom i javnom sektoru isprva relativno mirno primili tu poruku. Zapravo su njome bili toliko zatečeni da nisu dokraja ni shvatili razinu njezine ozbiljnosti. Uz to, vjerojatno su posumnjali u to da bi Vlada doista u predizbornoj godini pokušala provesti program koji bi izazvao masovno nezadovoljstvo 200.000 zaposlenih u javnim službama i još 50.000 zaposlenih u državnoj službi. No Plenković i ministar Ćorić idućih mjeseci ničim nisu pokazivali da kane ublažiti svoj plan. Sindikalni vođe računaju pak na to da će po inerciji u predizbornoj godini razbiti i najčvršći gard Plenkovićeve vlade i da će je u pregovorima prisiliti na popuštanje, pa su s pritiskom već počeli. Ovih su dana šefovi jedanaest sindikata zaposlenika javnih službi Vladi poslali dopis u kojem traže da što prije počnu pregovori o novom kolektivnom ugovoru. Ohrabrenje im je stiglo od zagrebačkih štrajkaša. Prvostupanjska presuda Županijskog suda nije ih zabrinula jer, prije svega, procjenjuju da bi na Vrhovnom sudu mogla biti srušena, a drugo, pobunom djelatnika ZET-a i Zagrebačkog holdinga stvorena je atmosfera koja pogoduje svim sindikatima.
Prelamanja tereta
To su otvoreno rekla i dvojica istaknutih sindikalnih vođa – glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Matija Kroflin i njegov kolega iz Školskog sindikata Preporod Željko Stipić. Njihovi glavni zahtjevi odnose se na povećanje osnovice plaća i usklađivanje osnovice sa stopom inflacije. “Štrajk u Zagrebu bio je krajnje uspješan u smislu uključenosti broja ljudi, u smislu podrške članova sindikata tom štrajku, po tome je uistinu bio izuzetan. Također, štrajk je pokazao da je rast plaća posljednjih godina u Gradu bio vrlo ozbiljan, dok mi sada imamo dvije godine stagnacije i prelamanja tereta proračunske stabilizacije preko naših pleća”, rekao je Kroflin za Jutarnji list, na što se nadovezao i Stipić.
“Dosad nam je u pregovorima s Vladom nedostajala jedna dimenzija – pritisak. Bez pritiska nema ništa jer jedino to može promijeniti poziciju Vlade. Moji članovi su mi u Splitu nedavno rekli da ih ne zovem na prosvjed ako ne budemo tražili dvoznamenkast postotak rasta”, rekao je dugogodišnji sindikalist. Pred Vladom su, dakle, sada dvije mogućnosti: loša i lošija. Loša je mogućnost da se prema sindikalnim zahtjevima Plenković postavi onako kako se postavila Tomaševićeva gradska uprava: evo vam mrvice, a vi uzmite ili ostavite. Vladu bi to politički kompromitiralo i Plenković bi bio uspoređivan s Tomaševićem. Proglasili bi ga “neprijateljem radnika”, a slijedile bi i prijetnje lavinom štrajkova. HDZ-u bi se šanse da pobijedi na izborima drastično smanjile.
Lošija je mogućnost da Vlada iz oportunističkog razloga popusti sindikatima i prihvati većinu njihovih zahtjeva. Time bi se politički spasila, ali i financijski upropastila.
Izravna posljedica
Državni proračun to ne bi mogao izdržati. Proračunski manjak prešao bi dopuštenu granicu od tri posto BDP-a, a Europska komisija odmah bi primijenila svoj korektivni mehanizam – postupak u slučaju deficita. Fiskalna politika u ovom bi scenariju došla pod nadzor Bruxellesa, a to znači da Vlada više ne bi suvereno upravljanja državnim financijama, nego bi provodila rigorozne direktive Europske komisije. Izravna posljedica toga bio bi pad kreditnog rejtinga. S obzirom na to da se za 2027. predviđa bitno manji gospodarski rast nego proteklih godina – primjerice, u 2025. bio je 3,4 posto, a ove će godine po HNB-ovoj procjeni biti 2,4 posto – te da inflacija zasad ne pokazuje znakove većeg usporavanja, a završen je i ciklus financiranja iz NPOO-a, Hrvatska bi se našla u poziciji u kakvoj nije bila još od 2017., kada je, nakon tri i pol godine, izišla iz procedure proračunskog manjka.
Sigurno je da Plenković neće ponoviti ništa nalik na potez iz ožujka 2024., kada je enormnim povećanjem plaća stvorio savršene uvjete za HDZ-ovu izbornu pobjedu. No taj je potez bio glavni uzrok proračunske krize koja traje do danas. Premijer će, naravno, kao strateg i vječni balanser tražiti treći, odnosno srednji put. Pokušat će pomiriti sindikalne zahtjeve s restriktivnim antiinflacijskim programom. Plenković vrlo dobro poznaje dramaturgiju pregovora sa sindikatima i računa na to da će i ovaj put izaći nakraj s njihovim zahtjevima. No u predizbornoj 2027. godini ti bi pregovori mogli prerasti u težak politički proces, u kojem bi sindikati preuzeli ulogu oporbe. Bude li tako, stranačka borba između HDZ-a i ljevice doći će u drugi plan. Plenkoviću više glavni oponenti neće biti Tomašević, Benčić i Hajdaš, nego Kroflin, Stipić, Novosel i ostali sindikalni lideri.
Taktički raspored
Pitanje je ima li Plenković strateški plan za 2027., predizbornu godinu u kojoj će biti prisiljen voditi tri usporedne bitke – financijsku, socijalnu i političku. Pitanje je kako istovremeno provoditi velike proračunske restrikcije, slamati otpor sindikata i odolijevati ofenzivi opozicijskih stranaka. Uspije li uvjeriti naciju da je kratkoročno stezanje remena i zamrzavanje životnog standarda najbolji put za prevladavanje krize i zadržavanje stabilnosti, i pokaže li do konca 2027. politika fiskalne konsolidacije pozitivne rezultate, Plenković će u izbornu 2028. godinu ući sa solidnim šansama da osvoji četvrti mandat. Do tog četvrtog mandata Plenković ide povijesnim zaokretom u usporedbi s dvoznamenkastim skokovima potrošnje prije prošlih izbora.
Unatoč tomu, naš dobro upućeni sugovornik iz premijerova kruga tvrdi da on za osvajanje novog mandata ima realne šanse zahvaljujući taktičkom rasporedu proračunskih stavki. Taktički raspored uključuje nastavak rasta mirovina i rast minimalne plaće, koji je Ćorić već najavio. Plenković nije naivac pa kampanju neće ni fokusirati na pričama o štednji i plaćama u javnom sektoru, nego će vrlo vjerojatno graditi priču o odgovornom upravljanju. Proračunsku disciplinu predstavljat će kao ključni dio antiinflacijske politike s namjerom da se inflacija u Hrvatskoj spusti na prosjek eurozone već do početka iduće godine, jer bi upravo uspjeh u suzbijanju inflacije Plenkoviću trebao poslužiti kao ključan politički kapital u idućoj kampanji, posebice među građanima koji su najviše pogođeni rastom cijena. Ipak, za Plenkovića veliku opasnost predstavlja potencijalni val štrajkova u idućoj godini, jer unatoč tomu što je zagrebački Županijski sud trodnevni štrajk u glavnome gradu proglasio nezakonitim, sindikati su u praksi testirali i dokazali moć potpune paralize najvažnijih sustava. Sindikatima na državnoj razini zagrebački model takozvanog borbenog sindikalizma mogao bi poslužiti kao ohrabrenje za postavljanje tvrdih pregovaračkih ultimatuma.
Socijalni bunt
Kada državni sindikati sjednu za stol s predstavnicima Vlade koja u predizbornoj godini pokušava svima stegnuti remen, može se očekivati da će prostor za kompromis biti vrlo uzak. U Vladi to vrlo dobro znaju pa naš sugovornik iz Plenkovićeva kruga govori kako već imaju popis najvećih žarišta u idućoj godini. Na prvome su mjestu zdravstvo i socijalna skrb, čiji sindikati tradicionalno imaju visoku razinu mobilizacije, a unutar sustava već dugo tinja. Na drugome su mjestu sindikati prosvjete, koji su i u prijašnjim ciklusima pokazali da su kadri organizirati najmasovnije štrajkove u povijesti države. U Plenkovićevim redovima očekuju da će oni biti najtvrdoglaviji i u idućoj godini tražeći zaštitu svojih plaća od inflatornih pritisaka. Pravosudni policajci i referenti treći su na Plenkovićevoj listi žarišta jer već dugo problematiziraju svoje niske osnovice, koje bi mogle potaknuti val nezadovoljstva.
Premijer vrlo dobro zna koliko se Tomašević kompromitirao u očima radnika, ali u njegovu krugu smatraju da iskusni Plenković raspolaže mehanizmima zbog kojih se njemu takvo što ne može dogoditi, i mehanizmima kojima će istovremeno pokušati očuvati stabilnost javnih financija i spriječiti socijalni bunt uoči izbora. Ono što Tomašević nije, to Plenković jest – vješt pregovarač. Vladina je uobičajena taktika iscrpljivanje “protivnika” kroz brojne krugove pregovora. Sindikalni predstavnici u tim se otezanjima često posvađaju i podijele, dio njih se zadovolji mrvicama s Vladina stola, pa nije nemoguće da se takav scenarij odigra i iduće godine. Zato Plenković i sada kani pregovore voditi selektivno, čime će nastojati razbiti zajedničku sindikalnu frontu. Umjesto linearnog podizanja osnovice plaća, što trajno i fiksno opterećuje proračun, Plenković će se, ako bude morao, koristiti prostorom poreznih izmjena, odnosno povećanjem osobnog odbitka ili uvođenjem novih modela neoporezivih naknada, što za državni proračun dugoročno ne znači preuzimanje prevelike strukturne obveze jer osnovica raste minimalno, dok se stvarni trošak prebacuje na rasterećenje proračunskog prihoda.
Proračunska disciplina
Osim toga, Plenković uvijek može primijeniti model poput onog zagrebačkog – ugradnju elemenata kontrolirane godišnje indeksacije plaća prema stopi inflacije. Ako sindikati u prosvjeti i zdravstvu doista ultimativno zatraže zaštitu kupovne moći i zaštitu od inflacije, Plenković također razmatra opciju faznog povećanja osnovice u tri odvojena vala, čime će se stvoriti privid sindikalnog trijumfa, a Ministarstvo financija razvući će financijski udar na više kvartala. Plenković je, smatra se u njegovu krugu, u prednosti i utoliko što ljevica nakon zagrebačkog štrajka više ne može biti produžena ruka sindikata.
Bez obzira na sve te prednosti, ostaje pitanje kako Plenković misli uvjeriti naciju da je stezanje remena dobro za nju. No u HDZ-u i za to imaju recept pa kažu da će strategiju proračunske discipline pretvoriti u svoju prednost pričajući priču u zrelosti, odgovornosti i zaštiti postignutog životnog standarda. U javnom prostoru politika ograničavanja potrošnje neće se predstavljati kao Vladin odnosno Plenkovićev hir, nego kao zaštita protiv vanjskih šokova, s ciljem da se biračima objasni da je kontrolirana potrošnja jamstvo da se plaće i mirovine, koje su osobito rasle 2024. i 2025., uopće održe i ne izgube na vrijednosti.
Privlačenje umjerenog biračkog tijela koje se boji neizvjesnosti
Vješt kakav jest, Plenković bi poruku o proračunskoj disciplini mogao usmjeriti protiv oporbe: sebe će prikazati kao osobu koja donosi teške odluke i čuva stabilnost, dok će ljevicu optužiti za populizam i nerealna obećanja koja bi zemlju gurnula u bankrot. Plasirati priču o čuvanju stabilnosti i teško stečenog standarda ne zvuči kao posve promašen recept za privlačenje umjerenog biračkog tijela koje se boji neizvjesnosti. Najkraće rečeno: Plenković sad mora uvjeriti naciju da joj prvo mora biti lošije da bi joj onda bilo bolje. Uspije li u tome, bit će proglašen političkim čudotvorcem.
