Do ne tako davno pojam križnog ligamenta bio je nepoznat u nogometnoj komunikaciji. Kad su u pitanju ozljede zglobova, prije svega koljena, onda je nogometni milje bio naviknut na probleme vanjskih i unutarnjih ligamenata, meniskus, hrskavicu, patelu. Naravno, križni ligament je uvijek postojao, i to prednji i stražnji, ali je prilikom ozljeda koljena, do prije 30-ak godina, uglavnom okvir bio “pleše koljeno” kao tumačenje zašto se igrači više ne vraćaju aktivnosti. Liječnici dodaju kako je tek uvođenje kvalitetnijih i preciznijih dijagnostičkih pretraga (govorimo o 1990-im godinama), kao što su artroskopije odnosno magnetska rezonancija, postalo jasnije definirati onu vrstu traumu koju se danas poznaje kao rupturu prednjeg križnog ligamenta…
Dok je još 1980-ih takva vrsta ozljede i kolokvijalno “plesanja” koljena značila praktični kraj profesionalne karijere, napredovanje medicine je omogućilo da se tome ipak pronađe rješenje. Doduše, složena operacija zahtijeva 8-9 mjeseci pauze, od čega je šest mjeseci bez uključivanja u početni nogometni trening. Istraživanja su potvrdila ono što se u novije vrijeme prepoznalo, a to je ogroman porast te vrste ozljede, koja se smatra jednom od najtežih za sportaše.
Taj skok se u medicinskim krugovima tretira već od prije 15-ak godina, što bi u nogometnom okruženju mogli tretirati okvirno i kao početak tzv. modernog doba nogometa. U njemu se igra podigla u intenzitetu i zahtjevima prema igračima, broju utakmica, promjenama podloge na kojima se igra te još nedovoljnim prihvaćanjem protokola prevencije kod samih igrača, odnosno uspješnosti struke u klubovima da istu bezuvjetno nametnu.
U Hrvatskoj su te ozljede postale, nažalost, uobičajenost. Govorio je o tome i izbornik U-21 selekcije Ivica Olić, koji je i sam 2010. imao tešku ozljedu koljena. Sada je kao izbornik bio suočen da zbog križnog ligamenta nije imao na raspolaganju Matkovića, Barišića, Grgića i Brajkovića.
Ima li Hrvatska neki osobiti problem kojim bi se moglo objasniti učestalost tih ozljeda? Neki će kazati da je problem u lošim i neravnim terenima, kako na stadionima tako i na pomoćnim igralištima. Drugi će tvrditi kako su problem grublji startovi odnosno sudačko dopuštanje takvih duela. Treći će postaviti dvojbu je li se dovoljno radilo na prevenciji, iako će četvrti dometnuti kako je takve ozljede teško prevenirati…
Odgovor na sva ta pitanja prilično je jednostavan. U pojedinačnom slučaju svakako može biti navedenih uzročnih situacija, ali ne može to biti uzrok trenda. Naime, u hrvatskom nogometu događa se isto što i u svim europskim odnosno globalnim okvirima. Pritom je mnoštvo primjera kako su stradali igrači koji treniraju i rade u najboljim mogućim uvjetima.
Real Madrid, primjerice, ima takav kamp, takve terene za trening, takvu kvalitetu rada, zdravstvene skrbi i drugo nužno da bi onda trebao biti maksimalno miran po tom pitanju. No, upravo u Realu postoji serija teških ozljeda križnog ligamenta: od Courtoisa, preko Carvajala, Alabe, Militaa do Rodryga samo su dio onih koji su proteklih godina stradali. Kod Brazilca Militaa u pitanju je operacija oba koljena, koja su stradala jedno za drugim u kratko vrijeme…
Posebna istraživanja pod okriljem FIFA, kao i nacionalnih saveza te specijaliziranih zdravstvenih institucija, pokazala su da je ozljeda križnog ligamenta u 44% slučajeva bez kontakta sa suparnikom, uz isti postotak tek posrednog stradavanja, a tek 12% ozlijeđenih je zbog direktnog duela-kontakta.
Do ozljede uglavnom dolazi nakon torzije te “ukopane” noge, uslijed čega KL ne uspijeva amortizirati veliku silu. Stručnjaci su došli do zaključka kako je epidemija te vrste ozljeda nastala u razdoblju (15-ak godina tzv. moderne ere) kada je nogometna igra bitno povisila intenzitet, broj utakmica i posljedično stres za tijelo igrača. Brze tranzicije, stalni presing iziskuju kontinuitet eksplozivnih reakcija igrača, a kada se to radi u stalnom visokom intenzitetu, rizik od stradanja KL velik je. Činjenica da je pogotovo nakon pandemije COVID-a značajno povećan broj utakmica, natjecanja i posljedičnih fizičkih i psiholoških zahtjevnosti prema igračima uskratila je nužno vrijeme za oporavak između utakmica. Zato igrači riskiraju svakakve ozljede, a ona križnog ligamenta postala je noćna mora.
U Serie A istraživanje je pokazalo zapanjujuće podatke. Naime, kroz proteklo desetljeće prepoznaje se trend od prosječno 12 igrača na godišnjoj razini koji dožive tu ozljedu. Struku je iznenadilo što je najkritičniji mjesec listopad, to znači praktično rana faza sezone. Još nije detektirano zašto je tomu tako, iako stručnjaci (doktori, fizijatri, fizioterapeuti i drugi) ukazuju da u velikoj koncentraciji utakmica te faze igrači još nisu potpuno spremni za takve napore.
Drugi je podatak da je 10% igrača onih koji će doživjeti tu traumu na godišnjoj razini, odnosno da će svaki klub Serie A imati barem jednog profesionalca koji će imati ozljedu križnog ligamenta svake druge sezone. Nadalje, većina je ozljeda nastala u fazi deakceleracije (smanjivanje brzine). Rizik da se ozljeda dogodi drugi put iznosi 18% u prvih pet godina. Prosjek oporavka traje 6 i pol mjeseci do početka treniranja s ekipom te 8 mjeseci do utakmica, iako je to individualno.
Posebna istraživanja u Italiji, a u skladu s trendovima diljem svijeta, pokazala su stalno povećavanje broja mladih igrača s ozljedom križnog ligamenta. Tumači se to posljedicom da igrači i igračice, koje su podložnije toj ozljedi, sve ranije ulaze u intenzivne trenažne i natjecateljske procese, a da im je tijelo još nespremno za takve ritmove. Kod ruptura 60-70% su posljedica kada se koči trka, kod promjene pravca i doskoka. Tada se na koljeno sruči četiri petine težine tijela.
Medicina je prije mlade igrače tretirala konzervativnom terapijom, sa stavom da im je tijelo još u formiranju odnosno sazrijevanju. No, sada se taj stav mijenja i operativni zahvat odnosno rekonstrukcija ligamenta prioritet je, pogotovo što u toj zoni ozljede može biti posljedica na meniskus i hrskavicu.
Dakle, pošast stradavanja zbog križnog ligamenta nuspojava je ubrzanog ritma i intenziteta nogometa, zamora zbog mnoštva utakmica i manjka vremena oporavka, nedovoljnog prevencijskog pristupa, a dakako da određene (ali još nedefinirane) rizike donose hibridni tereni odnosno umjetni travnjaci, gdje su pokreti drugačiji nego na prirodnoj travi. Pravila međutim nema.
Ključno je, po mišljenju struke, vrlo predano raditi na preventivnom vježbanju, i to najmanje tri puta tjedno posebnog programa. Istraživanje je potvrdilo da takav pristup smanjuje rizik do 50% za igrače, odnosno 67% za igračice…
